Istina je prava novost.

Treće zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije

Pozdrav splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, 31. ožujka 2017., dvorana Vijenac, Zagreb

Poštovana braćo i sestre,
Srdačno pozdravljam uzoritog kardinala Josipa Bozanića, braću u episkopatu i sve delegate – članove Druge Zagrebačke sinode. Uzoriti kardinale, zahvaljujem Vam na pozivu da ne pratim tek sa distance rad Sinode, već da mogu biti i etapni suputnik vašega „sin – hodosa.” Svi smo mi zajedno na istom Putu, te razmišljanja i plodovi Sinode blagoslov su i poticaj svim našim nad/biskupijama u hrvatskom narodu, pa i šire. Ujedno čestitam Zagrebačkoj nadbiskupiji na uloženom radu i molitvi u pripremi i organizaciji Druge Zagrebačke sinode kojoj se raduju i koju s neba prate, blaženi Augustin Kažotić, a osobito blaženi Alojzije Stepinac.
Sinoda je veliki milosni događaj za mjesnu Crkvu. Kao jedan od članova 55. Splitske sinode, koja se održala u prošlom stoljeću 1986.- 1987., nosim u sebi malo iskustvo s te Sinode. Na toj Sinodi bio je nazočan i kardinal Franjo Kuharić kojega je nadbiskup Franić pozdravio ovim riječima: „Zahvaljujem ocu kardinalu Franji Kuhariću, koji je ostavio svoje poslove, velike poslove, velike Zagrebačke nadbiskupije, i velike brige predsjednika BKJ, sve je to ostavio i jučer je čitav dan bio, i danas je s nama. On je svojim prisustvom digao na visoku razinu našu Sinodu i dao joj novu kvalitetu.” (Akti, 55. Splitska sinoda, str. 357.) No, u novosti slobode, demokracije i današnjeg mentaliteta, ova Druga Zagrebačka sinoda, danas postavlja nova pitanja, a i ona stara i trajna javljaju se na nov način. Vaše sinodsko (treće) zasjedanje stavlja u središte otajstvo Crkve, artikulirano u zajedništvu poziva i poslanja, nadbiskupije, župe, obitelji, zaređenih službenika, osoba posvećenog života i vjernika laika. U radnom dokumentu Sinode – Instrumentum laboris, svi su subjekti i dimenzije zajedništva, u svojoj specifičnosti i crkvenoj otvorenosti osvijetljeni u današnjem socio – kulturološkom prostoru vlastitog poziva i poslanja.
Dakako, uza sve nove modele i pokušaje, čini mi se da i dalje župa ostaje sinonim Crkve, njezina temeljna stanica, jer je u župi Crkva lokalno najvidljivija i najbliža potrebama osobe i obitelji na svom terenu i periferijama života. Jasno, model župe – Crkve jest obitelj koja i sama postaje „obitelj obitelji”. U evanđeoskom nadahnuću zajedništva, Sinoda osvjetljava put župnog pastorala i pomaže u traženju novih iskoraka, horizonata, oduševljenja, jače svijesti i znakovitije naše proročke prisutnosti u društvu. Želi osnažiti župnu zajednicu – to vidljivo tijelo i srce Crkve, kako bi putovi današnjeg čovjeka i društva, na širokim poljima kulture, gospodarstva, politike, prosvjete, zdravstva i športa, u dijalogu „sin – hodosa”, usmjerili Onom koji je naš Put, Istina i Život.
Životno ozračje najvidljivijeg mjesta Crkve vidim u broju 58. Instrumentum laboris, gdje se ne govori izričito o župi, već o vjernicima laicima koji daju stil i profil života župne zajednice, gdje se kaže: „Stvaranje prostora za kršćansku ljubav u Crkvi je nošeno dragovoljnošću, predanjem koje proizlazi iz samoga identiteta ′biti vjernik′. Caritas se naziva i ′materinjim jezikom′ Crkve – njezinom bitnom dimenzijom- tako da Crkva, kada govori, govori ljubavlju.” Doista, da nije bilo Caritasa za vrijeme Domovinskog rata, loše bi prošli. Caritas nas je spasio, ali i odgajao kao ljude i kršćane. Nismo zapamtili samo jednu riječ – „Caritas”, nego i govor – jezik Caritasa, djelovanja ad intra i ad extra Crkve i domovine. Sinoda nas potiče na jezik Crkve, na jezik milosrdne ljubavi, koji se uči u župi – obitelji. Govor je to naroda Božjega, svećenika, redovnika, redovnica, vjernika laika, otajstva Crkve u različitosti karizmi, poziva i poslanja, a sve to, u povezanosti Duha Svetoga, i na jednom i zajedničkom nazivniku – Kristu Gospodinu. Iako su potrebni neki vidovi nadžupnog pastorala, osobito u gradovima, bez prostora i duha župe, mogli bismo doći u opasnost da se različite zajednice, udruge i pokreti, pretvore u samodostatne razlomke, izolirane oaze ili debatne klubove.
Uzoriti gospodine kardinale, poštovani članovi Trećeg zasjedanje Zagrebačke sinode, ne smijemo zaboraviti da je Zagreb naše kulturno, gospodarsko i političko središte. Isto tako Zagrebačka nadbiskupija je u središtu „Crkve u Hrvata” te vjerujem da će svaki blagoslov udijeljen ovoj mjesnoj crkvi, istovremeno biti i blagoslov za sve naše nad/biskupije. Dok vam prenosim pozdrave Crkve splitske metropolije, ujedno zahvaljujem vam na dosadašnjim koracima „sin – hodosa”, sa željom da Zagrebačka sinoda, ovaj povijesni i pastoralni događaj bude snažno osvježenje i ohrabrenje svima nama na zajedničkom putu poziva i poslanja na ostvarenju kraljevstva Božjega u hrvatskom narodu. Buon lavoro!

Mons. Marin Barišić
Nadbiskup metropolit splitsko-makarski