Zagreb, (IKA) – Zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je u utorak 18. studenoga u crkvi Sveta Mati slobode na zagrebačkom Jarunu euharistijsko slavlje za poginule u obrani Vukovara, Škabrnje i cijele Hrvatske.
Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup je rekao “u zajedništvu vjere koja vidi onkraj umiranja i boli i koja sa zahvalnošću pred Gospodina donosi svoje molitve za sve poginule za hrvatsku domovinu, večeras s posebnom ljubavlju u srcu i pred očima imamo žrtve Vukovara i Škabrnje”. Stoga, nastavio je “i nije potreban drugi uvod u ovo slavlje od skupljenih osobnih molitva, od misli i osjećaja koji nas prožimaju ovih dana, od susreta i pogleda u ovoj euharistijskoj dvorani koja prihvaća ponajprije one kojima danas, i ne samo danas, izražavamo posebno poštovanje: hrvatske branitelje, majke, očeve, udovice i djecu poginulih hrvatskih branitelja te ostale mnogovrsne žrtve nasilja nad Hrvatskom. Oni nisu tek među nama, nego su dio nas, u zajedništvu sa svima koje je Bog s ovoga svijeta prije nas primio u svoju vječnost. Oni nisu tek među nama… To ovdje svjedoči prisutnost raznih sastavnica života našega društva, osobito po mladima koji od nas traže jasnoću i svjedočanstvo ljubavi i pokazuju da cijene dragocjenost žrtve koja je prinesena za nas”.
Osvrnuvši se na ulomak evanđelja u kojemu Zakej, pokušavajući vidjeti Isusa, nalazi rješenje u penjanju na drvo, biskup je u homiliji istaknuo kako “svaki ljudski put traženja Boga – koji nije lagan – u konačnici završava otkrićem da je Bog tražio nas”. Nadalje, biskup je posvijestio, kako u Svetome pismu “susrećemo istu temeljnu ljudsku čežnju – vidjeti Boga, biti u zajedništvu s njime, osjećati snagu njegove prisutnosti”. “U tome je punina života. To isto naviješta i Knjiga Otkrivenja, posljednja biblijska knjiga o konačnoj objavi koja upozorava na život koji se može živjeti kao da se ne živi; koji može biti mlak i uljuljan, bez osjetljivosti, ogolio, gluh i slijep. Istinski se život očituje u budnosti snagom dobrih djela, u osluškivanju Božje blizine, u revnosti i ljubavi. Tada niti najdublji ponori smrti nisu lišeni života. To večeras Duh Božji govori nama i mi očitujemo da smo ga spremni poslušati, dok nas zaokupljaju slike neopisiva zla u Vukovaru i Škabrnji”, rekao je biskup.
“I sebe možemo zateći u trenucima kada bismo, poput Zakeja, željeli iz bližega vidjeti Isusa, ali nam to ne polazi za rukom, jer izbjegavamo susret koji se mora dogoditi u istini. No, čovjek promatra i pritom prosuđuje, procjenjuje i osuđuje, oduševljava se i sablažnjava, a Bog se zaustavlja i pristupa da bismo imali milosrđa ne samo prema drugima, nego i prema sebi”, rekao je biskup. A gdje to vidimo Boga ili gdje to Bog vidi nas, upitao je biskup Šaško te odmah dao odgovor: “Upravo ovdje. Bog se nigdje kao u euharistijskome slavlju ne dopušta tako jasno vidjeti i susresti. Ovdje nas poučava o bitnome, što danas spajamo sa svojim vjerničkim osjećajem pred povijesnom istinom ljudskih žrtava za domovinu. Gledani vjerničkim očima, Vukovar i Škabrnja mogu biti velika kateheza našemu narodu u kojoj se zrcale bitni dijelovi mise. Ponajprije, euharistija je izvrstan prostor razgovora Boga i čovjeka, dijalog života i ljubavi kojemu je polazište vjera. Euharistiju nije moguće slaviti bez vjere i zajedništva, bez stvarne upućenosti jednih na druge, bez toga da duboko osjećamo da smo braća i sestre, jedna Božja obitelj. To nam govori okupljanje na misu, a to nam govori i snaga zajedništva koja je branila domovinu i koja jedina vodi prema dobru u hrvatskome društvu. Jer, ovdje se živi kultura zajedništva, a ne sukoba. Osim toga, ovdje se doživljavamo kao ljudi koji traže oproštenje, koji vide svoje mane i pogreške, koji nisu oholi. Zajedništvo, skromnost, samozatajnost rađaju povjerenje o kojemu svjedoče iznimno hrabra djela u najtežim okolnostima”.
Nastavljajući u tom duhu, istaknuo je, kako “upravo dijeljenje životnih pripovijesti, zabilježenih iskustava i spomena izgrađuje i učvršćuje zajedništvo”. Nismo li svjesniji baš te potrebe koja je i danas mnoštvo dovela u Vukovar ili dan ranije palila lampaše i molila na zagrebačkoj Vukovarskoj ulici, rekao je biskup te poručio kako zato i u hrvatskome narodu treba razvijati kulturu spomena, jer “svako iskrivljavanje istine o prošlosti, nepoštovanje tuđih doživljaja koji su postali dijelom zajedničkoga spomena, neujednačenost udžbenika povijesti i jezika, nedostatno vrednovanje povijesti žrtve i mučeništva, dokidanje spomendana i blagdana razgrađuje zajednicu i ruši oslonce. To nema pravo niti jedna vlast i, ako to čini, nužno će se pojaviti napetosti i svaki takav pokušaj redovito je kratkoga vijeka”.
Postavljajući pitanje “Gdje to vidimo Gospodina”, biskup je odgovorio; “Gledajući strahote Vukovara, dah smrti i osakaćenih tijela, u pozadini mi zvone Isusove riječi: Ovo je moje tijelo… Da, to je njegovo tijelo, tijelo ljudskosti, Božje stvorenje. Njegovo tijelo onda kada je unakaženo, golo, promrzlo, poniženo, odvedeno na stratište; njegovo tijelo o kojemu govore rane branitelja, porušeni domovi, nedobiveni odgovori; njegovo tijelo izloženo pod braniteljskim šatorom nedaleko od ove crkve, dok traži da vidimo dublji smisao od političkih igara. Njegovo tijelo iskorištavano, prodavano, oboljelo, ostavljeno u samoći, gladno; njegovo tijelo u hrabrosti priziva savjesti medicinskoga osoblja koje ne želi vršiti pobačaje; njegovo tijelo pred našom mlakošću, tijelo u podsmijehu zločinaca… Ali, ipak, nikada sasvim prepušteno čovjeku nego tijelo u svemoći Darivatelja i Gospodara života. Njegovo tijelo prineseno za bližnje u tolikim tijelima hrvatskih ljudi”, rekao je biskup te zaključio: “Želimo li vidjeti Isusa i Božju prisutnost? Ne trebamo se poput Zakeja penjati. Upravo suprotno. Bit će potrebnije spustiti se, najviše na koljena, do zemlje i grobova. Koliko god nas plašile grozote ljudske zloće, u životima naših mrtvih sjaji ljepota vječnoga života”.