Zagreb, (IKA) – Euharistijsko slavlje za hrvatske branitelje i Domovinu u nedjelju 16. studenoga u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U večerašnjoj zahvalnosti posebno se spominjemo radosti od prije dvije godine, kada su oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač. U njihov je životni put obrane slobode hrvatskoga naroda i države, zatim u optužbe, osude i oslobađanja u određenome povijesnome trenutku stala cijela domovina. Zato nam je drago što je general Markač i večeras s nama, u svojoj bliskoj, nesebičnoj i iskrenoj jednostavnosti, te u kršćanskoj poniznosti koja je i u najtežim okolnosti računala s Bogom, rekao je uvodeći u slavlje biskup Šaško. Pozdravljajući hrvatske branitelje, uputio je pozdrav i onima koji “nas svojom molitvom i ljubavlju prate na druge načine, a naročito hrvatskim ratnim vojnim invalidima i braniteljima koji svojim šatorom obuhvaćaju puno više od komadića zagrebačkih ulica”.
U homiliji biskup se posebno osvrnuo na misno evanđelje, Isusovu prispodobu o talentima. Isusova prispodoba donosi temeljni nauk o tome da Bog neće brojiti naše dobitke i naša ostvarenja. Neće od nas tražiti da mu pokažemo djela kojima se svijet divi, jer to – u konačnici – ne ovisi o nama, nego je razmjerno s darovima koje smo primili. Ono što istinski vrijedi i svakomu je čovjeku moguće jest vjernost, postojanost i ljubav kojima smo činili i činimo ono što nam je povjereno, rekao je, te uputio na trećega slugu u čijem stavu nije vidljiva ljubav. Upravo je izostavljanje ljubavi način da se vrijednost “zakopa”; da ostane nevidljiva i besplodna. Taj je sluga prihvatio strah, proračunatost, obzirnost bez srca. Nije tražio dobro i nije se želio suočiti s poteškoćama. Današnje Evanđelje jasno govori da niti jedan život, ma kako se činio jadnim, nije bezvrijedan i nije bez milosti. U kapi kršćanske ljubavi čovjek je uvijek čovjek i što smo ponizniji tim ćemo više biti braća i sestre, s manje gorčine i s većom snagom. Tada ćemo se radovati darovima bližnjih i dijeliti ono što imamo, pojasnio je propovjednik, te istaknuo kako Isus poziva na djelovanje. Upozorava na gušenje života, ako ne djelujemo iz logike i snage dara. Čovjek koji je primio malo izgleda razborit, kada želi to čega ima malo sačuvati. No, upozorio je biskup Šaško “Isus ne želi takvo čuvanje. On želi da živimo život u ljepoti darovanosti, jer se život ne sužava na moj odnos prema Bogu. On je uvijek u snazi najveće zapovijedi – zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjima. Stoga, i na današnju Božju riječ želim prostrijeti naše osjećaje i iskustva, našu domovinu, radujući se hrvatskim braniteljima i onima čiji se životi tako jasno zrcale u toj riječi”.
Biskup se osvrnuo i na pohvale Knjige Mudrosti, te istaknuo kako riječi koje čitamo nisu daleke “Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje…”. Ne trebamo tražiti i pitati se gdje su takve žene, jer ih Hrvatska itekako poznaje. U njoj su supruge, majke, bake, sestre. No, skloni smo zatamniti biserje; previdjeti ga do mjere nelagode. A ima li vrsnijih žena od onih koje su svoju djecu odgajale u samoći i boli, nakon što su im muževi odvedeni, ubijeni, često podnoseći grube i bezosjećajne riječi kako su mirovinama osigurale svoje živote? Ima li vrsnijih žena od onih koje su pretrpjele silovanja i ponižavanja, ostavljene na rubovima dvojba, nesigurnosti i nevjerice zbog nepostupanja mjerodavnih tijela ili pak pod nevidljivim plaštem neprihvaćanja i osuda? Ima li vrsnijih od njih koje su sačuvale dostojanstvo noseći se s onima koji su im upravo dostojanstvo htjeli razoriti? Ima li vrsnijih žena od onih koje su bile jakost supruzima, zaručnicima u neizvjesnosti braniteljskih dana ili pak u dugim godinama zatočeništva, niz je pitanja kojima je potkrijepio misao, te dodao “danas zahvaljujemo i za njih”.
Naposljetku, biskup Šaško osvrnuo se i na riječi sv. Pavla, te dodao “događaj prije dvije godine pokazuje da pouzdanje u Gospodina, zajedništvo i ljubav jednih prema drugima; ustrajnost u dobru donosi plod. I kada se čini da je sve okrenuto u suprotnome smjeru, ne smijemo sumnjati u milosnu Božju prisutnost. Ako ćemo htjeti sačuvati ono što nam se čini da je malo, nužno, jedino što imamo; ako ćemo se dati uvjetovati, ucijeniti, prodati za to malo što će ionako biti zakopano, ne možemo očekivati radost. Hrvatski su branitelji pokazatelj da nisu računali gledajući sebe, nego su darivali gledajući druge i domovinu. Ono što se činilo malenim, neznatnim, nedostatnim, očitovalo se kao neizmjerno, jer je Božje, jer pripada Bogu; baš kao i mi u svome dostojanstvu”. “Kada se govori o obrani Hrvatske i o spomenu na događaje iz te obrane, običava se koristiti riječ ‘dostojanstven’ i ‘dostojanstvenost’. Ta je riječ postala prihvatljivom; kao da je svima razumljiva; kao da ju se ne može ni rabiti pogrješno ni shvaćati različito. A ipak se čini da ju se koristi s velikim razlikama, jer ona pita koja je mjera dostojanstva. Je li dostojanstvo neka politička ili socijalna kategorija? Koristi li ju netko samo radi toga da pod nju sakrije neistinu i da njome pokuša prekriti govor ljubavi koji upozorava na istinu.”
Zaključujući homiliju, biskup je u duhu bremenite riječi “dostojanstvo” rekao: “provjerimo je li govor o dostojanstvu domovine, žrtve, spomena, sazrio u susretu s pogledima hrvatskih branitelja, majki, udovica, djece; je li pročišćen istinom; je li dodirnut suosjećanjem; je li urešen tihim jecajima koji se ne mogu zapisati u potvrdama; je li osvijetljen svjetlom vječnosti koja ne stane u statistike i ankete; je li opran suzama do kojih ne dopiru medijska izvješća”, te na kraju upitao “kako je moguće zazivati dostojanstvo u ovim danima, ako se u drugim danima nastoji to isto dostojanstvo oduzeti?” Nakon popričesne molitve, biskup Šaško pozvao je sve da u ovim danima s posebnom osjetljivošću mole za sve žrtve Vukovara, Škabrnje i nasilja nad Hrvatskom. Nakon blagoslova, vjernici su otpjevali himnu “Lijepa naša domovino”. Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao zbor župe sv. Josipa iz Zagreba.