Trogir, (IKA) – U trogirskoj katedrali Sv. Lovre 14. studenoga proslavljena je svetkovina sv. Ivana Trogirskog, zaštitnika grada. Procesiju i misno slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić uz koncelebraciju župnika župe sv. Lovre don Vinka Sanadera, župnika župe Gospe od anđela don Stipana Bodrožića, župnika župe sv. Jakova apostola fra Nediljka Jerkana, bivšeg trogirskog dekana don Pavla Piplice te još desetak svećenika, uz pratnju mješovitog katedralnog zbora. U procesiji oko stare gradske jezgre sudjelovala je gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Antom Stipčićem, gradski vijećnici, djeca trogirskih vrtića, limena glazba Trogir, vatrogasci koji su nosili baldekin s poprsjem sv. Ivana Trogirskog, brojni štovatelji sv. Ivana Trogirskog sa šireg trogirskog, kaštelanskog, solinskog i splitskog područja, brojni uzvanici, predstavnici obližnjih gradova te gradonačelnik Vaterstettena, grada prijatelja.
Nadbiskup Barišić u homiliji se osvrnuo na egoizam i trenutačne životne okolnosti uspoređujući te neprilike s vremenom u kojemu je živio sv. Ivan Trogirski. Istaknuo je kako je svijet u kojemu živimo istovremeno čudesan i čudnovat. Čudesan je u ljubavi i solidarnosti, mudrosti i znanju, dobroti i radosti, ali isto tako naš svijet pokazuje i drugu stranu: siromaštvo i glad, nasilje i ubijanje, sukobe i nemire. Svetkovina sv. Ivana okuplja i poziva nas da pogledamo sebe i svoju sredinu, da se zapitamo gdje se gubi ona svijetla strana života, naša radost, mudrost, ljubav. Upozorio je da uza sav napredak društva i rast slobode, demokracije i prava, odnekud izviru nove nepravde, preziri, nepovjerenja, ovisnosti i manipulacije. Dok se s jedne strane materijalni zidovi uklanjaju, pa i geografske granice otvaraju, s druge strane kao da se u nama i među nama podižu nevidljive, unutarnje granice i grade psihološki zidovi. Često gledamo samo svoje interese, potrebe i korist. U opasnosti smo da nam drugi postanu neprimjetni i suvišni. Egoizam je hrđa, ruzina koja nagriza brak i obitelj, prijateljstvo i društvo. Na svoj način, sebičnost nas deformira, čini invalidima oka i srca: gledamo, a ne vidimo, ne primjećujemo. Srcem se najbolje vidi, ali ako nam je srce zatvoreno, doista smo slijepi. Sebičnom i samodostatnom čovjeku i molitva je problem. Molitva Očenaša vidi Oca sviju ljudi, a ne privatnog Boga”, rekao je. Nadbiskup je upozorio da mentalitet sebičnosti ne uvažava altruizam, žrtvu drugih za opće dobro, najveću žrtvu onih koji su bili spremni prijeći i granicu smrti i život svoj dati za našu slobodu. Upućujući na naše branitelje s najtežim tjelesnim oštećenjima koji traže svoje dostojanstvo, rekao je kako oni ne mogu prihvatiti poniženje da su u društvu postali invalidi, in-validi u smislu značenja ove riječi, tj. nevrijedni, nekorisni, suvišni. Naša sloboda i neovisnost Hrvatske, rođena je Providnošću i sebedarjem solidarne ljubavi branitelja, pred agresivnim egoizmom agresora s nadom i uvjerenjem da će naše društvo postati vrt – voćnjak. Bilo bi neodgovorno, štoviše, suludo oprijeti se uz tolike žrtve agresivnom egoizmu izvana, a potom domovinu iznutra razarati i pretvarati u pustinju našim domaćim egoizmom, rekao je nadbiskup. “Poštovana braćo i sestre u vjeri, kršćanin i sebičnost ne idu zajedno. To ne priliči onima koji žele slijediti Krista, prepoznavajući ga u bližnjima. Znak prepoznavanja kršćanina jest ljubav. Ljubav ne riječî, već djelâ. Kristova ljubav koja je pobijedila sebičnost grijeha i zarobljenost smrti, poziva nas na put gdje nema mjesta zidovima, već mostovima, u perspektivi otvorenosti zemlje nebu, smrti životu, vremenitosti vječnosti. Stoga Kristova ljubav želi biti djelatna u svima nama kao što je bila u životu svetog biskupa Ivana”, zaključio je nadbiskup i povezao današnje okolnosti s onima iz vremena sv. Ivana Trogirskog.
Sv. Ivan je postao biskupom 1064. u vrijeme društvenih i političkih napetosti. Posredovao je i zalagao se za mir, pravednost i pomirenje. Kao dobar pastir svoga stada živio je među svojima i za svoje stado tako da bi se na njega mogle primijeniti riječi pape Franje, mirisao je mirisom ovaca. Nije podizao sebi spomenike jer je sveto živio, a spomenik su mu na dubokim i širokim temeljima njegove ljudskosti i svetosti podigli njegovi zahvalni Trogirani. Tako njegov spomenik stoji na zidinama iznad gradskih vrata, a još svečaniji i rijetko viđeni u katedrali, u kapeli sv. Ivana gdje počivaju njegovi zemni ostatci. Za vrijeme svoga života on je podigao i jedan spomenik koji još i danas živi, a to je samostan benediktinki, vječno svjetlo grada Trogira, čiji se jubilej, 950. obljetnica slavi ove godine.