Zagreb, (IKA) – Misu zadušnicu za dr. Stanislava Vitkovića u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju u četvrtak 30. listopada predvodio je prebendar Prvostolne crkve zagrebačke dr. Juraj Kolarić u zajedništvu sa šezdesetak svećenika, među kojima su bili i prebendari i kanonici Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga.
Predvoditelj slavlja istaknuo je kako je to okupljanje izraz zahvale za sve lijepo i dobro što je u svom životu pokojni Stanislav učinio. Došli smo da počastimo njegov život i da Bogu zahvalimo za njegovo prijateljstvo, za radost koju je unosio u naše živote. Molimo Svemogućeg Boga da nam podari snagu da u svjetlu naše vjere vjerujemo da će svećenik Stanko nastaviti živjeti i u našim srcima i mislima, rekao je dr. Kolarić. Posebno se osvrnuo na posljednji prilog koji je za televiziju Z1 14. listopada snimio pokojnik, a koji je emitiran 17. listopada, nakon njegove smrti. U tom kontekstu dr. Kolarić istaknuo je značenje vjere, jer “čovjek bez vjere je putnik bez cilja”.
Nakon mise, lijes s tijelom dr. Vitkovića položen je u grobnicu prebendara mirogojskih arkada. Uime Zbora prebendara Prvostolne crkve, te uime Križevačke eparhije, svećenika, redovnica i prijatelja, riječ oproštaja izrekao je dr. Zvonimir Kurečić. Predstavivši životni put pokojnika, istaknuo je kako je uz redovito i zauzeto obnašanje svećeničke, osobito propovjedničke i ispovjedničke službe u zagrebačkoj katedrali, od 1998. do 2010. bio je rektor crkve Krista Kralja na Mirogoju. Stoga mu je, kao njegov nasljednik zahvalio na svemu učinjenom za tu crkvu i zajednicu koja se tu okuplja.
Pokojni Stanko bio je zauzet brojnim obvezama. Rado je bio slušan kao predavač na simpozijima s crkveno-povijesnom tematikom i kao dugogodišnji suradnik Radio Marije, a povremeno je surađivao u katoličkoj publicistici i prevođenju djela hagiografskog značenja, a osobito za potrebe knjižare sv. Antuna na Kaptolu, rekao je dr. Kurečić. Podsjetio je, i kako Vitković nije djelovao kao teški bolesnik, no šećerna bolest i visoki tlak razarali su njegov organizam. Kao svećenik se u toj bolesti vjernički suočavao sa svojim zdravstvenim stanjem. U toj situaciji postao je svjestan da se sve više bliži kraj njegova ovozemaljskog života, ali kao vjernik nije gubio nadu i pouzdanje u Boga. Premda je bio po svom znanju i djelovanju svestran, ipak u mnogome nije bio shvaćen ili prihvaćen. To nerazumijevanje prerastalo je u trpljenje za koje je dobivao snagu u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Pripremao se za prijelaz praga nade, a to je prepoznatljivo u njegovim riječima o potrebi kajanja i brizi oko duhovnoga napretka. Imao je živu vjeru i pouzdanje u Gospodina kojemu je nastojao vjerno služiti. Upravo stoga u svoj oporuci kao zaključnu riječ pokojni Stanko, mogao je napisati ove riječi “Opraštam svima i za oprost molim. Dušu Bogu, tijelo Hrvatskoj, srce Rimu”, rekao je dr. Kurečić, te oproštaj zaključio riječima “dragi naš Stanko, Gospodin kojemu si vjerno služio neka ti bude nagrada za sav tvoj svećenički trud. Počivao u miru Božjem, i uživao radost Božje slave”.
Riječ oproštaja uime Marijine legije Regije Zagreb izrekao je Marko Oroz. Na misi i pogrebu pjevali su zagrebački bogoslovi pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka.
Stanislav Vitković rođen je 8. kolovoza 1945. godine u Zagrebu u obitelji prosvjetnih radnika Stanka i Dragice rođ. Čupar. Oca nikada nije upoznao, jer su ga ubili partizani prije njegova rođenja. Studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Kao bogoslov boravio je i u kolegiju Capranica u Rimu. Za svećenika Beogradske nadbiskupije zaredio ga je beogradski nadbiskup Gabrijel Bukatko godine 1971., u svetištu Majke Božje u Remetama.
Magisterij iz teologije postigao je 1972. godine. Nakon dvogodišnje specijalizacije na Papinskom pastoralnom institutu, četiri je godine službovao u rimskoj župi sv. Emerencijane, a od 1974. do 1977. predavao je kolegije iz Pastoralne teologije, te druge kolegije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Bio je član sjemenišnog poglavarstva Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu kao duhovnik i prefekt studija.
Godine 1980. postigao je doktorat iz teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu, povijesno-pastoralnom disertacijom “Katolički pokret u Hrvatskoj: postanak, razvoj, utjecaj na pastoral”. Prebendarom Zbora prebendara Prvostolne crkve zagrebačke imenovan je 1980. godine, kada je i inkardiniran u Zagrebačku nadbiskupiju.
Od Kongregacije za Istočne Crkve 1976. dobio je ovlast biritualizma, pomagao je i u pastoralu grkokatoličke Križevačke biskupije. Iz zahvalnosti vladika Slavomir Miklovš odlikovao ga je naslovom protojereja-stavrofora. Od 1987. do smrti redovito je danim danima služio Svetu liturgiju po bizantsko-hrvatskom obredu u samostanu sestara bazilijanki u Jurjevskoj ulici. Posljednje četiri godine s odlukom zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nedjeljom i blagdanom slavio je misu na latinskom jeziku po Tridentinskom obredu za skupinu naših tradicionalista u crkvi Sv. Martina u Vlaškoj ulici.
Uz redovitu službu u zagrebačkoj katedrali, od 1998. do 2010. godine bio je rektor crkve Krista Kralja. Bio je zauzet brojnim obvezama i dužnostima, među kojima valja istaknuti: arhivist Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, duhovni pomoćnik u samostanu karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu, branitelj ženidbenog veza pri Ženidbenom sudu u Zagrebu, prosinodalni ispitivač za ispovjednu jurisdikciju, tajnik Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, vicepostulator kauze danas blaženoga Ivana Merza, predavač na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, duhovnik Marijine legije Regije Zagreb, koordinator u pokretu “Religije za mir”. Također bio je i duhovnik novoosnovane Hrvatske udruge za beatifikaciju kraljice Zite.