Zagreb, (IKA) – Drugi ovogodišnji broj međunarodnoga katoličkog časopisa Communio sadrži mnoštvo priloga na temu “jedinstvo Crkve”, “književnost i teologija”, kao i nekoliko zanimljivih ogleda.
Problematiku pitanja jedinstva Crkve iznosi kardinal Kurt Koch u prilogu “Jedinstvo Crkve u ekumenskoj perspektivi”, promišljajući “kako se naočigled velikog broja Crkava i crkvenih zajednica na teološki odgovoran način može govoriti o jednoj Crkvi, koju ispovijedamo u nicejsko-carigradskom Vjerovanju”. U potrazi za odgovorom na to složeno pitanje ističe potrebu za jasnom dijagnozom problema, i to najprije u historijskom pogledu unatrag.
Jan-Heiner Tück u prilogu “Communio-primat” piše o Petrovoj službi u trećem tisućljeću, posebno u kontekstu pontifikata Benedikta XVI. i Franje. O Crkvi, koja po svojoj naravi vrši ulogu važnu za sudbinu čovječanstva, piše i Roberto Repole u prilogu “Crkva, klica jedinstva”.
Temu jedinstva Crkve dalje razlaže Peter Henrici u prilogu “Biskupske konferencije. Perspektivan prilog jedinstvu Crkve”, tumačeći: “Jedinstvo Crkve ne jamči samo papa, nego i biskupski zbor ‘s papom i pod papom’. Papa jamči crkveno jedinstvo kao glava i referentna točka biskupskoga zbora. Kao rimski biskup, on je jednak svojoj biskupskoj subraći, kao što je i Petar bio apostol kao i drugi. No, on je od Isusa primio posebnu zadaću da se brine za povezanost kruga dvanaestorice i da ‘svoju braću jača u vjeri’ (Lk 22, 32).” Tu su još i članci: “Je li Crkva osoba?” (Benoit-Dominique de La Soujeole), “Petar u ‘strukturi’. H. U. von Balthasar o položaju pape u Katoličkoj Crkvi” (Christian Stoll), “‘Jedno smo tijelo mi mnogi.’ Euharistijske dimenzije jedinstva prema Henriju de Lubacu” (Eric de Moulins-Beaufort).

Na važnost i odnos književnosti i teologije u uvodniku se osvrnuo Ivan Ivanda: “Književnost ponire u sva ljudska iskustva, raščlanjuje ih i osvjetljava. Stoga i II. vatikanski kaže: ‘Na svoj su način književnost i umjetnost od velike važnosti za život Crkve. One nastoje razumjeti narav vlastitu čovjeku, njegove probleme i njegovo iskustvo u pokušaju da upozna i usavrši samoga sebe i svijet. Trude se otkriti njegov položaj u povijesti i u svemiru, osvijetliti ljudske bijede i radosti, potrebe i moći, i naslutiti bolju sudbinu čovjeka’ (GS 62)”. U časopisu je i njegov prilog “Očaj i nada. Promišljanje o suvremenosti Georgesa Bernanosa”.
O odnosu teologije i književnosti piše i Jan-Heiner Tück pod naslovom “Moli se nama, mi smo blizu”, analizirajući pjesmu “Tenebrae” Paula Celana, kao izazov za anamnetičku kristologiju. Tu je i tekst Joanne Rękas “Čovjek u potrazi za Bogom”, o kršćanskoj paradigmi u pjesmama Mirka Jirsaka.
Želeći “na korpusu križnih putova hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, razvidjeti gdje se krije moć u slabosti pjesničke riječi i ima li u njoj još uvijek svježih teoloških mjesta (loci theologici)”, Ružica Pšihistal sažima blago hrvatskog pjesništva u prilog “Riječ pjesnika u sjeni križa”. Još jedan domaći autor, Dean Slavić, iznosi temeljitu i zanimljivu interpretaciju i metodički pristup u članku “Eliotovo ‘Putovanje mudraca’.”

Rubrika “Ogledi” donosi promišljanja kardinala Waltera Kaspera (“Liturgijska obnova – prvi i najvidljiviji plod Sabora”), Thomasa Södinga (“‘Psi, hoćete li vječno živjeti?’ Rasprava o Isusu i cinicima”), Roberta Spaemanna (“‘Supstancijacija’. O ontologiji euharistijske pretvorbe”), Christiana Hillgrubera (“Ugroženosti slobode religije u sekularnim društvima Europe”), Thomasa Rustera (“Kada kažemo ‘čast Ocu’. Pokušaj o doksologiji”) i Jörga Spletta (“Vjerujem – pomozi mojoj nevjeri! Mk 9, 24”).