Vatikan, (IKA) – U Tiskovnom uredu Svete Stolice 13. listopada održana je tiskovna konferencija na kojoj je predstavljen opširni Izvještaj nakon rasprave (Relatio post disceptationem) glavnog relatora kardinala Pétera Erdőa s Treće izvanredne biskupske sinode koja se održava od 5. do 19. listopada na temu „Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije”.
Izvještaj se sastoji od tri dijela te uvoda i zaključka. U prvom dijelu naslovljenom „Slušanje: kontekst i izazovi s kojima se suočava obitelj” ističe se kako antropološko-kulturna promjena utječe na sve aspekte života i zahtijeva analitički i svestran pristup. Upozorava se na sve veću opasnost pretjeranog individualizma koji nagrđuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što vodi tome da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja se izgrađuje prema vlastitim željama koje se shvaća kao neku apsolutnost.
Često je najveća kušnja za obitelj našeg doba samoća, koja razara i izaziva opći osjećaj nemoći pred društveno-ekonomskom stvarnošću koja je često na kraju uništi. Sve veću nesigurnost posla ponekad se doživljava kao pravu moru, a preveliko porezno opterećenje ne potiče mlade na sklapanje ženidbe. U nastavku se Izvještaja govori o raznim ostalim izazovima koji se postavljaju pred obitelj kao što je poligamija, bračne pogodbe, mješoviti brakovi te predbračne zajednice za koje se konstatira kako uzimaju sve više maha u mnogim sredinama, ne samo na Zapadu.
Mnogo se djece rađa izvan braka, osobito u nekim zemljama, a ima mnogo i one koja odrasta samo s jednim od roditelja ili u proširenoj odnosno novonastaloj obitelji. Broj rastava je u porastu i nerijetko se takvu odluku donosi isključivo iz razloga ekonomske naravi. U obiteljima ima i nasilja a djeca su često predmet prepiranja među roditeljima, djeca su prave žrtve razdora u obitelji. Migracije predstavljaju drugi znak vremena i ostavljaju posljedice na obiteljski život.

U Izvještaju se uočava snažnu opasnost individualizma, koji se ogleda u traženju samoga sebe i egoizmu s jedne strane, te sve veću želju za zasnivanjem obitelji te se postavlja pitanje kako pomiriti tu težnju pojedinca da posvećuje pažnju samom sebi i želju za obitelji. Upozorava se na opasnost narcisoidne, nestabilne i promjenjive afektivnosti koja ne pomaže uvijek pojedincima postići veću zrelost. Zbog toga su parovi ponekad nesigurni, oklijevaju i muče se pronaći način da sazriju i odrastu. Mnogi teže ostati na prvim stupnjevima ranijeg emocionalnog i spolnog života. Kriza bračnog para destabilizira obitelj i može kroz rastave i razvode prouzročiti ozbiljne posljedice po odrasle, djecu i društvo, slabeći pojedinca i društvene veze. I demografski pad ne samo da vodi do situacije u kojoj izmjena naraštajâ nije više zajamčena, već riskira da vremenom dovede do ekonomskog osiromašenja i gubljenja nade u budućnost.
U tome kontekstu Crkva zamjećuje potrebu da kaže riječ nade i smisla. Treba poći od uvjerenja da čovjek potječe od Boga i da će, stoga, razmišljanje u kojem će se ponovno postaviti velika pitanja o smislu ljudskih bića pronaći plodno tlo u najdubljim čovjekovim očekivanjima. Velike vrijednosti ženidbe i obitelji odgovaraju traženju koje se provlači kroz ljudski život također u dobu označenom individualizmom i hedonizmom. Potrebno je prihvaćati osobe sa njihovom konkretnom egzistencijom, znati ih podupirati u njihovu traženju, poticati želju za Bogom i želju da se osjete potpuno dijelom Crkve i oni koji su doživjeli krah ili se nalaze u najrazličitijim situacijama. To zahtijeva da se učenje o vjeri, s kojom treba ljude sve više upoznavati u njezinim temeljnim sadržajima, predstavlja zajedno s milosrđem.

U drugom dijelu „Pogled na Krista: evanđelje obitelji” daje se kratki prikaz crkvenog učenja o ženidbi i obitelji, utemeljen na Svetom pismu, stavljajući poseban naglasak na milosti sakramenta ženidbe i njezinoj nerazrješivosti. Istodobno se međutim, a obzirom na stupnjevitost Božjeg plana spasenja, priznaju vrijednosti prisutne u „ranjenim obiteljima i neregularnim situacijama” te se postavlja pitanje kako onima koji su doživjeli bračni krah ponuditi Kristovu pomoć također kroz služenje Crkve. Podsjećajući na „inkluzivnu perspektivu” Drugog vatikanskog koncila, ističe se kako Koncil cijeni pozitivne elemente prisutne u drugim religijama i kulturama, usprkos njihovim ograničenjima i nedostatnostima. Crkva, nastavlja se u Izvještaju, shvaća da se obitelj posvuda shvaća kao nužni i plodni oblik ljudskog suživota. U tome se smislu red stvaranja, u kojem ima svoje korijene kršćansko shvaćanje obitelji, proširuje na povijesnu razinu, u različitim kulturnim i zemljopisnim izrazima. Nužno je duhovno razlučivanje kada je riječ o građanskom braku i rastavljenim i ponovno oženjenim osobama. Zadatak je Crkve prepoznati ono sjeme Riječi rasuto izvan njezinih vidljivih i sakramentalnih granica. Crkva s poštivanjem gleda one koji sudjeluju u njezinu životu na nepotpun i nesavršen način, cijeneći više pozitivne vrijednosti koje oni čuvaju, no granice i nedostatke. Nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u tome da se shvati stvarnost građanskog braka i, uz dužne razlike, izvanbračnih zajednica. Naime kada ta zajednica postigne određenu stabilnost kroz općepoznati vez, kada je karakterizira duboka afektivna povezanost partnera, odgovornost prema potomstvu, sposobnosti da ustraje u kušnjama, može je se promatrati kao klicu koju treba pratiti u razvoju prema sakramentu ženidbe.
Sukladno Isusovu milosrdnom pogledu, Crkva mora brižno i pažljivo pratiti svoju najkrhkiju djecu, ranjenu izgubljenom i ranjenom ljubavlju, ponovno dajući povjerenje i nadu, poput svjetionika neke luke ili baklje koju se nosi među ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravoga puta ili se nalaze usred oluje.

U trećem dijelu „Sučeljavanje: pastoralne perspektive” govori se o naviještanju evanđelja obitelji u različitim kontekstima te najurgentnijim pastoralnim pitanjima kada je riječ o obitelji. Nužno je, ističe se u posljednjem i najopširnijem dijelu, misionarsko obraćenje. Ne smijemo se zaustavljati na čisto teorijskom navještaju odvojenom od stvarnih problemâ osobâ. Ne smije se zaboraviti da je kriza vjere dovela do krize braka i obitelji, i, kao posljedica toga, često je prekinuto prenošenje vjere s roditelja na djecu. Čvrstu se vjeru ne može pokolebati nametanjem kulturnih perspektiva koje slabe obitelj i brak.
U naviještanju se mora pomoći ljudima da iskuse da je evanđelje obitelji odgovor na najdublja očekivanja osobe: na njezino dostojanstvo i puno ostvarenje u uzajamnosti i zajedništvu. Nije riječ samo o tome da se predstavljaju pravila već treba predlagati vrijednosti, odgovarajući na potrebu za njima koja se danas uočava i u zemljama u kojima je sekularizacija uzela najviše maha. Nezaobilazno biblijsko-teološko produbljenje treba biti popraćeno dijalogom, na svim razinama, kaže se u Izvještaju. U nastavku se ističe kako se kršćanski brak ne smije smatrati samo nekom kulturnom tradicijom ili društvenom potrebom, već mora biti odluka i poziv prihvaćen uz odgovarajuću pripravu na putu vjere, uz zrelo razlučivanje. Izgradnju u tome smislu ne treba komplicirati već ići u dubinu i ne zadovoljavati se teorijskim susretima i općenitim smjernicama. Na sinodi je složno istaknuta potreba promjene čitave pastoralne prakse u obiteljskoj perspektivi, nadilazeći individualističke poglede koje istu i nadalje karakteriziraju. Zato se u više navrata insistiralo na nužnosti da se u tome svjetlu obnovi izgradnju prezbiterâ i ostalih pastoralnih djelatnikâ, kroz veće uključivanje samih obitelji. Istaknuta je također nužnost evangelizacije koja otvoreno prokazuje kulturne, društvene i ekonomske faktore, primjerice pretjerani prostor koji se daje tržišnoj logici, koji sprječavaju autentični obiteljski život, rađajući diskriminacije, siromaštvo, isključivost, nasilje. Zato je nužno produbiti dijalog i suradnju s društvenim strukturama, te treba poticati i podupirati laike koji rade na kulturnom i društveno-političkom polju.

Zatim se prelazi na pastoralni rad s određenim skupinama. Što se tiče onih koji se pripravljaju za sakrament ženidbe traži se sve veće zauzimanje čitave kršćanske zajednice u toj pripravi, dajući povlašteno mjesto svjedočenju samih obitelji. Primjećujući, nadalje, kako su prve godine braka veoma važno i osjetljivo razdoblje u kojem parovi rastu u svijesti o izazovima i značenju ženidbe, naglašava se potreba njihova pastoralnog praćenja i nakon što sklope sakrament.
Nova današnja pastoralna osjetljivost sastoji se u shvaćanju pozitivne stvarnosti građanskih brakova i izvanbračnih zajednica, jasno ih lučeći od bračnih zajednica. Uz jasno predstavljanje ideala, treba ukazati također na konstruktivne elemente tih situacija koje još uvijek ne odgovaraju tome idealu. Izneseno je i zapažanje kako sve više parova odlučuje na pokusni brak (ad experimentum). Suočena s tim situacijama Crkva je pozvana uvijek biti otvoren Očev dom i izaći ususret onima koji osjećaju nužnost da ponovno krenu putom vjere, pa i ako ne mogu sklopiti crkvenu ženidbu. Među uzrocima zbog kojih se osobe odlučuju na izvanbračne zajednice na Zapadu, u kojima osobe katkad ostaju dugo prije nego odluče sklopiti crkvenu ženidbu, ističe se opći mentalitet, koji se opire institucijama i definitivnim odlukama, ali i očekivanje egzistencijalne sigurnosti (posao i stalna plaća). U drugim zemljama postoje brojne činjenične zajednice, ne zbog odbacivanja kršćanskih vrijednosti obitelji i ženidbe, već prije svega što je vjenčanje postalo luksuz, tako da materijalna bijeda osobe tjera živjeti u činjeničnim zajednicama. I u tim je zajednicama moguće otkriti istinske obiteljske vrijednosti ili bar želju za njima. Pastoralno praćenje mora uvijek polaziti od tih pozitivnih aspekata. Svim tim situacijama treba prići konstruktivno, pokušati ih pretvoriti u hod prema punini ženidbe i obitelji u svjetlu evanđelja. U toj evangelizaciji obitelji važnu ulogu ima privlačno svjedočenje autentičnih obitelji.

Na sinodi je istaknuta potreba hrabrih pastoralnih izbora i zamijećena urgentnost novih pastoralnih putova koji polaze od stvarnosti krhkih obitelji. Nije mudro u tome pogledu zalagati se za jedinstvena rješenja ili rješenja nadahnuta na logici „sve ili ništa”. Dijalog i razmjena mišljenja sa Sinode se moraju prenijeti i nastaviti u krajevnim Crkvama. Svaku ranjenu obitelj treba prije svega saslušati s poštivanjem i ljubavlju i pratiti vodeći se Isusovim primjerom na susretu sa učenicima na putu za Emaus. To je razlučivanje posebno nužno za rastavljene. Treba prije svega poštivati patnju onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu ili razvod. Oproštenje za pretrpljenu nepravdu nije lako ali je hod kojeg omogućuje milost. Jednako je tako nužan iskren i konstruktivni pristup posljedicama odvajanja ili rastave na djecu: ona ne smiju postati „predmet” za koji se treba boriti te treba tražiti najbolje načine da mogu prevladati traumu raspada obitelji i rasti na najvedriji mogući način.

Više je sinodskih otaca istaknulo nužnost pojednostavljenja i ubrzanja postupaka za priznavanje slučajeva ništavnosti. Prema prijedlozima nekih uglednih otaca treba razmotriti mogućnost da se u vezi valjanosti sakramenta ženidbe pridaje važnost vjeri zaručnikâ. Potvrđeno je da se u svim tim slučajevima radi o utvrđivanju istine o valjanosti veza. Što se tiče bračnih parnica, ubrzanje i pojednostavljenje postupka, koje mnogi traži, zahtijeva ne samo izobrazbu dovoljnog broja djelatnika već i povećanje odgovornosti dijecezanskog biskupa, koji može u svojoj biskupiji zadužiti prikladnog obrazovanog svećenika koji će moći besplatno savjetovati strane o valjanosti njihove ženidbe. Rastavljene i neoženjene osobe pozvane su pronaći u euharistiji hranu koja ih podupire u njihovu stanju. Lokalna zajednica i pastiri moraju pratiti te osobe s brižnošću, posebno kada imaju djecu ili žive u siromaštvu. I situacije u kojoj se nalaze rastavljene i ponovno oženjene osobe zahtijevaju pomno razlučivanje i praćenje ispunjeno poštivanjem, izbjegavajući svaki govor i stav zbog kojih će se osjetiti diskriminiranima. Što se tiče mogućnosti njihova pristupa sakramentima pokore i euharistije, neki su se zauzimali za sadašnju disciplinu zbog njezina teološkog utemeljenja, a drugi su se izjasnili za veću otvorenost pod točno određenim uvjetima kada je riječ o situacijama koje se ne mogu riješiti bez nanošenja novih nepravdi i trpljenja. Neki su od sinodskih otaca predložili da njihovu pristupu sakramentima prethodi eventualni pokornički hod – pod vodstvom dijecezanskog biskupa – i s jasnim obavezama prema djeci. Ta bi se mogućnost razmatrala od slučaja do slučaja i stupnjevito, vodeći računa o razlikovanju između stanja grijeha, stanja milosti i olakotnih okolnosti. Potrebno je isto tako produbiti moralnu dimenziju te problematike, slušajući i prosvjetljujući savjesti bračnih drugova.

Što se tiče osoba s homoseksualnim sklonostima, istaknuta je potreba istinske pastoralne skrbi i praćenja, ostajući vjerni nauku o braku kao zajednici muškarca i žene. Crkva ističe da se istospolne zajednice ne mogu izjednačavati sa ženidbom između muškarca i žene. Neprihvatljivi su pokušaji vršenja pritisaka na stav pastirâ. Jednako je tako neprihvatljivo da međunarodne zajednice uvjetuju davanje financijske pomoći nametanjem rodne ideologije. U slučajevima gdje s partnerima u istospolnim vezama žive djeca, rečeno je kako se “potrebama i pravima najmanjih uvijek mora dati prednost”.

Na kraju Izvještaja se primjećuje kako se sve više širi mentalitet koji ograničava rađanje novog života na niz individualnih ili zajedničkih planova. Faktori ekonomskog reda vrše ponekad presudan utjecaj i pridonose snažnom padu nataliteta koji slabi društvo, ugrožava odnose među naraštajima i budućnost čini neizvjesnom. Otvorenost životu je duboki zahtjev bračne ljubavi. I na tome je polju nužan osjećaj za realnost. Potrebno je slušati osobe i znati predstaviti ljepotu i istinu bezuvjetne otvorenosti životu kao nešto što ljudska ljubav treba da bi se živjela u punini. Upravo na tim temeljima treba počivati adekvatno učenje o prirodnim metodama koje omogućuju živjeti na skladan i svjestan način komunikaciju među bračnim drugovima, u svim njezinim dimenzijama, zajedno s odgovornošću za rađanjem. U tome svjetlu treba ponovno otkriti encikliku Pavla VI. Humanae vitae u kojoj se ističe potreba poštivanja dostojanstva osoba u moralnom vrednovanju metoda regulacije poroda.

Temeljni izazov s kojom se suočavaju današnje obitelji je bez sumnje odgoj, kojeg otežava današnja kulturna stvarnost. Crkva je pozvana, danas više no nekoć, podupirati roditelje u odgoju djece, pratiti djecu i mlade u njihovu odrastanju i uvoditi ih u puno značenje života te ih poticati na odluke i odgovornosti, življene u svjetlu evanđelja.
U zaključku Izvještaja ističe se kako su iznesena promišljanja plod dijaloga na sinodi koji se vodi u velikoj slobodi i uzajamnom slušanju. Dokument se zaključuje pozivom na hrabrost vjere i ponizno i iskreno prihvaćanje istine u ljubavi, koju je papa Franjo uputio sinodskim ocima na početku sinode.