Stara Gradiška, (IKA) – O 17. obljetnici uspostave Požeške biskupije, na blagdan sv. Mihaela Arkanđela, zaštitnika starogradiške župe, 29. rujna požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je slavlje blagoslova spomena svećenicima žrtvama komunističkog progona u tamošnjem zatvoru, podignutog pokraj nove župne crkve. U koncelebraciji bili su svećenici Novogradiškoga dekanata, predstavnici drugih dekanata, Požeške biskupije te središnjih ustanova, a među njima i kapucinski provincijal fra Jure Šarčević, i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Stjepan Kožul. Ulazna procesija s ministrantima, đakonima i svećenicima krenula je iz zgrade Osnovne škole prema prostoru vanjske crkvene apside.
Ondje je biskup pozdravio sve okupljene te među ostalim kazao: “Poznato vam je da su komunisti po dolasku na vlast 1945. godine ubili starogradiškog župnika Ferdu Maretića a 1948. srušili župnu crkvu, uništili u ovom mjestu svaki vjerski trag. U starogradiškom zatvoru među brojnim nedužnim žrtvama tamnovali su i mnogi svećenici osuđeni na više godina zatvora. Za to vrijeme starogradiški katolici, ne bez straha, okupljali su se na misu u dvorani župne kuće i među ostalim slavili svoga zaštitnika sv. Mihaela. Izgledalo je tada kao da je zlo jače od dobra, ali u dnu vjerničkih srdaca odjekivala je poruka sv. Mihaela: ‘Tko kao Bog!’ Taj povijesni period i patnje mnogih poniženih ljudi bile su trenutak pomrčalog sunca nad hrvatskom Golgotom, a progoni i ubijanja bila patnje i umiranja s Isusom Kristom, ispunjena nadom da će se i na njima ostvariti njegova pobjeda. Svjedoci smo da je Isus Krist još jedanput pobijedio u Hrvatskoj povijesni mrak i vratio dostojanstvo poniženima i proganjanima. Želimo im na ovom mjestu iskazivati zahvalnost, svjedočiti ljubav i poštovanje, za njih moliti. U tom raspoloženju srca uz potporu hrvatskih biskupa i svećenika Požeška biskupija podigla je ovu crkvu i ovaj spomen u čijem je središtu uskrsli Isus Krist. Okupili smo se oko njega da bismo se približili svećenicima stradalnicima i drugim žrtvama.”
Potom je mons. Stjepan Kožul govorio o svećenicima stradalnicima, o podignutoj crkvi i spomenu te je među ostalim kazao: “Mlada Požeška biskupija koja slijedi nauk svoga utemeljitelja, sv. pape Ivana Pavla II., u duhu njegovih smjernica vrši svake godine spomen na žrtve, ali i obnovu memorije, proces čišćenja pamćenja, da oslobođeni svake zle misli, – žrtvama pristupamo s velikim poštovanjem, da u njima gledamo ono najljepše Božje i ljudsko darovano za ideale i opće dobro! Tu je nikla i inicijativa izgradnje ove nove župne crkve, i ujedno spomen crkve na sve patnje, žrtve i stradalnike u donedavnoj kaznenoj ustanovi, a posebice na svećenike i redovnike koji su ovdje bili u zatvoru u vrijeme komunističke totalitarne vlasti. Dobili smo i završetak umjetničkog rada, gdje nalazimo upisana njihova imena.” Spomenuo je potom brojne zaslužne svećeničke osobe među kojima je dr. Josip Salač, Ćiril Kos te Mijo Škvorc, kasniji biskupi a zatim je dodao: “Bili su ovdje brojni revni i zaslužni naši svećenici i redovnici, među njima i četvorica svećenika skladatelja, 2 biskupijska svećenika i 2 redovnika: Ranije župnik u Feričancima Branko Birt i njegova pjesma majci ‘Povratak’, koja živi u narodu kao narodna pjesma, bio je osuđen na smrt, pomilovan na 20 godina, a bio ovdje od 1949. do 1962.; prebendar Prvostolne crkve zagrebačke mo Matija pl. Ivšić, ljubitelj polifonije i Palestrine, predavač crkvene glazbe na KBF-u, osuđen na Vojnom sudu na 14 godina, od siječnja 1950. do listopada 1962. godine, franjevac o. Kamilo Kolb iz naše zagrebačke provincije, osuđen odmah u preokretu 1945. i bio ovdje do 1950. i franjevac kapucin Anzelmo Canjuga, prepoznatljiv po svojoj skladbi Domjanićeve pjesme ‘Ljiljane bijeli’, tako drage bl. Alojziju Stepincu i stotinama tisuća naših vjernika, osuđen kao gvardijan u Osijeku na 16 godine, bio je ovdje od 1947. do smrti 1952. godine.” Dodao je: “Ono što zadivljuje gotovo kod svih preživjelih odreda, da su nakon svoga križnog puta ovdje, došavši na slobodu nastavili revno i zanosno svoje svećeničko služenje i poslanje. U tome je smisao i veličina njihove žrtve!” Osvrnuo se na rad pojedinih svećenika nakon zatvora i kazao: “Tu su i drugi svećenici i redovnici: Nikola Soldo s 15 godina ovdje provedenih, kasnije prvi službeni tajnik BKJ, Pavao Pašiček s 16 godina i 2 mjeseca i tako redom, a kasnije su zanosno radili u povjerenim službama, posebice po župama kao župnici ili neki kao pučki misionari. Proslavili su Boga svojom žrtvom, radom i svojim životom! Znali su osmisliti svoju prošlost i poći s Isusom naprijed u budućnost!” Zaključio je poticajem nazočnima da pamte svećeničke i druge žrtve te ostanu s njima molitveno povezani.
Biskup Škvorčević zatim je predstavio spomen. “Mozaik izrađen od stakla djelo je akademskog slikara Tihomira Lončara iz Zagreba. Prikazuje uskrslog Krista nad otvorenim grobom, koji pobijedivši smrt svojim raširenim rukama slavodobitno lebdi nad križem. U podnožju križa, na samom tlu poredani su likovi koji podsjećaju na svećenike i redovnike, časnu braću i bogoslove, dionike Isusova poniženja i patnje po osudi i zatvaranju. Na pojedinim likovima prepoznaju se lica određenih starogradiških zatvorenika, među njima Josipa Salača, kasnijega pomoćnog zagrebačkog biskupa, Ćirila Kosa, kasnijega đakovačkog i srijemskog biskupa, Mije Škvorca, kasnijega pomoćnog zagrebačkog biskupa, Nikole Solde, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, Ivana Bjelokosića, svećenika Dubrovačke biskupije, fra Kamila Kolba, svećenika Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, fra Anzelma Canjuge, kapucina, fra Julijana Ramljaka, svećenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Svi se oni klanjaju uskrslom Kristu u kojem je njihova patnja postigla smisao, ostvarena pobjeda i vraćeno dostojanstvo. S lijeve i desne strane lika uskrslog Krista ispisana su imena i prezimena starogradiških uznika, 247 svećenika, 4 časna brata i 11 bogoslova, ukupno 262. Raširene ruke uskrslog Krista nad tim imenima svjedoče da ih je zagrlila njegova ljubav i da su postali dionicima njegove pobjede. U središtu memorijalnog prostora ispred mozaika stoji kameni žrtvenik rustikalne izrade koji tvori jedinstvo s tamnim prikazom na dnu mozaika i podsjeća na otvoreni Isusov grob, na žrtvu ljubavi na križu kojom je pobijedio smrt, s kojom su progonjeni i osuđivani svećenici sjedinili svoju žrtvu a koja se otajstveno ponazočuje i čiji dionici postajemo u slavlju svete mise. Oltar podsjeća i na žrtvu koju su svećenici podnijeli u zatvoru kad ime je bilo oduzeto svako pravo, pa i mogućnost slavljenja svete mise, koju su pokatkad kriomice uspjeli slaviti, i u slučaju kad se to otkrilo bili kažnjavani. S Isusovom i njihovom žrtvom sjedinjuju se i svi oni koji na njihov spomen slave svetu misu na ovom žrtveniku. Na suprotnoj strani mozaika, na luku koji zatvara memorijalni prostor stoji ploča koja podsjeća da je Požeška biskupija uz potporu hrvatskih biskupa i svećenika crkvu izgradila 2011. a ovaj spomen podigla 2014. Mozaik je izveden u tehnici oslikanog stakla, debljine 1cm, povijenog po formi apside i ispečenog na 780 stupnjeva. Pri toj temperaturi nanesena boja ušla je u samu strukturu stakla i postala njezin nedjeljiv i nepromjenjiv dio. Cjelina se sastoji od ukupno 61 komada stakla, lijepljenog na zid apside, poduprtog nosačima koji učvršćuju staklo na stijenama. Mozaik je jedinstveno umjetničko djelo u Hrvatskoj i šire”, zaključio je biskup Škvorčević. Zatim je blagoslovio oltar i mozaik a u crkvi predvodio euharistijsko slavlje.
U homiliji biskup je kazao kako biblijska vjera u anđele kao stvorena duhovna bića upućuje na postojanje stvarnosti koja nadilazi naš svijet i potvrđuje čovjeka u dimenziji njegove onostranosti. Istaknuo je da su bezbožni sustavi poput komunističkog pristupali čovjeku ideološki, oduzimali mu slobodu, nisu ga priznavale kao biće transcendencije, dodjeljivali mu ulogu po vlastitom nahođenju te ga progonili i ubijali kad nije bio u skladu s njihovim mjerilima. Biskup je ustvrdio da su mnogi poniženi i proganjani ljudi u tim sustavima, među njima i osuđenici u Staroj Gradiški očuvali svoje dostojanstvo i nadvladali poniženja oslonjeni na ono što je više od zla i sustava koji im ga je nanosio, u dimenziji onostranosti. Pozvao je nazočne na zahvalnost tim žrtvama i za dostojanstvo koje su živjele u osudama i progonima.