Zagreb, (IKA) – Novi broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” u izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obuhvaća razdoblje od 15. travnja do 12. svibnja s temom „Vazmeni hod vjere”.
U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe da je „vrijeme vazmene pedesetnice jedinstveni hodočasnički hod Crkve s Uskrslim Gospodinom prema uzdignuću u slavu Očevu. Liturgijska se slavlja oslanjaju na susrete pobožnih žena i učenika s Uskrslim. Liturgija Crkve uvijek uči iz tih vazmenih susreta, otkrivajući dubinu smisla okupljanja vjernika i slavljenja spomena na Uskrsloga Gospodina. Uskrsnuće je početak novoga zajedništva u Bogu. Ono daje smisao postojanju i rasvjetljuje čovjekov hod kroz svijet, premda se naizgled sve čini nepromijenjenim, istim. No, nakon Isusova uskrsnuća ništa više nije isto. Ako je smrt preobražena, ništa ne će izmaći snazi Njegove preobrazbe. Liturgijska su slavlja dragocjeni trenuci te preobrazbe, predokus Novosti u koju nas unosi Onaj koji je pred nama pošao”.
U tematskom dijelu Domagoj Volarević u tekstu „Vazmena mistagogija. Od otajstva Vazma do otajstva Crkve” podsjeća, da „Vazmeni hod koji je započeo još na Pepelnicu, vrhunac doživio u Vazmenome trodnevlju, u vazmenome nam vremenu posvješćuje svoju aktualizacije u svijetu. Tjednim i godišnjim vazmenim slavljima Crkva sama sebi posvješćuje svoje temeljno i prvo poslanje: svjedočiti Radosnu vijest koja je potvrđena Kristovim uskrsnućem. Da bi to mogla, potrebna joj je ne samo izvanjska organiziranost i ustrojstvo, nego, prije svega, Kristova Pomoć, Duh Branitelj, koji će sve koji povjeruju uvoditi u Istinu”.
U uvodniku drugoga tematskog teksta Danimira Pezera „Ambon – monumentum resurrectionis. Navještaj evanđelja kao susret s Uskrslim” tumači sam pojam ambon, te donosi primjere najstarijih poznatih ambona. Tako podsjeća da najstariji podatak za ambon u Rimu svjedoči da je on bio podignut u bazilici sv. Lovre za pape Silvestra, u prvoj polovici 4. stoljeća. U nastavku tekst tumači označja na ambonima tijekom stoljeća do naših dana. Na kraju zaključuje, kako „ambon u današnjim ostvarenjima rijetko nosi spomensku vrijednost. Mišljen je poglavito za ‘obrednu službu’ i gotovo da se ne uspijevamo odmaknuti od uskoga promišljanja koje ne uspijeva obred navještaja Božje riječi gledati u njegovoj otajstvenoj zbiljnosti, u dinamici događanja Otajstva koje slavimo. Gdje u liturgiji postoji otvorenost Otajstvu, tu se rađa i osjetljivost za spomen, jer sva je liturgija spomenska. Ona je spomenčin Kristova djela spasenja. Tako bi i ambon trebao ‘spomenski oprostorivati’ događaj Kristova Vazma, događaj uskrsnuća, koje je razlog i izvor svakoga našega slavlja”.
Drugi dio lista „Otajstvo i zbilja” donosi homiletska promišljanja uz nedjeljna čitanja. Uz treću vazmenu nedjelju tekstom „’Otvaranje pameti’ radošću vjere” promišlja Ivan Šaško. Ivica Raguž tekstom „Dobri pastir – vlasnik i vlasništvo” promišlja u četvrtu vazmenu nedjelju. „Ljubiti djelom i istinom” naslov je promišljanja Slavka Sliškovića uz petu vazmenu nedjelju, a „Ljubav – najveći dar” Domagoja Runje uz šestu vazmenu nedjelju. Uz svetkovinu Uzašašća Gospodinova tekstom „Isusovo uzašašće i poslanje Crkve” promišlja Ante Vučković.
Rubrika pitanja čitatelja daje odgovor na pitanje vezano uz pranje ruku u slavlju mise.