Stari Grad, (IKA) – Zavjetni blagdan sv. Roka proslavljen je 16. kolovoza kao Dan grada Starog Grada na otoku Hvaru. Svečano večernje euharistijsko slavlje pred dominikanskom crkvom mučenika Sv. Petra Veronskoga predvodio je rektor Teološkog fakulteta Sveučilišta u Splitu, profesor psihologije dr. Boris Vidović. Koncelebriralo je desetak svećenika, među kojima su bili generalni vikar don Stanko Jerčić, hvarski dekan don Emil Pavišić, prof. dr. Nikša Bižaca te župnik don Ante Matulić, koji je pozdravio nazočne među kojima su bili gradonačelnik Vinko Maroević, dogradonačelnik Vedran Deletis, predsjednik Gradskog vijeća Prošper Vlahović i više vijećnika, bivši gradonačelnik Vicko Haladić, bivši saborski zastupnik Tonči Tadić, književnik i akademik Tonko Maroević i drugi uglednici. Liturgijsko pjevanje predvodio je starogradski župni zbor sv. Reparate pod ravnanjem Meri Pavičić Donkić i uz harmonijsku pratnju profesorice glazbe Ecije Lučić Lavčević.
Vlč. Vidović u propovijedi je istaknuo kako nam Bog preko sv. Roka govori o svojoj ljubavi i kako nas preko njega poziva da i mi svoju ljubav darujemo jedni drugima. Znamo kako je sv. Roko razdao svu svoju imovinu i iz Francuske hodočastio u Rim. Na tom hodočašću doživljava susret s gubavcima, prepoznaje svoj životni poziv, mijenja plan hodočašća i posvećuje se gubavcima, odlazeći iz mjesta u mjesto. Nakon što je mnogima pomagao i sam je obolio. Ali, pošto je bio pun životne snage, uspio je nadvladati opaku bolest. Kad se vratio u svoje mjesto nisu ga prepoznali, već kao sumnjivca zatvorili. Iz tog životopisa i od tog sveca iz 14. stoljeća mi u 21. stoljeću možemo mnogo naučiti. Mladog čovjeka koji nema ni trideset godina, a razdaje svu svoju imovinu i ide hodočastiti po svijetu, u Rim i Jeruzalem, mi bismo proglasili barem malo šašavim i pokušali bismo ga odgovoriti od toga, pokušali bismo mu objasniti razumnost ostanka na svom imanju, rekao je prof. Vidović.
“Želim naglasiti da nismo svi mi pozvani razdavati svoju imovinu, nego da je sv. Roko živio evanđelje na jedan radikalan način i da življenje Evanđelja nije nešto što je tako ugodno i komotno. Što se čovjek više predaje Isusovu pozivu ljubavi, to više nailazi na različite protivštine, više je osuđivan, ponekad i od same obitelji i od sredine u kojoj živi, zato što svojim životom uznemiruje druge. Ali prije nego što čovjek počne uznemirivati druge, a nije mu to nakana nego posljedica, čovjek sam prije toga biva uznemiren ljubavlju Isusa Krista. Mi volimo doći u crkvu, volimo obavljati svoje pobožnosti, volimo procesije zato što nam one daju određenu sigurnost, daju nam smirenost, vraćaju nas u neki spokoj odnosa s Bogom. Međutim, ako se taj moj spokojni odnos s Bogom ne proteže iz dana u dan, ako ne nastojim živjeti ono što danas slavim, onda negdje nešto ne štima. Mi smo se došli moliti sv. Roku za njegov zagovor. Upoznat sam kako se Stari Grad prije više od stotinu godina, kada je vladala kolera, zavjetovao sv. Roku da ga obrani, njega i njegove stanovnike. I sv. Roko je to učinio. I danas se želimo obraniti, ali od nekih drugih bolesti i napasti koje nas napadaju i ugrožavaju integritet našeg bića i čovještva. Možda nema nekih vidljivih prijetnji za naše biće, za našu dušu i tijelo. Ali sam siguran da postoji puno onoga što iznutra ubada u naše postojanje, u naš integritet, što nas u konačnici čini i nezadovoljnima i neispunjenima. Na svakom je od nas da osobno promisli o svome životu. Nitko drugome ne može reći gdje je njegova slabost, jer svatko od nas osobno dobro poznaje svoje slabosti. Ali način na koji ćemo liječiti svoje slabosti jest ono zašto smo došli ovdje. Sve naše slabosti liječi Isus Krist. Sv. Roko nam je primjer kako se to čini. Kad je sv. Roko napustio svu svoju imovinu, kad ju je razdao i krenuo na hodočašće, učinio je izlazak iz svoje sigurnosti, iz poznatog načina življenja i uputio se u potragu za Bogom. Na tom putu susreo je bližnje koji su bili u potrebi. Možda svi mi nismo pozvani napuštati svoje domove, obitelji i mjesta kako bismo na takav način živjeli Evanđelje. Ali je svatko od nas ovdje nazočnih pozvan napuštati svoju uskogrudnost i sebičnost, kako bi izašao u susret onome koji je u potrebi. Mi se nerijetko znamo izvlačiti da nemamo vremena. I ja to isto činim. Krenem negdje i sretne me netko tko me moli pet kuna. Zaustaviti se, dati mu pet kuna, pitati ga nešto, pozdraviti ga; to već zahtijeva određeno moje obraćenje, jer nemam vremena, žurim, imam posla, a čovjek je tu pored mene. I Evanđelje nas upozorava na to. Mi ne možemo biti pobožni, moliti se i imati dobre i razne pobožnosti i procesije, a da nakon toga, nakon što nismo u crkvi, živimo zatvoreni jedni za druge. To vrijedi za sva stoljeća. Evanđelje koje je Roko utjelovljavao prepoznavajući bolesnika, prepoznavanje je Krista. I mi smo pozvani prepoznavati Krista jedni u drugima. To je zahtjevno i teško zato što se poznajemo kad dugo živimo s istima; u istoj obitelji znamo sve, mane jedni drugima i dosadimo jedni drugima. Ali upravo tu, ispod te dosade krije se Čovjek, Bog, Isus Krist. Živjeti to, izlaziti iz sebe je neugodno, ali je to jedini način kojim čovjek može ispuniti svoj život dubokom i trajnom radošću koju ništa drugo u ovom svijetu ne može dati.
Zbog toga čovjek može ostaviti svoju imovinu, svoju sigurnost, razdati sve samo zato jer je pronašao nešto dublje, bolje i savršenije. Zato, neka nas sveti Roko nadahne da i mi mognemo ostavljati svoju sebičnost, okretati se prema drugima, biti u ljubavi, kako bismo doista u punini srca okusili radost koju Isus Krist donosi i na koju nas poziva. Neka nam zagovor sv. Roka u tome pomogne”, rekao je vlč. Vidović.
Prije misnog slavlja kip sv. Roka iz njegove crkve do dominikanske crkve donijeli su češki vatrogasci iz Velike Opatovice, Kafka Slavomir i Prichystal Petar te slovenski vatrogasci iz Zagorja ob Savi Hribar Igor i Roman. Nakon misnog slavlja kroz Stari Grad krenula je veličanstvena tradicionalna procesija u kojoj su pjevali članovi župnog zbora, a svirala Hrvatska gradska glazba Stari Grad. Vlč. Vidović je na tri mjesta blagoslovio sudionike misnog slavlja, procesije i grad Stari Grad. Procesija je završena na trgu Tvrdalj Petra Hektorovića.