Požega, (IKA) – Središnja proslava blagdana sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije, održana je 10. kolovoza u Požegi. Na otvorenom prostoru u dvorištu Biskupskoga doma pored starodrevne crkve Sv. Lovre euharistijsko slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. Koncelebrirali su domaći biskup Antun Škvorčević i umirovljeni osječko-đakovački nadbiskup Marin Srakić, tridesetak svećenika, među kojima generalni vikari iz Đakova i Požege Ivan Ćurić i Josip Devčić te ravnatelj Hrvatskoga Caritasa Fabijan Svalina i ravnatelj Caritasa Požeške biskupije Goran Lukić.
Na početku slavlja biskup Škvorčević uputio je svima okupljenima pozdrav i čestitku prigodom blagdana svetog zaštitnika i izrazio radost što prvi puta blagdansko misno slavlje predvodi novi metropolit. “Minulih mjeseci sjedinilo nas je stradanje velikog broja ljudi od poplave na području naših dviju biskupija s kojima se danas na blagdan zaštitnika našega Biskupijskog Caritasa osjećamo duboko povezanima. Zajedno s Vama sve stradalnike iz županjske Posavine kao i one iz požeškoga, pleterničkog, lipičkog, a najnovije i slatinskog kraja u našoj biskupiji povjeravamo mučeničkoj snazi đakona Lovre čija su osobita briga bili siromasi”, rekao je biskup, te posebno zahvalio prisutnim caritasovim volonterima kao i svima koji su na bilo koji način pomogli stradalima. Biskup Škvorčević pozdravio je i stipendiste Požeške biskupije te zahvalivši za uzdignuće na oltar svetih utemeljitelja te biskupije pape Ivana Pavla II., izrazio suosjećanje, zajedništvo i molitvu za sve one koji su pogođeni teškim stradanjem zbog rata i progona u Iraku, Svetoj zemlji i Ukrajini. “Neka im Gospodin po zagovoru sv. Lovre daruje mir.”
U homiliji nadbiskup Hranić istaknuo je kako je svako ljudsko biće stvoreno da bi drugome bilo dar i da je ta darovanost, a s njome i besplatnost, sveprisutna u našem ljudskom životu, napose u bračnoj ljubavi, obiteljskom skladu i zajedništvu, prijateljstvima, povjerenjima i podrškama drugih ljudi. Nadbiskup je zatim kazao kako suvremeni čovjek počesto živi u lažnom uvjerenju da je tvorac samoga sebe, svojega života i svojega društva, odnosno da je dostatan samom sebi, zatvarajući se tako u svoju samostalnost i samodostatnost koja postepeno započinje ograničavati i ugrožavati slobodu čovjeka te na taj način on ostaje zatvoren u vlastitu osobu, nastojeći si sam priskrbiti spasenje i sreću, posebno je tražeći u materijalnom blagostanju.
Na temelju evanđeoskog čitanja u kojem Isus kaže: “Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre ostaje samo; ako li umre donosi obilan rod”, nadbiskup je spomenuo kako je Isus išao suprotno od bilo kakve težnje za samodostatnošću te kako je on načelo pšeničnog zrna primijenio na samoga sebe i na svoju smrt te nam ga ostavio kao oporuku da i mi kao vjernici tako činimo. “Vjernost tom Isusovu načelu obilježila je život zaštitnika vaše Požeške biskupije, sv. Lovre, učenika i đakona pape Siksta II. Istinsko blago Crkve za njega je bio čovjek u potrebi. Lovro je posvjedočio svijest da je čovjek najveće blago Crkve, i to čovjek koji treba naše vrijeme, dobrotu, ljubav i solidarnost. Ta je svijest i osjetljivost prve Crkve za potrebe onih koji su na rubu, pobuđivala i divljenje pogana.”
Nadbiskup je spomenuo kako je sveti Lovro posvjedočio da patnja i smrt nisu stvarnosti koje treba izbjeći pod svaku cijenu nego da je najvažnije samodarivanje i ljubav te je, osvrćući se na njegovu žrtvu i ljubav, kazao: “Sveta je žrtva iz ljubavi prema Bogu. U njoj se, unutar naše smrtne egzistencije, rađa istinska sloboda: sloboda od sebe. Onaj tko čuva svoju kožu i svoj život, tko počne voditi računa o svojim osobnim interesima i kalkulirati što mu ide u prilog a što šteti njegovim interesima, taj ostaje sam te gubi istinski život – jer je slabić, kukavica i egoist koji misli samo na sebe.” Potom je kazao kako je čovjek etično biće te se treba u svojoj slobodi i po svojem razumu brinuti za što pravedniji i kvalitetniji vremeniti poredak ovoga svijeta i za društvenu pravednost, istaknuvši kako se to sve susreće s onim što pripada Bogu, odnosno s vječnim poretkom, s ljudskom savješću i ljubavlju, odnosno s Caritasom.
Nadbiskup je istaknuo kako ljubav ide dalje od društvene pravednosti te da je ona, poput one kod svetoga Lovre, sposobnost odustajanja od samog sebe, od pravde i pravednosti koje nam pripadaju, te koja nas čini sposobnima za odricanje od naših prava, za odricanje od naših pravednih potraživanja a u prilog drugoj osobi i drugim ljudima. Zbog toga su, kazao je nadbiskup, ljubav i Caritas uvijek nužni u svakom društvu, čak i onom najpravednijem, te je pripomenuo: “Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje bi služenje ljubavi učinilo suvišnim i nepotrebnim. Uvijek će biti samoće i osamljenosti, uvijek će biti onih koji trebaju malo dobrote i ljubavi, koji trebaju malo tuđeg vremena. Uvijek će biti onih koji su pogođeni prirodnim katastrofama, bolešću, nezaposlenošću, onih koji trpe i vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjima.”
Nadbiskup je kazao kako su svakoj državi potrebni oni koji će iz ljubavi dragovoljno prilaziti drugima u njihovim potrebama te je spomenuo kako je Crkva jedna od tih živih snaga unutar društva čije se karitativno djelovanje rađa iz euharistijskog zajedništva: “Caritas, kao plod euharistijskog zajedništva i molitve, dobrotvornost, odnosno organizirano karitativno djelovanje Katoličke Crkve, pripadaju samoj njezinoj naravi i predstavlja prepoznatljivi znak Božje spasenjske ljubavi i njegova te našeg čovjekoljublja na djelu.” Uloga Caritasa, nastavio je nadbiskup, nije samo pružiti materijalnu pomoć nego okrijepiti i dušu te je istaknuo: “Caritas je uprisutnjenje Božje ljubavi i čovjekoljublja te je kršćanska ljubav na djelu. Dok kao Crkva propovijedamo Božje čovjekoljublje i humano lice Isusa Krista, Caritas to Božje čovjekoljublje i humano lice Isusa Krista pokazuje na djelu te nas kao Crkvu potvrđuje i predstavlja zajednicom Isusovih učenike te istinskih i prepoznatljivih svjedoka njegove humanosti i njegova čovjekoljublja.”
Nadbiskup Hranić podsjetio je zatim da je Caritas pastoralno djelo Crkve te da ono treba imati svoje uporište u svakoj župnoj zajednici i na taj način kršćansku ljubav i dobrotvornost učiniti redovitim, svakodnevnim i neizostavnim elementom života i djelovanja svake župe ali i biskupije, kako bi na taj način Crkva dala što bolji odgovor na konkretne potrebe ljudi u njoj i oko nje. Za djelatnike i volontere u Caritasu rekao je da su osobe čije je srce osvojio Krist. Potom je zaključio kako je karitativno djelovanje Crkve i njezinih članova izraz iskustva Božje ljubavi koja u ljudskim srcima budi ljubav prema bližnjemu i potiče na duboko sudjelovanje i dioništvo u potrebama i trpljenjima ljudi, živi sebedarje, darivanje samoga sebe drugima iz svijesti da im je to omogućio Gospodin svojom milošću i za to ih osposobio.
Molitvu vjernika na misi su čitali volonteri odjeveni u narodne nošnje. Potom je uslijedio prinos darova u kojem su caritasovi volonteri požeških župa prinijeli različite krušne i druge proizvode te ih u poslijepodnevnim satima darovali jednoj siromašnoj obitelji. Pri svršetku slavlja svi nazočni predvođeni požeškim biskupom uputili su Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Na kraju je domaći biskup zahvalio đakovačko-osječkim biskupima i svima drugima za sudjelovanje na slavlju, za sabrano srce, molitvu i pjesmu na dan svetog Zaštitnika Požeške biskupije.