Bučje, (IKA) – Na mjesnom groblju u Bučju požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je 14. srpnja sprovodne obrede svećenika mons. Mije Dukića, preminuloga 12. srpnja u Svećeničkom domu u Požegi. Uz pedesetak svećenika, na sprovodu se okupila pokojnikova rodbina te brojni vjernici iz Bučja i Slavonskog Kobaša gdje je mons. Dukić dugo godina služio kao župnik.
Biskup je u homiliji spomenuo kako dvije jednostavne žene, sestre Marta i Marija, otvaraju u evanđelju najteže pitanje, o smrti njihova brata Lazara. Ni danas znanstveni ili bilo koji drugi pristup nema odgovora na pitanje života i smrti. Isusov nastup svjedoči sigurnost koju on ima kao Božji Sin postao čovjekom da bi putem slabosti i križa u tu najnedostupniju razinu ljudskim moćima, unio Božju snagu ljubavi jaču od smrti te uzdigao čovjeka u božanski neprolazni život. Isusova tvrdnja “Ja sam uskrsnuće i život” sadrži božansku istinu o našem životu i smrti u koju je preminuli svećenik vjerovao i koje je – odloživši u smrti prolaznost – konačno u punini postao dionikom. Biskup je zaključio da je to nada i utjeha ovog oproštaja.
Potom je prikazao pokojnikov život. Mons. Mijo Dukić rodio se 21. listopada 1939. u Bučju, maturirao je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnazijiu Zagrebu 1960. Od 1960. do 1962. služio je vojni rok u Ilirskoj Bistrici. Stupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisao se na studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu gdje je završio četiri godine studija. Petu je nastavio u Bonnu, a za svećenika ga je zaredio kardinal Josef Frings 12. srpnja 1967. u Kölnu. Teološki studij završio je u Zagrebu gdje je diplomirao 1968. Iste godine imenovan je kapelanom u Daruvaru, a nakon godinu dana premješten je za kapelana u Kutinu da bi 1970. bio imenovan župnikom u Glini i privremenim upraviteljem župe Maja koju vodi osam godina. Zamolio je 1985. nadbiskupa Franju Kuharića da ga zbog zdravstvenih razloga nakon petnaestogodišnje uprave teške glinske župe premjesti, pišući: “Moja je želja otići u Slavoniju u moj rodni kraj” i to u župu Slavonski Kobaš. Te iste 1985. godine razriješen je službe upravitelja župe u Glini i imenovan upraviteljem župe Slavonski Kobaš gdje ostaje 23 godine. S radošću je prihvatio utemeljenje Požeške biskupije i obnašao određene službe. Među ostalim bio je član Odbora za Veliki jubilej 2000. a od 2001. do umirovljenja obnašao je službu arhiđakona Posavskog arhiđakonata. Za vjernost u svećeničkom poslanju papa Ivan Pavao II. ubrojio ga je 30. prosinca 2001. među svoje kapelane s naslovom monsinjora. Zbog zdravstvenih razloga na vlastitu molbu bio je umirovljen 2008. otkada je kao prvi umirovljeni svećenik živio u novoizgrađenom Svećeničkom domu u Požegi, nastojeći liječiti tegobe koje su se s godinama povećavale. Nedavno se morao podvrgnuti operativnom zahvatu u požeškoj bolnici od kojeg se uspio oporaviti, ali se tijekom boravka u bolnici očitovala bolest na plućima i otežala njegovo zdravstveno stanje. Odlučio se vratiti u Svećenički dom, “svojoj kući”, kako mi je rekao kada sam ga posjetio 12. srpnja u prijepodnevnim satima i kada je sebi svojstvenom živošću i čvrstinom dodao da mu je ovdje bolje i da će se sam liječiti uz savjet osobne liječnice. Umro je istoga dana navečer, upravo na 47. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja u 75. godini života, rekao je biskup.
Mons. Dukić bio je svećenik rada i reda, iskreno zauzet za dobro Crkve i naroda. U svom djelovanju znao je nastupati s čvrstinom koja pokatkad nije bila dobro shvaćena. Uz pastoralno nastojanje bavio se spisateljskim radom i povijesnim istraživanjima. Još za vrijeme studija u Zagrebu preveo je i ciklostilom objavio knjižicu za mlade isusovca Fernanda Lelottea “Protiv vjetra”. Godine 1980. tiskao je povijesnu monografiju “Glina i okolica” koja je izišla u dva izdanja. Istraživao je i popisivao žrtve iz vremena i nakon II. svjetskog rata a u časopisu “Tkalčić” (5/2001.) objavio je popis žrtava s područja Novokapelačkoga dekanata. Pored toga popisao je najvažnije slavonsko-kobaške župne povijesne dokumente. Iskazao se kao marni čuvar i obnovitelj graditeljske baštine u Slavonskom Kobašu te je nakon oštećenja župne crkve u domovinskom ratu prionuo njezinom temeljitom uređenju, a potom i župne kuće. S osobitom ljubavlju odnosio se prema svetištu Majke Božje u Kloštru, organizirao hodočašća, istraživao njegovu povijest, a prije umirovljenja poduzeo temeljito uređenje i proširenje svetišne crkve. Taj svoj žar očitovao je i tiskanjem knjige 2002. pod naslovom “Kloštar u Kobašu” u nakladi Hrvatskoga katoličkog društva sv. Jeronima u Zagrebu. Požeška biskupija, napose župa Slavonski Kobaš veoma mnogo duguju preminulom svećeniku Miji Dukiću. Čuvat ćemo mu spomen i u zahvalnosti ga molitveno trajno pamtiti. Neka počiva u miru Božjem”. Potom se uime svećenika rodom iz župe Bučje i iz cijele Požeške biskupije od pokojnika oprostio pleternički župnik Antun Čorković. Riječi oproštaja i zahvalnosti uime župljana župe Slavonski Kobaš izrekao je Mijo Hečimović.
Na kraju sprovodnog obreda biskup je izrazio suosjećanje sestrama, bratu i drugoj rodbini pokojnog svećenika te je u njegovo ime zahvalio svima koji su mu bili dobri tijekom zemaljskog života, napose subraći svećenicima, liječnicima u požeškoj bolnici i redovnicama u Svećeničkom domu koji su mu bili blizu u najtežim trenucima. Misu zadušnicu u župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg predvodio je biskup Škvorčević u zajedništvu s tridesetak svećenika.