Mudrost 3,1-9, Ps 31 (30), 2 Kor 6, 4-10; Iv 12, 24-26;

“Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.” (Jak 1,12).
Preuzvišena gospodo biskupi, poštovani svećenici i bogoslovi, redovnici i redovnice, predstavnici svjetovnih vlasti, draga braćo i sestre!

Pripjevni redak zaziva “Aleluja” prije Evanđelja proglašuje blaženim čovjeka koji je podvrgnut napasti, koji nadvladava kušnju i tako zaslužuje krunu života. Nije li upravo to poruka koja proizlazi iz života blaženog Alojzija Stepinca, čovjeka Božjeg i čovjeka Crkve, koji je bio podvrgnut teškim kušnjama i izišao je kao pobjednik nad privlačnostima i zasjedama ovog svijeta?

Na koncu svog vojnog iskustva, potresen moralnom bijedom i duhovnim poteškoćama ove službe, bio je napastovan zanemariti svoj poziv na svećeništvo i usmjeriti se ka braku i svjetovnim studijima. Ali nakon četiri godine nesigurnosti i borbe, svjetovan od strane svog duhovnika, pronašao je svoj put i upisao se u Bogosloviju Germanicum u Rimu, kako bi ondje proveo razdoblje od sedam godina priprave za svećeništvo, za pontifikata Pija XI. Bio je zaređen za svećenika 26. travnja 1930. godine, u dobi od 32 godine. Njegov talent, njegove kreposti i ljudska zrelost zasigurno bi mu otvorila vrata “crkvene karijere”, kako se to danas kaže, no nije imao vremena kušati ovu napast, niti poželjeti je, jer je nakon nepune četiri godine, protiv svakog očekivanja i unatoč njegovom otporu, bio imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom. S 36 godina!

Je li možda, potom, bio u napasti nepromišljeno se uplesti u politiku, kad je 1941. godine podržao pokret neovisnosti Hrvatske? Pomisao na to sasvim je isključena njegovim jasnim i čvrstim stavovima, kojima se hitro udaljio od filofašističkog režima Ante Pavelića, ukazujući na okrutne progone pripadnika srpske, židovske, romske i drugih manjina. Zgražao se nad svime što je povrjeđivalo ljudsko dostojanstvo, i to je nedvosmisleno očitovao.

Hoće li nadbiskup Stepinac u svojoj postojanosti i nepopustljivosti pokleknuti kasnije, kad bude trebalo odbaciti sporazum s komunističkim režimom koji je imao za cilj odvojiti hrvatsko katoličanstvo od Rimske Crkve? Ne, Stepinac je bio upravo nepopustljiv oko temeljnog pitanja privrženosti njegovog naroda Rimu, te je zbog toga morao otrpjeti posljedice. Protiv njega je izrežiran lažni politički proces i nepravedna kazna kućnog pritvora udaljila ga je na konačan način iz javnog života. Odbio je ponude za oslobađanjem i ublaženjem kazne, koje su uvijek bile uvjetovane popuštanjem interesima komunističkog režima. Radije je izabrao ostanak u zatvoru, te je otvoreno povezivao zahtjev za svojim oslobođenjem isključivo uz priznanje nevaljanosti lažnog procesa koji je bio smišljen protiv njega. Tek će 2016. godine državni sud proglasiti nevaljanost tog postupka, te tako neporecivo potvrditi ne samo istinu o čovjeku kojeg nije bilo moguće iskvariti, već i čast njegovog naroda, napokon oslobođenog povijesne laži.

Iako zakašnjelo, ovo obnavljanje istine ne briše sve povijesne prijepore, ali iskazuje čast svjedočanstvu nadbiskupa Stepinca, o kojem se može reći kako je, nasljedujući Krista, svog božanskog Učitelja, došao na svijet kako bi posvjedočio za istinu. Njegov čvrst i nepopustljiv stav u tom smislu ga je skupo koštao, platio ga je mučeništvom, ali donio je mnogo plodova, prema evanđeoskoj logici: ako gorušičino zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako umre, donosi obilan rod.

Čovjekova cjelovitost mjeri se prema njegovom ispravnom držanju pred zahtjevima vlastite savjesti, prosvijetljene Istinom. Stepinac je bio čovjek načela, autentični branitelj prava čovjeka. Nije upravljao svojom partikularnom Crkvom koristoljubivo, tražeći svjetovnu korist, već je djelovao kao čovjek Crkve, nerazrješivo vezan za istinu Evanđelja i Petrovu katedru. Ovaj nadbiskup, kojeg je Papa Pio XII. imenovao kardinalom, bio je poznat kao čovjek askeze i ponekad pomalo nemirna duha. Moglo bi se pitati je li bio u napasti poprimiti ulogu žrtve ili mučenika, pred nevoljama svog naroda, predugo lišenog otvorenog duhovnog vodstva. Sve su ove sumnje, međutim, razriješene u njegovu korist u dokumentima postupka kanonizacije, koji je ušao u svoj zaključni stadij, te priželjkujemo što skoriji datum slavlja proglašenja svetim.

Kreposti kojima je zračio dostatne su za odbacivanje mita o čovjeku paraliziranom radikalnim antikomunizmom, onesposobljenim za dijalog s jugoslavenskim režimom. Te kreposti nabrojao je sveti Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima, kada pokazuje kako službenici Božji trebaju djelovati s velikom postojanošću u svim okolnostima: u nevoljama, tamnicama, bdijenjima, tjeskobama, oružjem pravde, u riječi istinitoj, u ljubavi nehinjenoj, u mudrosti, čistoći, strpljivosti, dobroti. U slučaju kardinala Stepinca dodat ćemo još i hrabrost, poniznost, strpljivost – sve je to krasilo blistavu svetost njegove osobe, na još očitiji način u zatvoru nego u obavljanju biskupske službe.

Nije li se upravo režim utemeljen na ateističkoj ideologiji učinio nesposobnim ući u dijalog s ovim neiskvarenim pastirom i, vođen prijezirom prema slobodi vjere, udaljio ga od njegove službe? Protiv svih očekivanja i van svake političke računice, njegova šutnja, trpljenje i nepokorivo jedinstvo s Rimskom Crkvom dugotrajno su, više od bilo koje druge stvari, pogodovali prokazivanju takvog režima u očima svjetske javnosti.

U trenutku smrti kardinala Alojzija Stepinca, 10. veljače 1960. godine, imao sam petnaest godina. Sjećam se tog događaja, jer su njegova sudbina i njegov glas bili poznati u Americi. Obilježio je moju mladost kao jedan od heroja Crkve šutnje i ostao je za mene lik koji nadahnjuje, zbog svoje hrabrosti i vjernosti koje se nikad nisu umanjile. Teško je opisati osjećaj koji me obuzeo dok sam se našao na njegovoj grobnici, prigodom posjete Vijeća Europskih biskupskih konferencija Zagrebu, 2010. godine! I danas molim kako bi se još više upoznao njegov lik na svjetskoj razini, zahvaljujući nadolazećoj kanonizaciji. Treba se nadati kako će odgoda tog događaja služiti ekumenskoj svrsi, bez da se, međutim, zadiruje u vrijednost njegova nesumnjivog svjedočanstva svetosti.

Ovaj sveti pastir prihvatio je zatvorsku prisilu nakon nepravedne osude. Znajmo i mi, po njegovu primjeru, biti strpljivi u poslušnosti papi Franji, uvjereni kako će slična žrtva donijeti plod ne samo za Crkvu u Hrvatskoj, već i za sveopću Crkvu.

U biti, svetost kardinala Alojzija Stepinca vrti se oko jedne velike i lijepe istine, od ogromne ekumenske važnosti, koja je oduvijek sačinjavala bolnu slavu hrvatskog naroda: jedinstvo Katoličke Crkve prisutno u svim njezinim partikularnim Crkvama i utemeljeno na Petru i njegovim nasljednicima, Rimskim biskupima.

Blaženi Stepinac bio je podvrgnut najtežim kušnjama i pobijedio je napast izdaje i nevjernosti svom božanskom Učitelju. Okrunjen krunom života, on s neba zagovara kako bi njegov narod bio ustrajan u istini svog katoličkog identiteta. Radujmo se danas s njime, o obljetnici njegove smrti, i blagoslivljajmo Boga za njegovu vrijednu žrtvu koja nam pomaže utjeloviti ono isto svjedočanstvo ljubavi prema Crkvi u našem životu. Zamolimo ponizno svakog dana, u molitvi Oče Naš, pomoć milosti da ne podlegnemo napasti nevjernosti, kako bismo i mi jednog dana zajedno s njime bili nagrađeni krunom života. Amen!

Kardinal Marc Ouellet, prefekt Kongregacije za biskupe