Zagreb, (IKA) – Novi, šesti ovogodišnji broj Živoga vrela za razdoblje od 15. lipnja do 5. srpnja kao glavnu temu ima “Čašćenje relikvija”. U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako “Crkva, čuvajući spomena na Krista i njegova spasenjska djela te prepoznajući da se on u njezinu životu nastavlja očitovati po životima svetaca, ispravno razlikuje klanjanje (latreia), koje iskazuje Bogu i čašćenje (proskynesis), kojim očituje dužno poštovanje prema onima koje prepoznaje uzorima na putu svetosti”. Autor upozorava, kako stanoviti zazor današnjih vjernika prema čašćenju relikvija pokazuje da se njima i njihovu čašćenju pristupa iz uskoga kuta motrenja, usmjerenoga na beživotno tijelo položeno u grob. Rasvjetljenje koje dolazi iz vjere da su sveci uneseni u Božju slavu otvara prostor čašćenju njihovih relikvija kao “svjedoka” proslavljenosti u Bogu. Relikvije, stoga, pružaju tragove za novi put svetosti Crkve, a vjernička ih pobožnost doživljava kao “fragmente vječnosti” koja trajno nadahnjuje put Crkve i oplemenjuje živote vjernika, zaključuje Crnčević.

Nastavljajući se na uvodnik, u tekstu “Relikvije – ostaci svetih ili tragovi za novi put svetosti? Smjerokazi za hod prema otajstvu Krista” Crnčević ističe, kako su “kršćansko čašćenje svetaca i čašćenje njihovih relikvija tijesno povezani, kako u povijesnome razvoju tako i u teološkome čitanju”. Autor nadalje pojašnjava, kako je ono što se danas redovito misli pod kršćanskim pojmom svetačkih relikvija nepoznato kršćanstvu prvih nekoliko stoljeća. Čašćenje svetaca ne izrasta iz brige o relikvijama, nego su čašćenje svetaca i vjera u zajedništvo s njima stvorili osjetljivost u kojoj su ostatci tijela svetih mučenika bili brižljivo čuvani, otvarajući prostor tome obliku iskazivanja vjerničke pobožnosti.
U drugom tekstu uz temu broja “O ‘majci svih relikvija’. Prilog (teološkomu) iščitavanju Torinskoga platna” Ivan Šaško podsjeća da pri “spomenu na Kristovo uskrsnuće, za koje se gorljivo traži neki povijesni dokaz ili – još i više – protudokaz, zacijelo nije moguće zanemariti postojanje platna koje je dobilo ime po Torinu, gradu u kojemu se ono čuva od 16. stoljeća”.
Proučavaju ga mnogi; o njemu su očitovana različita mišljenja i podastrti argumenti, ali ono ne gubi na svojoj izazovnosti, zanimljivosti koja u jednima budi i potvrđuje vjeru, u drugima znatiželju, a u trećima odbojnost i zatvorenost prema mogućnosti da bi to uistinu mogla biti ‘relikvija’. U meni se, pak, javlja dojam čudnoga ‘poigravanja nedostatnošću i uzmicanjem’. Što pod tim mislim? Suvremena tehnološka otkrića omogućuju detaljniju raščlambu svega materijalnoga. Pomalo zbunjuje činjenica da sa svakim novim sredstvom ne da se ne dolazi do nijekanja mogućnosti iznimnoga svjedočanstva o podrijetlu i o povezanosti toga platna s Isusom i njegovom smrću i uskrsnućem, nego se otkriju i novi detalji koji ne samo da ne niječu, nego čudesno otvaraju mogućnost novih potvrdnih interpretacija, ističe Šaško.
U dijelu lista koji donosi homiletska razmišljanja uz svetkovinu Presvetoga Trojstva Ivica Raguž potpisuje tekst “Ti pa ti. O Presvetome Trojstvu”. Uz svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove Ante Crnčević promišlja tekstom “Živjeti od Kruha i dijeliti kruh”. Slavko Slišković tekstom “Nečovještvo ne ostaje skriveno, a ljudskost neotkrivena” promišlja uz dvanaestu nedjelja kroz godinu, a uz svetkovinu Presvetoga Srca Isusova Ivan Šaško tekstom “Lakoća bremena u slatkoći Srca”, dok uz blagdan Svetih Petra i Pavla, apostoli Ante Vučković potpisuje razmišljanje “Priznanje Isusa Gospodinom i identitet vjernika”.
Rubrika pisma čitatelja donosi odgovor na pitanje o živome cvijeću kao uresu oltara.