Martinska Ves, (IKA) – U prigodi Dana Stjepana i Antuna Radića, Sisačko-moslavačke županije i Dana OŠ “Braća Radić” u srijedu 11. lipnja sisački biskup Vlado Košić predvodio je misu za braću Radić i sve poginule hrvatske branitelje u crkvi Sv. Martina u Martinskoj Vesi. Koncelebrirao je domaći župnik Mato Malekinušić. Uz brojne okupljene vjernike na misnom slavlju bili su i brojni predstavnici vlasti, između ostalih dožupani Sisačko-moslavačke županije Zdenko Vahovec i Ivan Nekvapil, predsjednik HSS-a Branko Hrg i predsjednica Županijskog HSS-a i europarlamentarka Marijana Petir.
U homiliji biskup Košić podsjetio je kako je ovaj dan za sveopću Crkvu blagdan apostola Barnabe, te je istaknuo nekoliko značajki koje su resile sv. Barnabu, a bile također odlike narodnih i seljačkih vođa, braće Radić. “Barnaba je bio čovjek radosti, koji nije uništavao ono što je našao i vidio, nego se tome radovao i – umnažao je radost vlastitim doprinosom. I braća Antun i Stjepan Radić, poznato je, bili su mirotvorci, a ne ratnici. Nisu željeli rat, dapače, njihov je republikanizam i posljedica Prvoga svjetskog rata, koji je u sva srca naših ljudi, a posebno seljaka donio čežnju da zauvijek zavlada mir, da nikad više ne bude rata. No, za taj cilj je trebalo poraditi kako na kulturno-prosvjetnom polju, što je prvenstveno zapalo Antuna Radića, premda je i on djelovao politički, odnosno na političko-socijalnom polju, što je prvenstveno preuzeo Stjepan Radić, premda je i on bio itekako istaknuti kulturni i prosvjetni radnik. Njihov je cilj bio da se stvori takav mir koji će počivati na pravednim temeljima – jer nepravde su uvijek uzrok novih nezadovoljstava i novih nemira. Zato su oni tražili za Hrvatsku i Hrvate jednaka prava kakva su u novoj Kraljevini SHS uživali Slovenci i Srbi, a to je tada značilo ostvariti republiku, koja bi bila jamstvo ravnopravnosti hrvatskoga naroda. To međutim nije bilo moguće lako postići u ondašnjim uvjetima, i zato su ta dva brata, sinovi ove zemlje i ove župe (u toj su župnoj crkvi bili kršteni), sinovi ovog našeg podneblja i ovih prostora, ali ujedno i vizionari svehrvatskih zahtjeva i krajeva, tražili putove pravednosti i čestitosti”, rekao je biskup Košić.
Govoreći o čestitosti sv. Barnabe, biskup je rekao kako je ona bila i značajka braće Radić i to ona čestitost koja je još uvijek svojstvena našim seljacima. “Zato moram reći da me smeta kad naši političari – pozdravljajući naše državljane Hrvatske – samo spominju ‘građane i građanke’, a zaboravljaju ‘seljake i seljanke’. Zapravo, što je posve čudno i neshvatljivo, riječ je o namjernom izbjegavanju naziva ‘Hrvati i Hrvatice’, odnosno ‘hrvatski narod’, što Antun i Stjepan Radić nikada nisu činili, dapače, to su im bili nazivi koje su upotrebljavali s ponosom za svoj narod, za koji su se borili! Čestitost, odnosno poštenje, znamo nije značajka koja je danas na cijeni, no to je put iskrenih vjernika i domoljuba. Bez poštenja i nesebičnosti bolje bi bilo da se pojedinci ne laćaju posla političara i djelatnika za opće dobro. Njima bi naime zajedničko dobro trebalo biti na prvome mjestu”, poručio je biskup.
Kao treću Barnabinu značajku biskup je istaknuo to što je pozvao sv. Pavla da se pridruži apostolskom poslu, naviještanju Evanđelja. “Pavao je dakako nadvisio u tom poslanju Barnabu, ali Barnaba ostaje zauvijek zaslužan zato što je pozvao i doveo Pavla natrag u zajednicu. On je imao oko, osjećaj za pravi izbor i hrabrost da taj korak napravi. Nije mu bilo lako, jer su prema Pavlu kršćani još osjećali nepovjerenje, ta bio je to njihov prijašnji progonitelj, no on ih je razuvjerio i dao je povjerenje obraćeniku, i to se stostruko isplatilo. Mogli bismo reći da je tako i stariji brat Antun pozvao svoga mlađeg brata Stjepana da ga slijedi u radu za narod. I Stjepan je nadvisio brata Antuna, no Antun je ostao zaslužan što je pridružio svoga mlađeg brata tom važnom djelovanju za narodno dobro. Ponekad je teško imati povjerenja u mlađe, ponekad je lakše sve pokretati sam i misliti da će najbolje biti ako se svuda može čovjek baš osobno pojaviti i sve sam voditi što mu je na srcu. No, imati povjerenje u suradnike velika je stvar, jer samo zajedno moguće je učiniti velike stvari za zajedničko dobro. Naime, narod i treba slijediti one koji primjerom pokazuju da su spremni biti zajedno s drugima, da su sposobni ne bježati u samoću i izolaciju, nego preuzeti odgovornost za zajednicu, da su se sposobni udruživati i podmetnuti leđa te u teškim okolnostima djelovati zajedno s drugima na dobro sviju. To su znali upravo veliki ljudi. Stoga danas s pravom imamo pred očima ovu dvojicu hrvatskih velikana, njihove napore i žrtvu za naš narod, jer su se znali s vjerom u Boga i s vjerom u hrvatski narod žrtvovati za druge”, zaključio je biskup.
Misnom slavlju prethodilo je polaganje vijenaca na spomenik s poprsjem braće te zajednička molitva koju je predvodio župnik Malekinušić.