Zagreb, (IKA) – U povodu obilježavanja Dana hrvatske diplomacije Hrvatski diplomatski klub priredio je 10. lipnja svečanost u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu. U toj prigodi predavanje “Pitanja papinske diplomacije” održao je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico. Predavanju su osim članova HDK-a, nazočili i predstavnici Diplomatskog zbora akreditiranog u RH, počasni članovi HDK, kao i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić.
Gost kojega s posebnim uvažavanjem pozdravljamo, jer je predstavnik posebne institucije, Svete Stolice koja nas je prije 1135 godina prvi puta priznala, a poslije na svoj svojstven, diskretan, učinkovit način podržavala nezavisnost, čega smo posebno svjedoci mi, prvi hrvatski veleposlanici, i jedan je od odlučnih faktora koji su pridonijeli da naša država bude međunarodno priznata, rekao je uvodno predsjednik HDK-a Sergej Morsan.
Zahvaljujući na dobrodošlici, nuncij D’Errico istaknuo je kako je rado prihvatio poziv, jer ima visoko mišljenje o Klubu, ali i zbog toga jer je 7. lipnja, koji se obilježava kao Dan hrvatske diplomacije, važan datum i za odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Upravo na taj dan davne 879. godine papa Ivan VIII. uputio je pismo knezu Branimiru u kojem mu je poslao svoj blagoslov, što se smatra prvim priznanjem Hrvatske u srednjem vijeku. Nuncij je uvodno pojasnio pojmove Sveta Stolica i Država Grada Vatikana te u prvom dijelu predavanja predstavio načela prema kojima se ravna vatikanska diplomacija.
Sveta Stolica svjesna je svoje posebne uloge u međunarodnoj zajednici: riječ je o duhovnom, moralnom autoritetu, a ne vremenitom; autoritetu koji ima Papa jer je on poglavar Katoličke Crkve. Pape su često govorili o ulozi Svete Stolice kao “stručnjaku za humanost”, “moralnoj savjesti”, čovječanstva. To je prava domena nadležnosti Svete Stolice, a ne pitanja od ekonomskog ili vojnog interesa, niti pitanja političkog poretka, istaknuo je nadbiskup D’Errico, dodavši kako čvrsto vjeruju u snagu ideja i argumenata. U tome su ohrabreni rezultatima koje su postigli svojom nenaoružanom diplomacijom, kao na primjer u pregovorima između Argentine i Čilea te ulogom Svete Stolice u padu komunističkog režima u prošlom stoljeću.
Nuncij je istaknuo da Sveta Stolica u središte i u temelj svoje diplomacije stavlja ljudsku osobu, bez obzira na rasu, kulturu ili religiju; i slijedom toga, temeljna prava osobe. Posebna važnost pridaje se slobodi savjesti i vjere: svaka osoba mora imati slobodu iznošenja onoga što joj nadahnjuje ili nalaže vlastita savjest; i mora biti slobodna u izboru i prakticiranju vlastite vjere, ne samo privatno, nego i u javnom i društvenom životu.
Nadalje, diplomacija Svete Stolica smatra da na razini spajanja skupina i naroda, nema stereotipnih modela koji bi se mogli ponuditi. Protivimo se bilo kakvom obliku neokolonijalizma, političkog i kulturalnog, koji nastoji nametnuti nekakav sustav koji dobro funkcionira u posve drukčijim gospodarskim, političkim i povijesnim uvjetima. Na razini međunarodnih odnosa podržavamo napore multilateralne diplomacije i poštovanje međunarodnog prava. S naše točke gledišta, poput pojedinačnih odnosa, isto tako i odnosi među državama moraju se uređivati pravičnošću, solidarnošću, razumno, prema pravednim zakonima; a ne nasiljem i moći, zastrašivanjem i pritiskom, istaknuo je nuncij. Rat nije rješenje za sukobe, koji se nažalost pojavljuju na međunarodnoj sceni u redovitim intervalima. Rat uvijek valja izbjeći i spriječiti, jer je upotreba sile, ponovljeno nasilje, poručio je nuncij te podsjetio na intervente papa dvadesetoga stoljeća. “Mi vjerujemo u snagu i mogućnost dijaloga i pregovora, te predlažemo da se uvijek poduzme sve što je moguće da bi se došlo do potpune pomirbe među sukobljenim stranama, prikladnim diplomatskim putem. Stoga, osuđujemo terorizam i svaki oblik upotrebe nasilja za ostvarenje vlastitih prava.” Nuncij je podsjetio kako diplomacija Svete Stolice promiče kulturu koja daje prednost dijalogu kao osnovi i temelju društvenih i međunarodnih odnosa. Jasne su upute naučavanja posljednjih papa koje su u papi Franji našle uvjerenog i upornog pobornika. Papa Franjo često ponavlja da je za Crkvu prioritetan “put dijaloga” u svim odnosima i u svim djelatnostima.
Sve to je vodilo i vodi papinsku diplomaciju i u Hrvatskoj, rekao je nuncij, te na taj vid stavio naglasak u drugom dijelu predavanja. Kratko se osvrnuvši na povijesne događaje koji su uslijedili u Europi nakon pada Berlinskoga zida te priznanja neovisnosti Hrvatske od strane Svete Stolice 13. siječnja 1992., nuncij je napomenuo da je Ivan Pavao II. pokazivao posebnu pažnju prema hrvatskom narodu, što pokazuju i tri pastoralna pohoda kao i brojna zauzimanja na pastoralnom i diplomatskom planu. Ali, mora biti jasno da, priznanje Hrvatske i Slovenije – čiji su se narodi demokratskim putem opredijelili za samostalnost, što je bilo dopušteno i prema jugoslavenskom Ustavu iz 1974. – a to je i Papa stalno naglašavao, nije bilo usmjereno protiv bilo koga. Štoviše, pred žalosnim ratnim prizorima Ivan Pavao II. smatrao je da bi međunarodno priznanje dviju republika moglo stati na kraj oružanom sukobu. Dakle, nakon što je dao precizne upute svom državnom tajniku, zatražio je da svaki pothvat prati pojašnjenje: priznanje novih republika od strane Svete Stolice nije zamišljeno kao proširenje neprijateljstava, nego njihovo zaustavljanje, upozorio je nuncij.
Mons. D’Errico istaknuo je kako je za svoje službe najprije u Rimu (do 1992.), a zatim u Varšavi (do 1999.) mnogo puta čuo kako papa Ivan Pavao II. izražava svoju ogorčenost i svoju zabrinutost onime što se događa u Hrvatskoj i u susjednim zemljama, pri kraju dvadesetoga stoljeća, u srcu Europe. Zato nije oklijevao neprestance podizati svoj glas, kako bi skrenuo pozornost svijeta i odgovornih u međunarodnoj zajednici. Zbog toga je osjetio svojom dužnošću posegnuti za najboljim sredstvima papinske diplomacije, kako bi Papin glas imao željeni odjek. Bio je gorljiv u osobnome praćenju onoga što su poduzimale katoličke karitativne organizacije, da bi duhovna blizina bila pretočena u inicijative i konkretne geste solidarnosti. Mogao bih reći ukratko da je on na primjeran način združio slavensku osjetljivost svoga poljskog podrijetla s odgovornošću vrhovnoga pastira Katoličke Crkve, istaknuo je nuncij.
Osvrćući se pak na veze Svete Stolice s hrvatskim narodom od 879. godine, istaknuo je kako one nisu oslabile tijekom stoljeća, već su bile nadahnuće za odnose koji su se događali i od 1992. do danas. Kao opipljiv znak izvrsnih odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice istaknuo je četiri Ugovora potpisana i ratificirana između 19. prosinca 1996. i 14. prosinca 1998. godine. Osamnaest godina nakon potpisivanja prva tri Ugovora i šesnaest godina od potpisivanja Ugovora o gospodarskim pitanjima, može se ustvrditi da je njihova primjena u biti bila pozitivna. Ugovor koji još uvijek zahtijeva veću primjenu je onaj o gospodarskim pitanjima, u onom dijelu koji se odnosi na povrat oduzetih dobara za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, napomenuo je nuncij.
Na kraju predavanja istaknuo je kako u kontekstu stoljetnih i stabilnih odnosa s hrvatskim narodom i u viziji Europe s dva plućna krila, nije začuđujuće što je Sveta Stolica pružila Hrvatskoj bezuvjetnu podršku u procesu europske integracije. Gledajući prema europskoj budućnosti Hrvatske, želja nam je da, poput ostalih naroda s dubokim kršćanskim korijenima, uzmogne dati Europi, poseban doprinos duhovnih i moralnih vrijednosti; to jest, onih vrijednosti koje su stoljećima oblikovale osobni i nacionalni identitet njezine djece, zaključio je nuncij D’Errico.
Uslijedila je rasprava, u kojoj se posebno dotaklo vrijeme priznanja neovisnosti Hrvatske. U znak zahvalnosti predsjednik HDK-a Morsan nunciju je darovao najnovija izdanja Kluba.
(Cjeloviti tekst nuncijeva predavanja donosimo u rubrici Dokumenti)