Dani priprave za svetkovinu Božića svake godine sa sobom nose različite poruke, koje u konkretnim situacijama postaju začuđujuće aktualne. Neke od tih pouka često postaju čak vrlo suvremene posebice u nekom od dijelova svijeta zbog događaja, ili odnosa među ljudima ili društvenih procesa, kojima je obilježeno vrijeme Došašća u tim krajevima. Tako, podsjećanjem na ono, što se dogodilo Svetoj Obitelji Marije, Josipa i Isusa, božićni dani kroz iskustvo Svete Obitelji svake godine, osim što su radosno i zahvalno sjećanje na rođenje Spasitelja svijeta, nude također mnoge poučne odgovore na suvremena pitanja, izazove i ljudske situacije. Tako se, polazeći od nekih događaja iz dana Isusova rođenja i neposredno nakon toga, lako uočava da Isusova, Marijina i Josipova iskustava ponekada neobično sliče onomu, što se brojnim ljudima događa u naše vrijeme. I ne samo da sliče kao pojave, nego se iz ponašanja Svete Obitelji mogu izvući i pouke, korisne za rješavanje također nekih današnjih otvorenih pitanja i problema, kako životnih dilema, kojima su izloženi pojedinci, tako i problema koje moraju rješavati društveni sustavi i državne vlasti.

Ako se tako tvrdi, onda se očekuje i da se prepozna, koji bi to bili izazovi našega vremena, za čije rješavanje može pomoći iskustvo i primjer Svete Obitelji i dobrih ljudi iz njihova okruženja? A kao podsjetnik u odgovoru na postavljeno pitanje, neka nam posluže dva događaja, koja opisuje Evanđelje.

1. Putnici koji traže smještaj u nepoznatu kraju
Izvršavajući svoju dužnost sudjelovanja na popisu stanovništva, članovi Svete Obitelji, kao siromašni putnici, našli su se u nepoznatu kraju u kojemu im je, k tomu, trebao doličan smještaj za trudnu ženu. Izvještaj o tomu poznat je iz Lukina evanđelja: „U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,1-7).

Jednostavnost pastira i bezazlenost Božjih stvorenja, koje su oni hranili također u jaslama, i vjerojatno daleko od svratišta u koje nisu primljeni, bilo je ljudsko i duhovno okruženje u kojemu je Isus rođen. A vrlo često slično i danas, najobičniji ljudi, oni koje se obično naziva „mali“, pred onim koji treba smještaj i pred ispruženom rukom siromaha su dokaz da ipak ima dobrote i među ljudima i na zemlji.

2. Fizička zaštita života bijegom u tuđu zemlju
Drugi događaj iz života Svete Obitelji, koji u naše vrijeme sa sobom nosi vrlo snažnu i aktualnu poruku, posebice za dio svijeta u kojemu mi živimo, zbio se vrlo brzo nakon Isusova rođenja i uzrokovao da su Isus, Marija i Josip, u strahu od progona kojima su im prijetile državne vlasti, morali bježati iz rodnoga kraja, te su neko vrijeme bili prisiljeni provesti kao migranti na nepoznatim putovima i potom naći azil i privremeni smještaj u dalekom Egiptu. Naime: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski?’ Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.’ On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja“ (Mt 2,1-3.13-15).

U vrijeme Isusova ranog djetinjstva Egipat je, zbog svoga prirodnog bogatstva, bio privlačno sklonište, jer je u njemu bilo hrane. Bio je jedna od provincija Rimskoga carstva, ali zahvaljujući vještom lokalnom vodstvu i otvorenosti, bio je također i siguran zaklon za sve vrste političkih prognanika. Nalazio se pod izravnom upravom Rima, tako da se Herod ni na koji način tamo nije mogao miješati. No, iako je Herod umro oko godinu dana nakon bijega Svete Obitelji, u strahu od njegova nasljednika, ona je provela u izgnanstvu na drugim stranama još otprilike dvije godine. To bi značilo, da je Isusu bilo oko tri godine, kad su se konačno opet nastanili u Nazaretu. A kroz to dugo vrijeme velikih strahova, teške oskudice, hladnoće i svake vrste kušnja očito su preživljavali zahvaljujući dobroti nama nepoznatih ljudi, koji su im pomagali. Slično kao mnogi prognanici i migranti u naše vrijeme.

3. Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Stranac bijah i primiste me!
U ovom razmišljanju o strancu na putu, njegovu traženju smještaja i traženju sigurnosti u nepoznatoj zemlji, pojam „Egipat“ je prvenstveno drugo ime za siguran kraj i plemenite ljude. To je sinonim za svaku zemlju, u kojoj nema progona i u kojoj se poštuje ljudsko pravo na život i dostojanstvo. Zato su vrlo jasne i suvremene poruke, koje proizlaze iz dvaju navedenih odlomaka Lukina i Matejeva evanđelja. One su za svako doba velika obveza, test ljudskosti i prilika za očitovanje kršćanskoga pristajanja uz Isusov nauk. To posebice vrijedi za vrijeme, kad su putovi oko nas, gradske ulice i kolodvori puni ljudi, koji nemaju krova nad glavom te traže smještaj u svratištu, životnu sigurnost i trajniji boravak u sigurnoj zemlji.

Protekla desetljeća, koja je Providnost Božja dodijelila našoj generaciji, i ova zemlja koja nam je Božjom voljom darovana da ju obrađujemo, da u njoj rastemo i napredujemo (usp. Post 1,28), te vrijeme, u kojemu živimo, snažno su obilježeni iseljavanjem i migracijama. Istina, različiti su razlozi zašto se to događa. Ima među tim ljudima, čuje se, i onih čiji su motivi kretanja vođeni lošim nakanama. Utvrđivanje istine oko toga je važna zadaća i odgovoran posao državnih vlasti i sigurnosnih služba. To je pitanje sigurnosti društva. Ali je također istina, da se najčešće radi o ljudima, koji su, ili u bijegu ili od siromaštva, ili u strahu pred nekim novim Herodima, krenuli u neke nove „egipte“, u kojima traže sigurnost i sklonište.

U svom odnosu prema ljudima i njihovim potrebama mi kršćani, dok poštujemo nadležnost i obveze državnih snaga reda i sigurnosnih služba, i pozivamo da ih vrlo odgovorno vrše, u svom ponašanju prema svakom konkretnom čovjeku stalno se trebamo voditi naukom, kojega nalazimo u Isusovoj prispodobi o posljednjem sudu: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.` Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?` A kralj će im odgovoriti: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!`“ (Mt 25,31.34-40).

S ovim mislima, svim vjernicima Vojnog ordinarijata u BiH i svim ostalim katolicima želim sretan Božić i blagoslovljenu cijelu 2020. godinu!

Sarajevo, pred Božić 2019. godine

Mons. Tomo Vukšić,
vojni biskup u Bosni i Hercegovini