U izjavi se ističe da Ekumenski patrijarhat prihvaća “u euharistijsko zajedništvo hijerarhiju, svećenstvo i laike ove Crkve pod arhiepiskopom Stefanom, liječeći na taj način ranu raskola i izlijevajući ‘ulje i vino’ na muku naše pravoslavne braće u toj zemlji”. Prema Carigradu, kanonski teritorij Crkve ograničen je na državu Sjevernu Makedoniju. Međutim, kanonski status Crkve ostaje nejasan.

Istovremeno, u priopćenju se ističe da je na Srpskoj pravoslavnoj Crkvi da riješi administrativna pitanja između nje i Crkve u Sjevernoj Makedoniji. Također je naglašeno da je izraz “makedonska” i svaka druga izvedba riječi “Makedonija” kao crkvene oznake isključena. Priznat je samo naziv “Ohrid” ili Ohridska Crkva.

Crkva u Sjevernoj Makedoniji s glavnim gradom Skopljem ranije je kanonski pripadala Srpskoj pravoslavnoj patrijaršiji. Godine 1967. Makedonska Crkva se odvojila od SPC, koja je Makedoncima već 1959. ponudila “autonomni status”. Za svjetsko pravoslavlje nova Crkva smatrana je “šizmatičkom”. Ostaje nejasno što će najnovija odluka Carigrada značiti u unutarnjim odnosima u pravoslavlju.

Makedonska Pravoslavna Crkva je 2017. u službenom pismu Bugarskoj Crkvi izjavila da je spremna prihvatiti Bugarsku pravoslavnu Crkvu kao “majku Crkvu” ako Sofija prvo službeno prizna “autokefalnost” (neovisnost) Makedonaca. U konačnici su, međutim, napori bili uzaludni. U svibnju 2019. godine Sinod Srpske pravoslavne Crkve najavio je nastavak dijaloga. Posljednjih su se godina sjevernomakedonski političari više puta obraćali ekumenskom patrijarhu Bartolomeju sa zahtjevima da makedonskoj Crkvi dodjeli autokefalnost.

Kontroverza oko Makedonske Crkve ukorijenjena je u dalekoj povijesti. Kao biskupsko sjedište, Ohrid potječe iz ranokršćanskih vremena, vjerojatno je nestao tijekom razdoblja seobe naroda te je ponovno procvjetao u Bugarskom Carstvu krajem 9. stoljeća kao jedno od najvažnijih središta staroslavenske književnosti. Car Samuel je 976. godine Ohridsku arhieparhiju (nadbiskupiju) proglasio patrijarhatom. No, otprilike 50 godina kasnije (1018.), Bugarsko je Carstvo ponovno uključeno u Istočno Rimsko Carstvo, Basileia ton Romaion, a patrijarhat je postao “autokefalna arhieparhija”. Nakon što su Latini napali Carigrad 1204. godine, Ohrid je ponovno postao bugarski, zatim grčki i na koncu srpski. Godine 1767. osmanski su vladari dekretom raspustili arhieparhiju, a njezine eparhije predane su Ekumenskom patrijarhatu u Carigradu.

Kao odgovor na to nastao je bugarski nacionalni pokret koji je težio crkvenoj neovisnosti od Fanara (Carigradskog patrijarhata). U 19. stoljeću sukob se intenzivirao sve do 1870., kada je sultanov ferman stvorio zasebnu Bugarsku pravoslavnu Crkvu pod egzarhom sa sjedištem u Carigradu. Kada je prvi egzarh Antim I. proglasio neovisnost od Ekumenskog patrijarhata 1872. godine, pravoslavni Sinod sazvan u Carigradu proglasio je egzarhat raskolničkom, optužujući ga za krivovjerje “filetizma” (crkveni izraz za “nacionalizam”). Tek 1945. godine, pod pritiskom Ruske pravoslavne Crkve, Ekumenski patrijarhat obnavlja zajedništvo s Bugarskom pravoslavnom Crkvom.

Procjenjuje se da Ohridska arhiepiskopija danas ima nešto više od dva milijuna članova. Cijela izjava Svetog Sinoda Ekumenskog patrijarhata od 9. svibnja može se pročitati na stranici Orthodox Times.