Prisutne je pozdravio msgr. Rrok Gjonlleshaj, nadbiskup barski, kazavši da Barska nadbiskupija postoji 930 godina, ali da je kao biskupija djelovala i mnogo ranije. „Računa se da ima 16 stoljeća djelovanja i to bez prestanka. Imajući u obzir povijesne događaje, pogotovo u ovim krajevima, biti aktivna nadbiskupija u kontinuitetu znači da je Bog volio ovo mjesto, ovaj Bar i Crnu Goru i radi toga nije dopustio da ona nije aktivna. Barska nadbiskupija odigrala je posebnu ulogu u ovim krajevima, pa i šire. Svaki vjernik, ali i svaki stanovnik Crne Gore trebao bi biti ponosan na ovu najstariju instituciju“, istakao je Gjonlleshaj. On je kazao da Barska nadbiskupija ima 19 župa i da se dijeli u tri dekanata – Barski, Podgorički i Ulcinjski. Dodao je i to da posjeduje jedno od najvrjednijih duhovnih bogatstva, a to su moći koje su njegovi prethodnici uspjeli osigurati u razdoblju od svetog Ivana Krstitelja, pa sve do Ivana Pavla II.

Nadbiskup barski u miru mons. Zef Gashi u uvodnom dijelu svog obraćanja kazao je kako je želja da se označi ovaj, skoro tisućugodišnji jubilej Barske nadbiskupije, postojala još prije pet godina, ali uslijed velikih radova na dva druga projekta, završetka izgradnje konkatedrale svetog Petra apostola na Topolici i privođenje kraju velike monografije Barske nadbiskupije, ovaj treći projekt je bio izostao. On je govorio o barskim nadbiskupima u prošlosti, predstavljajući, kronološkim redom, petoricu najznačajnijih.

„To je veoma široka tema, jer u ovom povijesnom razdoblju od 1089. do danas je bilo 64 nadbiskupa. Od svih 64, opredijelio sam se da govorim o njih pet koji su po meni ostavili duboki trag u vremenu u kome su živjeli i djelu koje su ostvarili. Oni inače pripadaju različitim vremenskim razmacima i porijeklom iz različitih krajeva svijeta, različitih etničkih pripadnosti, što još bolje ilustrira njihovu ličnost i njihovo pastirsko djelo. Polazeći iz činjenice da svi relevantni povijesni izvori pokazuju da je najstarija duhovna institucija u Crnoj Gori – Dukljansko-barska nadbiskupija, čast mi je da u kratkom vremenu prezentiram barem nekoliko njenih stupova-prelata ove ustanove“, kazao je Gashi.

Tako su se u njegovom izlaganju našli Ivan II. – Fra Giovanni de Carpine (1248-1252) iz Peruđe, Italija, Ivan – Gjon Bruno (1551-1571) iz Ulcinja, Marin III Bici (1608-1624) rođen na Rabu, Petar Bogdani (1656-1671) iz Prištine i Vicko Zmajević (1701-1713) iz Perasta.

Mr. sc. Ivan Jovović govorio je na temu „Aktualna pitanja i interpretacija prošlosti Barske nadbiskupije“, kazavši da je gotovo nemoguće izvršiti interpretaciju prošlosti jedne duhovne institucije koja postoji skoro 1000 godina.

On je podsjetio da se osnivanje Barske nadbiskupije veže za nastanak dukljanskog kraljevstva, dinastije Voislavljevića, prije svega Mihaila, odnosno njegovog sina, kralja Bodina 1089. godine.

„Potvrdu Bodinovog djela, osim u osnivačkoj Buli pape Klementa III. imamo i 1124. godine, kada papa Kalist II. potvrđuje ista prava nad jurisdikcijom široke dukljanske kraljevine koja je u današnjem smislu podrazumijevala nekoliko država. To je bila najznačajnija srednjovjekovna država u 11. stoljeću i tom prigodom je i barskim nadbiskupima kao metropolitima, dodijeljena istovremeno i titula primasa, koja je tek verificirana pod drugim pojmom u 15. vijeku, kao primas Srbije, a u 20. vijeku iz političkih razloga zove se primas srpski. Dakle, od 1089. godine, a ne kako je uvriježeno mišljenje od 15. vijeka, barski nadbiskup, osim titule metropolita, ima i titulu primasa. Zbog toga je i nadbiskup Aleksandar Tokić sjedio na vatikanskom koncilu sjedio odmah iza kardinala, a ispred svih ostalih biskupa“, istakao je.

Jovović je kazao da Katolička crkva, nakon ulaska Duklje (Zete) u sastav Kraljevine Srbije, više nije bila državna religija na ovom prostoru, ali da je Vukan Nemanjić pomogao da se očuva nadbiskupska katedra u Duklji. Kao značajnu civilizacijsku prekretnicu ovog prostora Jovović je spomenuo 6. kolovoz 1571. godine, kada je Bar pao pod osmansku vlast.

„Kada je barski nadbiskup Antun Abroz Kapić služio u katedrali Svetog Đorđa i nakon svoje propovijedi bio mučen, barskim nadbiskupima je zabranjeno stolovanje u njihovom gradu. Narednih 300 godina, sve do nadbiskupa Carla Pootena, barski nadbiskupi samo su povremeno mogli dolaziti u svoj grad. Njihovu dužnost su uglavnom obavljali generalni vikari, koji su morali ishoditi posebnu dozvolu turskih vlasti. Grad Bar, sve do Kandijskog rata, do 1649. godine itekako je imao karakter katoličkog grada. Nakon toga, nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja, grad je prepušten na volju onih koji su njime vladali, kada je i veliki broj građana Bara primio islam i počelo masovno iseljavanje prema Dalmaciji“, objasnio je.

Jovović je posebno podsjetio na 1886. godinu, kada je potpisan Konkordat između Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice – prvi međunarodni dokument koji je jedna pravoslavna država potpisala sa Vatikanom.

„Taj dokument je zagarantirao slobodu katoličkoj crkvi i djelatnost obavljanja Barskoj nadbiskupiji, ponovo je sjedište vraćeno u Bar, a nakon toga, zahvaljujući Šimunu Milinoviću, ona je počela da se oporavlja, nakon tri vijeka osmanske vladavine. Počinje obnova klera, dolaze na čelo Barske nadbiskupije domaći ljudi – Nikola Dobričić, Aleksandar Tokić i Petar Perkolić koji su imali karakter i ‘narodnih nadbiskupa’“, istaknuo je Jovović i podsjetio da su Dobričić i Tokić imali veoma značajnu antifašističku ulogu u II. svjetskom ratu, zajedno sa don Pavlom Marvulićem koji je osobno spasio 600 ljudi od sigurne smrti, zbog čega je dobio orden Bratstva i jedinstva sa srebrnom zvijezdom od strane Prezidijuma SFRJ.

Jovović je predložio tri stvari koje, kako je kazao, zahtijevaju ukupnu potporu cijele zajednice. On je kazao da je crkva Svetog križa na Mirovici „zaslužila da umjesto montažnog objekta bude sagrađena od materijala kakav zaslužuje prostor oko Stare masline koju posjećuje nekoliko desetina tisuća ljudi“. Predložio je i da Barska nadbiskupija treba utemeljiti nagradu koja bi mogla da nosi naziv „Regnum Sclavorum“ koja bi se odnosila na doprinos na polju znanosti, kulture, prosvjete, dobročinstva i filantropije. Njegov prijedlog je i da se otkupi bista kralja Bodina, profesora Zlatka Glamočaka, te da se postavi osnivaču, ispred katedrale Svetog Petra.

Dr. sc. don Dejan Turza govorio je na temu „Duhovnost i čovjekoljublje kroz povijest Barske nadbiskupije“, gdje je obuhvatio najznačajnije osobe, institucije i pojedince koje su doprinijele u tom smjeru. U opsežnom izlaganju, između ostalog, govorio je o nadbiskupu Dobrečiću, djelovanju redovnica kroz povijest, zaboravljenom humanistu don Pavlu Marvuliću… Posebno je spomenuo „velikog svećenika grada Bara, isusovca oca Vladimira Vasilja, koji je u doba najveće krize dijelio humanitarnu pomoć Caritasa jednako svim ljudima“. U njegovom izlaganju bilo je riječi i o djelovanju Caritasa u Crnoj Gori, o don Simonu Filipaju koji je zaslužan što je Biblija prevedena na albanski jezik, o humanitarcima i dobrotvorima koji su dolazili s druge strane, o „barskoj majki Terezi“ – sestri Arnoldi Harmičar, koja je svojim plemenitim radom zadužila ljude, naročito nakon potresa 1979. godine. „Kao posebnu zanimljivost izdvojio bih biskupa Emilia Mila Ognjenovića koji je zaslužan što papa Franjo zna za Crnu Goru. On je biskup u Argentini koji ima crnogorske korijene i koji je zaredio papu Franju“, objasnio je Turza.

Osim okruglog stola, priređena je i izložba predmeta vezanih za povijest Barske nadbiskupije – posebnu pažnju su izazvale moći sv. Ivana Krstitelja, sv. Nikole, sv. Ivana Pavla II., zatim Barski glagoljski misal, fototipsko izdanje „Ljetopisa Popa Dukljanina“ – vatikanski prijepis, liturgijske knjige stare nekoliko stoljeća, vatikanski dokumenti o postavljenju barskih nadbiskupa, portreti nadbiskupa, knjige o Barskoj nadbiskupiji…