Zbog restriktivnih mjera u svrhu suzbijanja pandemije, milijuni ljudi u Bangladešu nisu u stanju raditi i priskrbiti si najosnovnije za život. Škole i tvornice su zatvorene te je zabranjeno putovati. Sigurnosne mjere teško je primijeniti zbog velike gustoće naseljenosti i izrazitog siromaštva, uz brojne obitelji koje u sirotinjskim četvrtima žive u samo jednoj sobi. Katolički misionari u toj azijskoj zemlji pokušavaju pomoći lokalnom stanovništvu, dok se pastiri mjesne Crkve zalažu kako bi bili blizu vjernicima.

Misionar ksaverijanac o. Marcello Storgato živio je u Bangladešu od 1972. do 1993. godine i prije tri godine vratio se u tu azijsku zemlju nakon dužeg izbivanja. U razgovoru za Radio Vatikan istaknuo je da je Nacionalno vijeće stručnjaka, koje je oformila bangladeška Vlada, upozorilo na visoki rizik kojemu je stanovništvo izloženo ukoliko se hitno ne poduzmu adekvatne i stroge mjere za zaustavljanje zaraze. Trenutačno je u toj zemlji zaraženo više od 130.000 osoba, dok je preminulih više od 1500. Međutim, stručnjaci smatraju da je broj zaraženih mnogo veći, pogotovo na velikom ruralnom području, gdje nije provedeno testiranje lokalnog stanovništva na koronavirus.

O. Marcello kazao je da se nametanjem ograničenja kretanja zbog pandemije u Bangladešu drastično povećao broj siromašnih. I prije pandemije Bangladeš je bio na UN-ovom popisu najmanje razvijenih zemalja, s 50 milijuna siromašnih koji čine 32% stanovništva. Napomenuo je da su bez posla ostali ljudi koji su se uzdržavali obavljajući male javne usluge, kao što su ulični prodavači čaja i keksa, postolari, čistači cipela, prodavači voća i povrća, vozači rikši, mehaničari i obrtnici. Njima se pridružuju i oni koji su ostali bez posla zbog zatvaranja velikih tekstilnih i farmaceutskih tvornica, kao i oni koji su prije zdravstvene krize radili u inozemstvu, u arapskim, azijskim i zapadnim zemljama.

Misionar je također istaknuo da ga najviše pogađaju situacije u kojima se nađu osobe oboljele od COVID-19, koje nisu hospitalizirane u opremljenim bolnicama, već ih se zbog straha od zaraze prebacuje iz jedne bolnice u drugu, dok ne umru. Ima i svijetlih primjera o kojima je izvijestio bangladeški tisak, poput 12 mladih dobrovoljaca koji, uz potrebne mjere opreza, pokapaju preminule od koronavirusa. Lokalno se stanovništvo u brojnim četvrtima organiziralo i uspostavilo kontrolu ulaska i izlaska iz četvrti te provjeru maski i higijene ruku.

O. Giuà, ksaverijanac iz Salerna, organizirao je pak „solidarnu trgovinu“, u koju ljudi dobre volje donose ono čega imaju više kako bi to podijelili s potrebitima. Mladi svaki dan pakiraju hranu u čiste vreće koje obično u poslijepodnevnim satima dolaze preuzeti žene koje potom pripremaju večeru za obitelj. Mnogi siromašni daju svoj novčani prilog, poput udovice iz Evanđelja, kazao je o. Marcello te primijetio da katolička manjina živi u jednakoj situaciji kao i ostali. Rijetkim je imućnima dobro, dok siromašni žive među siromašnima, ali ih se više ignorira od drugih zato što su manjina ili zato što njihova okolina misli da im ne treba pomoć jer imaju misionare. Oni koji se razbole, poput svih ostalih, sami traže načine kako se izliječiti.