U homiliji, promišljajući o „počecima naše vjere“, vlč. Marković je naglasio da su dvojica braće, puni povjerenja u Božji glas koji ih je nagnao u misije, spojili jezik kulture s jezikom evanđeoske ljubavi, prepoznali otrove koji uzrokuju smrt pojedinaca i čitavih naroda, iscijelili rane i slabosti koje su umanjivali svjetlo pogleda prema budućnosti koju Bog vodi i uvijek na dobro upravlja, u mjeri u kojoj mu to čovjek dopušta.

„Volimo reći da danas živimo iskustvo multikulturalnosti i suživota i zato osjećamo potrebu za dijalogom i susretom. Zato upravo u primjeru svete braće učimo što znači stati na put dijaloga i susreta s drugim i drugačijim, poštovati različitost, a istovremeno otkrivati ono bitno što nas ujedinjuje. Ćiril i Metod nas uče strpljivosti i postojanosti u procesu evangelizacije koja ne ide da zavara drugoga i pridobije pošto-poto, nego ide za tim da čovjeku vrati nadu i otvori mu put prema spasenju“, rekao je propovjednik.

Dodao je da sveta Solunska braća uistinu mogu biti primjer i nadahnuće, jer nisu odstupili od evanđeoskih načela, nisu izopačili Božju riječ niti su propovijedali sami sebe, morali su trpjeti i nepravedne optužbe i poniženja.

Tragom kulta svete Solunske braće i glagoljaštva u Slavoniji

Okupljene vjernike propovjednik je podsjetio na pokojnog svećenika Iliju Martinovića, komletinačkog župnika i strastvenog poznavatelja povijesti Nadbiskupije, koji je upozorio da se u međuriječju Save i Drave, na ovim našim prostorima nekoć osim himna Gloria in excelsis Deo čulo i molilo i Slava va višnjih Bogu. „Iako je naša Slavonija još uvijek za mnoge terra incognita, (neotkrivena zemlja), a onda posljedično tome marginalizirana i zaboravljena, mi se rado ovom zgodom dajmo poučiti da je i u njoj, što je mnogima čudno živjela glagoljaška služba Božja. Nakon turske okupacije, kada je u njoj gotovo bila uništena katolička vjera, u Slavoniju dolazi nekolicina svećenika s juga i kao dobri duhovni sinovi i nasljedovatelji kulta sv. Solunske braće njeguju staroslavensku baštinu u liturgiji među narodom. Primjerice, u komletinačkoj župi djelovao je 45 godina don Luka Sučić, te uz njega neko vrijeme don Vid Maslać, također ‚pop glagoljaš‘“, rekao je vlč. Marković.

Potom je podsjetio na svećenika Jakova Stojanovića, koji je tijekom 28 godina župnikovanja među Vinkovčanima na koncu 19. st. širio kult sv. Ćirila i Metoda te se borio za očuvanje ćirilometodske i glagoljske baštine u ovim krajevima. „Baš zbog te činjenice doživio je nemale nepravde i klevetanja. Ne krijući rezignaciju nad ondašnjom nastalom osporavajućom situacijom po pitanju starog hrvatskoga pisma glagoljice, on ističe: Tom prezrenom glagoljicom pisali su negda kraljevi i velikaši hrvatski za vrieme zlatne neodvisnosti naše, pisali i služili se njom slavni biskupi i prelati i učenjaci stari, njom je odjekivala slava božja po velebnim crkvama, po palačama kraljevskim i velikaškim, kao i po prostim kućicama pobožnog, mirnog, radinog i junačkog naroda hrvatskog. No to sve danas se ne računa, to su sve starinske bagatele pred današnjim kosmopolitstvom našim. Zaista proročke riječi koje se i danas obistinjuju kad god se zastidimo poklada vjere i kršćanskog nasljeđa.“

Nastavljajući homiliju, propovjednik je spomenuo i biskupa Strossmayera, koji je svoj rad na ćirilometodskom polju započeo odmah prve godine svoga biskupovanja „uskrisavanjem“ stare povlastice „štijenja evanđelja“ na hrvatskom jeziku pri svakoj svečanoj liturgiji.

„Godine 1880. u Rimu je objelodanjena enciklika Grande munus, kojom su Sv. Braća u potpunosti legitimirana kao Apostoli i prosvjetitelji Slavena, te time uključeni u kalendar svetaca cijele Katoličke Crkve, čime je s njih na neki način skinuta prašina zaborava i tolika nepravedna kriva tumačenja i svojatanja. Od tog trenutka i Hrvatima kao slavenskom narodu dano je ravnopravno mjesto u Crkvi i u zajednici kršćanskih europskih naroda“, rekao je propovjednik.

„Na tragu svih ovih tek izdvojenih pojave koje svjedoče da je oduvijek živio kult sv. Braće među nama, ubrajamo i podvig pokojnoga biskupa Ćirila Kosa. Upravo je on iz tih razloga, da vam dragi župljani približi lik sv. Braće, godine 1981. osnovao ovu župu pod zaštitom Slavenskih apostola. Ranije je to učinio 1976. i s jednom župom u Osijeku“, dodao je.

Na kraju homilije pozvao je okupljene da im primjer sv. Solunske braće pomogne da shvate da postaju više Božji onog časa kad se oslobode sebe i svega onoga što ih susteže da se više stave u službu Božju. „Neovisno o zvanju i zanimanju, poželimo ove svete patrone nasljedovati u evanđeoskoj vjernosti i svetosti života. Ako se budemo posvemašnje predali Kristu Gospodinu i nasljedovali primjere Božjih ugodnika, postat ćemo slobodni i stvaralački sposobni da i drugima donosimo od originalnosti kulture našega naroda i od čvrstoće naše kršćanske vjere.“

Na kraju slavlja domaći župnik Mario Brkić uputio je riječi zahvale svim suradnicima, župnom zboru, ministrantima te svima koji su se svesrdno uključili u organizaciju crkvenog goda. Izrazio je radost što su djeca Katoličkog vrtića Eden, koji djeluje pri župi, zajedno s ravnateljicom i odgajateljicama nazočila misnom slavlju. Posebnu radost župnik je izrazio pozdravljajući dvanaestoricu prisutnih svećenika gostiju, među njima napose bivše župnike Petra Ćorluku i Stjepana Vukovca te predslavitelja Dragu Markovića.

Misi je prethodila molitva i polaganje vijenaca kod spomen-ploče poginulim braniteljima iz Radićevog bloka, koju je ispred župne crkve predvodio župnik Brkić, a uz domaće vjernike i prisutne svećenike nazočili su i predstavnici Mjesnog odbora, Grada i Županije te obitelji poginulih branitelja.