Nakon večernje mise i uvodnog molitvenog sabiranja, Šimić je s vjernicima promišljao o otajstvu Isusove smrti na križu i uskrsnuću, razloživši kako događaj križa gledan očima vjere označuje ispunjenje Pisma i vrhunac osloboditeljske ljubavi, a raspeti i uskrsli Krist vrhunac je kršćanske objave.

Uvodno podsjetivši na događaj pashalne večere koju „Isus pretvara u vlastitu liturgiju života i na neki način dokida religijsko, izvanjsko uvodeći nešto novo, prinoseći sebe“, Šimić je kazao da Isusova smrt na križu u ono vrijeme nije bila posebna jer su i drugi osuđenici buntovnici i bogohulnici kažnjavani prema rimskom i židovskom zakonu visjeli na križu, obješeni na drvo, ali teološko pronicanje u smisao Isusove smrti na križu, naglasio je teolog, ukazuje na potrebu dubljega iščitavanja Svetog pisma.

„Evanđelist Marko donosi posljednje riječi raspetog Isusa: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mk 15, 34b), a isto stoji u psalmu 22,2. Zatim slijedi prepoznavanje, priznavanje Isusa Sina Božjega u riječima satnika pod križem koji ispovijeda vjeru: ‘A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!‘ (Mk 15, 37-39). Luka zapisuje: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ (Lk 23,46), a to su riječi židovske večernje molitve, psalma 31,6. U Isusovoj smrti zaokružen je ciklus navještaja o Isusu Sinu Božjem, ispunjavaju se riječi proroka, otvara se prostor pristupa Ocu (razdire se hramska zavjesa), ispunjeno je Pismo i naposljetku slijedi ispovijest vjere. U Ivanovu izvještaju (Iv 19, 30) Isus reče: ‘Dovršeno je! I prignuvši glavu, preda duh.’ Na križu u agoniji nije samo Sin već i Otac, a križ je događanje u samomu Bogu. Jednoća i različitost najbolje se vidi u smrti na križu i tu je vapaj prošao kroz cijelu ljudsku povijest, tu je duboko iskustvo Božje pravednosti, a otajstvo Božje pravednosti je milosrđe. Tu se razlikuje Isusov križ i Isusova smrt od svih drugih i smisao smrti koja nije ‘smrt Boga’.

Teolog Krešimir Šimić

Teolog Jürgen Moltmann u tom smislu događaja na križu vidi trojstvenost i napominje: ‘Sin pretrpljuje umiranje, Otac pretrpljuje smrt Sina. Pritom bol Oca ima jednaku težinu kao i smrt Sina. Napuštenosti Sina od Oca odgovara napuštenost Oca od Sina. Otac i Sin u jednom su trenutku postali najdublje razdvojeni u napuštenosti i istodobno najpovezaniji u predanju jedan drugome. Iz tog predanja ‘izlijeva’ se Duh koji napuštenima donosi ljubav. Duh koji oživljava mrtvo. To bi onda značilo da je Isusova smrt smrt same smrti.’ I taj smisao se može naslutiti u 22. psalmu u kojemu je prisutno svojevrsno kretanje od vapaja do hvale. Isusovu smrt ne možemo razumjeti ukoliko je promatramo iz perspektive Zakona i političke vlasti. Njezin smisao se nazire tek ako u obzir uzmemo odnos Isusa prema njegovu Bogu i Ocu, čiju je blizinu naviještao. Sve što se Isusu dogodilo ispunjenje je Pisma. To znači da njegova smrt pripada Božjoj povijesti, povijesti Božjega naroda. Njegova smrt je događaj koji u sebi nosi logiku koja proizlazi iz Riječi i njoj se vraća, čini ju vjerodostojnom i ispunja je. Isusova smrt na križu, u kojoj su patili Sin i Otac, otkriva smisao iskaza ‘Bog je ljubav’ (1 Iv 4, 8)“, rekao je Šimić. Tijekom susreta promišljano je o tome kako Isus trpi na križu, ostavljen, izdan i odbačen te kako istovremeno Bog pati zbog Sina. „Bog je ljubav, sposoban izići iz samoga sebe i postati supatnik u patnji svoga Sina. Isusov vapaj s križa izražava ljubav do kraja i sinovsku poslušnost do smrti. Bog se utjelovio, umro i uskrsnu radi nas. Preko križa Bog nas uskrisuje na život vječni.“