Istina je prava novost.

Misa na 33. obljetnicu biskupskoga ređenja nadbiskupa u miru Marina Srakića

Nakon pobožnosti križnoga puta u katedrali u Đakovu, u petak 24. ožujka večernje misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić spomenuvši se, s nazočnim svećenicima, redovnicama i vjernicima, dana kad ga je sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zajedno s biskupom Ćirilom Kosom i ostalim okupljenim biskupima, prije 33 godine zaredio za biskupa.

Prigodnu čestitku uime nadbiskupa Đure Hranića izrekao je pomoćni biskup Ivan Ćurić. „Mudro će nas u današnjem euharistijskom slavlju poučavati Božja riječ. O pouzdanju pravednika i njegovoj trajnoj oslonjenosti na Božje spasenje, unatoč doživljajima brojnih protivština i patnji. A sve, zapravo, smjera na Isusa. „… vrebali su da ga uhvate“, ali „još nije bio došao njegov čas“ (sup. Iv 7, 30). A Isusov čas je, „za nas i za sve ljude“ neugasivo svjetlo, „zaglavni kamen“ spasenja. I kad razmatramo Njegov križ, događaje njegove muke i smrti, i kad nam se radošću obnavlja nada, jer je On uskrsnućem pobijedio žalac smrti.“ Potom je, obraćajući se nadbiskupu Marinu nastavio: „Svoj sam svećenički život započeo Apostolovim riječima: „Znam komu sam povjerovao” (2 Tim 1, 12), a biskupsku službu geslom: “Nadom i radom”! – tako ste posvjedočili, dragi nadbiskupe Marine, u prigodi preuzimanja službe dijecezanskoga biskupa 1997. godine. I uvijek se rado spominjali današnjega datuma, 24. ožujka 1990. kad ste u ovoj katedrali, u ozračju svetkovine Navještenja Gospodinova, primili biskupski red.

„Moje ređenje zbilo se u danima i mjesecima radosti i ozračja iščekivanja novoga“, spomenut ćete se i sami te radosti, ali s jasnim pogledom na sve što Vam je donosio život i pastirska služba. „… ubrzo je došlo vrijeme stradanja, kad nam se biskupija osipala na očigled, a narod sa svojim svećenicima krenuo u progonstvo … Kako se ne bih sjetio druge obljetnice ređenja (1992.) kad sam, na današnji dan, kroz trinaest okupatorskih rampi, usprkos trinaest puta uperenih kalašnjikova išao u okupirano područje biskupije?“ I mogli bismo nizati tolike događaje našeg vjerničkoga i crkvenoga zajedništva u svim godinama kad ste nas predvodili svojom pastirskom službom. Spominjati se događaja kad smo, kao u riječima psalma, „išli plačući“, ali i onih prepunih radosti i zanosa, kad nam je „bilo k’o da snivamo“., kako ste označili pohod sv. Ivana Pavla II. našem zavičaju prije 20 godina.“

„A na pastoralnom planu od svega Vam je najznačajnija, kako ste više puta sami znali istaknuti, naša Druga biskupijska sinoda (1998. – 2003.), kad ste htjeli da što snažnije zaživi plodno ozračje otvorenosti, suradnje, uključivanja i doprinosa što većega broja članova Božjega naroda, upravo onako kako je papa sv. Pavao VI. davno pozivao: „Dijalog treba da se razvije između sinova Kuće Božje (…) Koliko li se samo želimo obradovati tim domaćim razgovorom, (…) koliko bismo samo htjeli da bude živ i prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krepost, (…) Da bude iskren i prožet izvornom svetošću!“ (Sv. Pavao VI., Ecclesiam suam). I u sadašnjem vremenu to nam treba biti na srcu, kad nas papa Franjo, u krilu sveopće Crkve, svim srcem potiče da oblikujemo i svjedočimo sinodsko lice Crkve, na svim razinama i poljima njezina poslanja. Upravo je to bio put na kojem ste nas Vi predvodili. Zato ćemo u vama uvijek prepoznavati i svoga sinodskoga pastira.“ Te je – zaključujući svoju čestitku – rekao: „Dragi i poštovani nadbiskupe Marine! S velikom Vam zahvalnošću od srca čestitam 33. obljetnicu biskupskoga ređenja u zajedništvu i uime našega nadbiskupa Đure, naših svećenika, redovnika i redovnica i svih vjernika naše nadbiskupije. A s našim je čestitkama i žarka molitva da Vas Gospodin čuva i krijepi Vam zdravlje, i tijela i duha!“

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Srakić izrazio je zahvalnost, ponajprije Božjoj ljubavi i milosti koja mu je davala snage za vršenje biskupske službe. Nije zaboravio istaknuti ni važnost otvorenosti i suradnje biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i brojnih vjernika. Njihovu je podršku, naglasio je, uvijek osjećao kao važnu potporu u vršenju pastirske službe, uključujući i sadašnje godine svoga života. Liturgijsko pjevanje predvodili su pjevači katedralne župe, na čelu s orguljašicom s. Jelenom Kovačević.