U koncelebraciji je bio pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić te svećenici koji su na službi u središnjim nadbiskupijskim ustanovama. Propovijedao je vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata.

U homiliji vlč. Lacković prigodno se osvrnuo na temu kršćanskog shvaćanja umiranja te zatim govorio o strahu od smrti, prisutnom u ljudskim životima: „I smrt je stvarno strašna stvar za onoga koji umre samo jednom – na času smrti, ali je lijepa za onoga koji ‘umre’ prije negoli umre. Smrt se ne događa samo u jednom trenutku, i ne tek na kraju našega života, nego u svim lomovima našega života.“

Svako je odricanje vježba umiranja: „Sve ono što nas okružuje, slike, pisma, knjige, prošlost, lijepe uspomene, prve ljubavi i sretna prijateljstva… otkrivaju nam da je život neprestano opraštanje od lijepih mjesta, dobrih ljudi te prekrasnih iskustava i uspomena. Svaka žrtva ima oblik smrti. Takva smrt nije ništa drugo nego, ako je prihvatimo, Božje djelovanje u nama, po kojem nas Bog vadi iz naše samovolje, sebične samodopadnosti i samodostatnosti, da bi nas preoblikovao na svoju sliku“, poručio je.

Spomenuo se i pokojnih svećenika za koje se te večeri molilo a koji su djelovali kao članovi Stolnoga kaptola u katedrali, kao profesori i odgojitelji u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, i u drugim službama u središnjim biskupijskim ustanovama te kao župnici i kapelani diljem Đakovačko-osječke nadbiskupije. I oni su „zasigurno takvu vrstu smrti u svome životu morali proživjeti“ kroz njihov možda neprimijećeni trud, plodove rada koje nisu doživjeli, oduševljenje koje je naišlo na hladnoću vjernika, nepravedne optužbe, sramoćenje i neshvaćanje bez mogućnosti opravdanja, rekao je propovjednik.

„U svim tim svećeničkim životima nije bilo ničega nadnaravnoga ni izvanrednih kreposti. Ti su svećenici kroz takva umiranja i žrtve živjeli Isusov zahtjev iz današnjeg evanđelja: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Inače smo u opasnosti da sve to smatramo svojim bogatstvom i svojim zaslugama. Ako smo previše navezani na svoje planove, svoj način gledanja, svoju mudrost, ne ostavljamo prostora Božjem djelovanju i u toj borbi mi postajemo samo umorni, beživotni, bezvoljni“, istaknuo je.

Propovjednik je rekao kako se „naš život stalno odvija u napetosti između otpora i predanja. Pobuna je prva spontana reakcija na trpljenje. Međutim, što više pružamo otpor tim više sebi štetimo i više trpimo. Jeste li uočili da oni ljudi koji se najviše boje smrti, najviše se boje i živjeti? Jer ako bježimo od smrti, bježimo i od života. To nam je sada koronavirus pokazao. Oni koji se najviše boje zaraziti, najviše se boje živjeti. Jer čuvajući se od zaraze, sebe su sačuvali od života, sebe su konzervirali, život im se potrošio i ostao bez vitalnosti i radosti.“ Ohrabrujući prisutne, na kraju je ustvrdio da se „kroz svakodnevno umiranje mi pripremamo na smrt, da nas ne iznenadi kao lopov u noći“.