Nadbiskup Hranić: „Blaženstva su kriteriji prosudbe naše vjere i kršćanske vjerodostojnosti“

Svetkovina Svih svetih u Đakovu je proslavljena 1. studenoga svečanim euharistijskim slavljem na Gradskom groblju u Đakovu koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u koncelebraciji s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem i đakovačkim župnicima Ivanom Lenićem i Ilijom Doganom uz sudjelovanje mnoštva vjernika obiju gradskih župa te drugih vjernika koji su došli u Đakovo pohoditi grobove svojih pokojnika.

U uvodu u misno slavlje nadbiskup Hranić je o općinstvu svetih rekao: „Riječ je o zajedništvu među nama krštenima. Svi smo mi po krštenju pritjelovljeni Isusu Kristu, postali smo članovima njegove obitelji, Crkve i dionici, iste milosti i istog dostojanstva. Pripadamo tako zajednici svetih. To zajedništvo nadilazi granice našega ovozemnoga života. Po vjeri, nadi i ljubavi mi smo povezani s onima koje je Gospodin pozvao k sebi prije nas i ostat ćemo povezani i s onima koji će ostati poslije nas.“

U homiliji je nadbiskup Hranić aktualizirao navješteno evanđelje o blaženstvima: „Danas na svetkovinu Sviju svetih, pred nas okupljene i na groblju, u obilasku grobova naših pokojnika, Crkva stavlja Isusov Govor na gori: Blaženstva. Blaženstva su na svoj način Isusova biografija; kroz njih vidimo Isusov život. Isus je siromah bez krova nad glavom, on je krotak; blaga, čista i ponizna srca; mirotvorac; progonjen zbog pravednosti koji traži kraljevstvo Božje i pravdu njegovu. On je proganjan sve do smrti na križu. On je jasan znak Božjega milosrđa, koje poziva i nudi nam radost obraćenja. I tim putem blaženstava pozvani smo ići i mi, njegovi učenici.

Isus je izgovorio blaženstva za nas, za ‘ovce među vukovima’, za svijet dobra protiv zla, za svjetlo nasuprot tame, za mir u svijetu nemira. Blaženstva su zato kriteriji prosudbe naše vjere u njega i naše kršćanske vjerodostojnosti. Blaženstva su i osobna iskaznica svetaca, onih koji plivaju protiv struje ovoga svijeta i koje danas slavimo. Među njima su zasigurno i neki koji su s nama živjeli i koje smo poznavali; tolike naše mame, očevi, ljudi koji si nisu dopustili pomodarstvo i suobličavanje idejnim i vrijednosnim strujanjima ovoga svijeta; koji nisu gledali što će biti lakše, bolje, korisnije i unosnije za njih, nego su imali hrabrosti i snage plivati protiv struje oko sebe, bili zdrava alternativa, izvlačili zbog toga i deblji kraj te se tako suobličavali Isusu Kristu.“

Zatim je govorio o blaženstvu „Blago mirotvorcima“ koje je u sadašnjem trenutku posebno aktualno zbog ratova u Palestini i Ukrajini: „Odmah vidimo kako se Isusov mir jako razlikuje od onoga kako ga mi zamišljamo. Svi mi želimo mir, ali često ono što želimo nije pravi mir, već biti u miru, da nas se pusti na miru, nemati problem, nego mir. Isus, međutim, ne naziva blaženima mirne i spokojne, one koji su u miru, nego one koji grade mir i bore se za mir, graditelje mira, mirotvorce. Naime, mir valja graditi. I, kao i svaka gradnja, i izgradnja mira zahtijeva zauzetost, suradnju, strpljenje, odustajanje od svoga mira i komotnosti. Mi bismo htjeli da mir padne s neba. No, Biblija, nasuprot tome, govori o „sjemenu mira“ (usp. Zah 8, 12), jer ono klija iz tla života, iz sjemena našega srca; raste u tišini, dan za danom, kroz djela pravde i milosrđa, dobrote i ljubavi, kako su nam to pokazivali i pokazuju svijetli svjedoci, pa i među našom rodbinom i bližnjima.“

Homiliju je nadbiskup Hranić zaključio riječima: „Draga braćo i sestre, naš kršćanski identitet nas poziva da se otvorimo Isusu, koji je „mir naš“ (Ef 2, 14) i da stanemo pred njegov križ, koji je prijestolje mira. Njemu povjerimo i sebe i naše drage pokojnike čije grobove obilazimo, svjesni da biti mirotvorac, biti svetac nije naša sposobnost, nego Isusov dar i milost. Vjerujući da nema slabosti, nema grijeha, nema nevolje i poteškoće, nema smrti koja bi zaustavila Božju ljubav prema nama, molimo Isusovu ljubav, milosrđe i mir za sebe, za naše drage pokojnike te za demilitarizaciju srca svih koji danas odlučuju o ratu i miru u Ukrajini, u Gazi i u čitavome svijetu.“

Nakon popričesne molitve biskupi, svećenici, redovnice i vjernici su se uputili do središnjeg križa na Gradskom groblju gdje je nadbiskup Hranić predvodio molitvu za sve pokojne. Misno slavlje pjesmom je pratio Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom maestra Ivana Andrića.

Na uočnicu svetkovine u župnoj crkvi Svih svetih u Đakovu koja je inače crkva trajnog euharistijskog klanjanja, župnik Ivan Lenić je predvodio liturgijsku službu Prve večernje i službu čitanja kao pripravu na crkveni god.