U zajedništvu sa đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem te svećenicima triju nad/biskupija – Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije na čijem teritoriju su održani sprovodni obredi i odakle je bio rodom vlč. Podboj, i Srijemske biskupije – misu na otvorenom i obred sprovoda, poštujući epidemiološke mjere, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić izrazio je u svoje osobno ime te uime pomoćnoga biskupa Ćurića, umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića i šezdesetak prisutnih svećenika, braći i sestrama pokojnika, njegovoj rodbini i prijateljima te prisutnim župljanima Župe sv. Nikole biskupa u Vinkovcima kršćansku sućut, solidarnost i blizinu te je zamolio da se izrazi sućuti prenesu i pokojnikovoj majci Ireni. Potom je istaknuo: „Opraštamo se od našega brata svećenika slaveći euharistiju jer je euharistija spomen-slavlje Kristova prijelaza iz smrt u život. Vjerujemo da se to dogodilo i s pokojnim Stjepanom, da je kroz smrt ušao u puninu života.“

Homiliju nadbiskup Hranić započeo je obraćajući se djeci i mladima Župe sv. Nikole, biskupa iz Vinkovaca, rekavši: „Pisali ste mi draga mladosti i djeco, župljani Župe sv. Nikole, biskupa iz Vinkovaca, 17. srpnja kako su se ožalostila vaša srca kad vam je župnik Stjepan rekao da će ovoga ljeta nakon godina župničke službe među vama otići iz Vaše župe i biti premješten u Jarminu. Napisali ste mi koliko vam znači i koliko vam je dobra pružio i učinio na putu Vašega mladenačkog odrastanja. Proslijedio sam mu to vaše pismo, izrazio mu radost zbog vašeg poštovanja i ljubavi prema njemu te mu rekao da je biskup sretan kad vidi da župljani nisu u takvoj situaciji ravnodušni, nego da žale što odlazi i da plaču za njim te sam ga zamolio da vas ipak malo smiri i utješi. Odgovorio mi je: Bilo bi loše da je drugačije. Budi miran i ne očekuj njihov dolazak u Đakovo. Koliko smo više ožalošćeni svi mi koje je ovdje okupio, ne njegov odlazak u Jarminu – kamo je trebao stići prošli utorak, nego njegov tako brz odlazak s ovoga svijeta u smrt.“

Ističući Isusove riječ iz Ivanova evanđelja: Neka se ne uznemiruje srce vaše!… Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova… Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja, mons. Hranić je rekao: „Opraštajući se od brata svećenika Stjepana, kojega je Crkvi podarila ova vaša župna zajednica, utješeni i ohrabreni vjerom, pjevamo psalam koji sav zrači pouzdanjem te u kojemu izražavamo svoju radosnu sigurnost da će on i svi mi biti vođen i zaštićen, sačuvan od svake opasnosti, jer je Gospodin njegov pastir.“

Podsjetio je da je navedeni psalam slika nomadskog i pastirskog života staroga Izraela te iskustva uzajamnog poznavanja između pastira i ovaca njegova stada, a zatim je naglasio: „U toj slici Dobroga Pastira prepoznajemo Stjepana kao pastira. Ona nam istodobno doziva u pamet iskustvo odnosa i ozračje povjerenja, prisnosti i nježnosti između Krista Gospodina i nas vjernika te između pokojnog Stjepana kao župnika i vas njegovih župljana. Pokojni je Stjepan živio to iskustvo Isusa kao Dobroga pastira koji nas vodi prema sigurnim pašnjacima i to je iskustvo svojim svećeničkim djelovanjem posredovao i snažio i u drugima.“

Nadbiskup Hranić potom je uputio u životopis pokojnog svećenika. Vlč. Stjepan rodio se 26. rujna 1957. godine u Podravskoj Moslavini od oca Ivana i majke Irene. Tamo je završio i osnovnu školu te u svojoj obitelji i među župljanima upijao iskustvo vjere, koje ga je po završetku osnovne škole odvelo u Sjemenište u Zagreb, na Šalatu, gdje je završio gimnaziju i 1976. maturirao. U mladenačkom propitivanju je li na pravom putu, upisao je poslije mature građevinski fakultet, no kroz godinu dana došao je do sigurnosti da je njegov životni put Krist Gospodin te da je svećeništvo njegov poziv kojega želi i treba prihvatiti. Teologiju je studirao na KBF u Zagrebu i u Đakovu. Na Petrovo 1985. godine za svećenika ga je u katedrali u Đakovu zaredio pok. biskup Ćiril Kos i imenovao ga župnim vikarom u Župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima.

Nakon trogodišnje kapelanske službe u Vinkovcima, 1988. godine imenovan je župnikom u Novom Slankamenu u Srijemu. Potom je tijekom 7 godina bio župnikom u Šljivoševcima (1990. – 1997.). Najduži period svoga života poklonio je župi sv. Nikole u Vinkovcima – pune 23 godine. Kad je stigao u Vinkovce, od svoga je predšasnika u službi naslijedio plac. Svoju je službu započeo u preuređenoj obiteljskoj kući. Sve ono što se danas nalazi na toj parceli: nova posvećena župna crkva, novi župni stan i pastoralni centar sa svojim sređenim interijerom i s mobilijarom, sređeni okoliš… plod je njegove požrtvovnosti te velikodušnosti župljana te vinkovačke župe. Bio je marljiv i zauzet, stabilan i pouzdan svećenik, koji je pokazivao osjećaj i skrb za sve dimenzije života župne zajednice i sustavan rad na duže staze. Osobito je volio i bio je poznat po svome glazbenom daru. Bavio se glazbom i duhovnim šansonama. Svirao je gitaru, pisao pjesme i skladao te je 2013. snimio album pod naslovom Pjesmom vam ljubav vraćam s 18 svojih pjesama. Imao je materijala i za novi album. Imao je smisla za humor. Odlikovao se ljudskošću i plemenitošću. Primjećivao je potrebe drugih i diskretno pomogao mnoge potrebne.

Naglašavajući kako Župu sv. Nikole biskupa u Vinkovcima najviše rese brojni župni suradnici, zborovi i pjevači, veliki i mali ministranti, članovi župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, čitači, izvanredni djelitelji pričesti, razne pastoralno-katehetske i molitvene skupine te vjerničke udruge župljana, svećenička zvanja i vjeroučitelji, nadbiskup Đuro prisjetio se posljednje kanonske vizitacije u toj vinkovačkoj župi: „U veljače ove godine, na kanonskoj vizitaciji, mi je rekao da je želio uz crkvu sagraditi i predviđeni zvonik te tako u potpunosti zaokružiti projekt, i da mu je žao zbog toga što nije bilo novčanih sredstava, što nije ranije uspio prodati staro župno sjedište te što nije uspio to ostvariti, ali da je došlo vrijeme za još jedan premještaj dok ne postane za to prestar. Da je došlo vrijeme za odlazak u neku drugu manje zahtjevnu župu, u kojoj će ostati do odlaska u mirovinu. No, zarazio se koronavirusom i završio u bolnici. Simptomi su postajali sve teži. Dok je još mogao, napisao mi je: Umotan sam i tijelom i dušom, izražavajući svoj bol i svoje poteškoće. S teškom upalom pluća bio je prebačen u bolnicu u Osijek, gdje je otkriveno da je bolovao od kronične leukemije. Više dana u teškom stanju, u induciranoj komi, ali stabilan, dok nisu otkazali bubrezi i dok se nisu počele urušavati i druge tjelesne funkcije te dok nije ispustio dah i vratio se u kuću Očevu.“

Zaključujući homiliju nadbiskup je rekao: „Ostaje, draga braćo i sestre, praznina ne samo zato što je ostala prazna, bez svoga župnika, Župa Jarmina;  nego, ostaje praznina jer osjećamo da smo imali dobroga svećenika koji je puno toga nosio, koji je još puno toga mogao dati. No, Gospodin je u svojoj providnosti odlučio drugačije i mi vjerujemo da On najbolje zna. Mons. Hranić vjernike je potaknuo na molitvu za pokojnika, ali i na molitvu „da nas Gospodin blagoslovi novim mladićima koji će prihvatiti svećenički poziv i velikodušno se darivati Bogu i Crkvi u svećeničkoj službi“.

Nakon popričesne molitve, nadbiskup Hranić zahvalio je domaćem župniku mons. Vladimiru Škrinjariću i župljanima župe u Podravskoj Moslavini na svemu što su učinili kako bi misa zadušnica lijepo protekla te je pozdravio i sve svećenike, redovnike i redovnice iz različitih krajeva Hrvatske koji su došli oprostiti se od pokojnog svećenika Stjepana. Uime župljana Župe sv. Nikole, biskupa u Vinkovcima oproštajni govor uputio je vjeroučitelj Josip Džakula. Naglasio je kako je župnik Podboj uvijek bio pristupačan, spreman pomoći, s puno razumijevanja za mlade te svestran, posebno otvoren glazbi koja je bila značajan dio njegova života, i po kojoj će – kao i po podijeljenim sakramentima, udijeljenim blagoslovima i riječi Božjoj koju je propovijedao – i dalje živjeti među svojim župljanima.

Uime svećenika Vinkovačkog dekanata, vidno ožalošćen, oproštajni govor izrekao je mons. Tadija Pranjić, župnik Župe sv. Euzebija i Poliona, koji je pokojnika pratio od njegovih prvih svećeničkih dana, kada je u vinkovačkoj župi vršio svoju prvu službu župnog vikara. „Imali smo istu školu, iste ideale, ostali smo povezani cijeli život“, rekao je mons. Pranjić opisujući njihovo prijateljstvo, ali i posljednji susret te nastojanja osigurati bratu svećeniku najbolje liječenje tijekom njegovih posljednjih bolesničkih dana. Uslijedili su sprovodni obredi, a prisutni svećenici od pokojnog subrata oprostili su se pjevajući Regina caeli. 

Osvrt na glazbeni rad i diskografiju vlč. Stjepana Podboja možete pročitati OVDJE.