Nakon uvodne molitve sv. Ivanu Pavlu II. koju je predmolio laik Josip Nađ, Jakobfi je objasnio kako se Izjave i odluke (sastavljene poslije četiriju sinodskih zasjedanja od 2000. do 2002. godine) sadržajno sastoje od šest tematskih cjelina sa sinodskim zaključcima te je pozornost socijalne tribine usmjerena na temu „Evangelizacijska prisutnost i djelovanje Crkve u društvenom životu“. Treće sabiranje u petom ciklusu tribina organizirao je Institut za novu evangelizaciju sv. Ivan Pavao II.

Poslanje Crkve nije političkog, ekonomskog ni socijalnog reda, već religioznog reda

Citirajući nadbiskupa u miru dr. sc. Marina Srakića ‘Neka ova knjiga bude istinsko uporište i pastoralno pravilo života i poslanja Crkve đakovačko – osječke’, predavač je ukazao da se Izjave i odluke trebaju provesti u konkretna djela, a to znači osvijestiti važnost svojega poslanja i odgovornost za vlastitu crkvenost u društvenom životu. Izlaganje je upoznalo vjernike na što su obvezani u kontekstu Crkve i društvenoga života (Izjave i odluke 165) jer „poslanje koje je Crkva primila od Krista nije političkog, ekonomskog ni socijalnog reda, već religioznog reda te upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje služe za izgradnju i učvršćivanje ljudske zajednice po Božjem zakonu“.
Jakobfi je pojasnio kako vjera rasvjetljava ima sposobnost rasvijetliti strukturu društvenog života, a Crkva kao učiteljica vjere promatra i rasvjetljava društvena događanja zato što je Crkva-čovjek materijalno i duhovno biće te se u Izjavama i odlukama ističe: „ Crkva po svojem poslanju teži snagom Evanđelja isprevrnuti mjerila ljudskog rasuđivanja, ustaljene vrjednote, interese, misaona kretanja, ishodišta, nadahnuća i životne obrasce. Kršćani su u hrvatskim krajevima danas pozvani dati novo lice svojoj Domovini, a zadaća je žurna. Krist je stvarao novo, praštajući. Oproštenje i kajanje su prava djela ljubavi.“ Zašto je zadaća žurna, upitao je predavač te razložio: „Zato što je to naša trenutna stvarnost, nemamo drugu, a to je, tvoja/moja/naša konkretna prigoda za spasenje jer – ja sam poslan baš njima u postojećim okolnostima prosvjetljavati Evanđelje.“

U produbljivanju teme o „Crkvi – kvascu civilizacije ljubavi“ (Izjave i odluke 167) Jakobfi je istaknuo  kako su „oproštenje i kajanje prava djela ljubavi“ i, da u dokumentu stoga stoji, „zbog toga budućnost kao civilizaciju ljubavi nije moguće graditi bez praštanja, otpuštanja dugova i čišćenja memorije jer u protivnom zlo postaje neopoziv talog u osobnim i društvenim odnosima, a povijesne nepravde se rješavaju činjenjem novih nepravdi“. Bilo je riječi i o (pod)temama: „Crkva – promicateljica solidarnosti“ (168), ulozi i zauzetosti laika u Crkvi (166-169) te prezbitera i teologa (171-173),  a naposljetku o temi „Socijalni nauk Crkve u Crkvi đakovačko-osječkoj (170-171). „Crkva đakovačko–osječka potiče laike na zauzetost za izgradnju općeg dobra kroz udruživanje, uključenost, volonterski angažman unutar udruga civilnog društva i vjerničkih društava, a ta njihova zauzetost treba uvijek biti u skladu sa socijalnim naukom Crkve“, istaknuto je.

Prezbiter je pozvan uključiti se u organiziranje kulturnih priredbi, koncerata, dobrotvornih akcija

Zanimljivo je bio čuti i što obvezujući dokument Izjave i odluke (173) kaže o angažmanu prezbitera: „Prezbiter je pozvan poštivati različita politička uvjerenja, čuvati se promoviranja ili obezvrjeđivanja političkih stranaka, održavati primjerenu suradnju s predstavnicima vlasti i ustanovama, zdušno podupirati postojeća i poticati osnivanje novih društava (kulturnih, sportskih) te održavati prijateljske odnose i korektnu suradnju s tim društvima, uključiti se u organiziranje kulturnih priredbi, koncerata, dobrotvornih akcija, a prigodom javnih nastupa biti prepoznat kao prezbiter i solidno pripravljen.“

Naglašeno je kako „Crkva đakovačko–osječka želi socijalnim naukom pružati pomoć vjernicima u pronalaženju odgovora u različitim područjima društvenoga života, a „SNC mora moći pomoći vjernicima da društvenu stvarnost ispravno tumače i uvide u kojem stupnju je moguće u društvenu stvarnost ugraditi kršćanske vrijednosti, a Crkva đakovačko–osječka želi uvesti socijalni nauk u programe vjerske pouke u župama i u formaciju unutar vjerničkih društava.“
Jakobfi je izlaganje o Crkvi i društvenom životu zaključio znakovitim pozivom, citirajući nadbiskupa M. Srakića: „Pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice i sve Kristove vjernike da u duhu istinskog zajedništva prihvate odredbe donesene u Knjizi Sinode te se marno njome služe u ispunjavanju svog poslanja – živjeti i naviještati evanđelje.“