Pozdravljajući okupljene svećenike, redovnike i druge vjernike grada Požege, rekao je da smo se osmog dana nakon ukopa Papinih posmrtnih ostataka okupili u požeškoj katedrali, da bismo se podsjetili kako se Gospodin naš Isus ukazao svojim učenicima osmog dana nakon svoga uskrsnuća, kada je nevjernog apostola Tomu pozvao da stavi svoje prste u mjesto njegovih rana, te da ne bude nevjeran nego vjeran s obzirom na Isusovu pobjedu nad smrću. Istaknuo je da u toj misi, osam dana nakon Papina ukopa, i mi s dubokom vjerom i zahvalnošću želimo slijediti Isusov poziv te na svoj način staviti svoje prste u njegove rane, jer u svakoj misi slavimo njegovu muku i smrt, te reći Gospodinu da vjerujemo kako je on pobjednik nad smrću, i s njime svi koji su njegovi, među kojima je i preminuli papa Benedikt.

U homiliji biskup je rekao da smo postavili pred naše oči sliku pape Benedikta XVI. da bismo se podsjetili kako je izgledao, ali da nam naviješteno evanđelje ocrtava ono što je on bio. Podsjetivši sudionike slavlja da vjernici nerijetko nazivaju pape Isusovim nasljednicima ili namjesnicima na zemlji, ali da taj naziv neki osporavaju pitajući se kako bi neki čovjek to mogao biti, jer Isus je jedinstvena i neponovljiva Bogo-ljudska osoba. Biskup je ustvrdio kako nam naviješteno evanđelje otkriva u čemu su to pape, ali na svoj način i drugi vjernici koji su kršteni, Isusovi nasljednici. Napomenuvši da je Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi pred svoju smrt kazao da je njegovo poslanje proslaviti Oca svojom vjernošću i poslušnošću do kraja, do u smrt, biskup je naglasio da je Isus u tu proslavu uključio i sve one koji mu vjeruju i koji su poput njega poslušni Ocu, od onoga doba pa sve do danas.

Isusovu poslušnost Ocu papa Benedikt živio je na primjeran način, jer je sve svoje snage posvetio Isusu Kristu, da on bude proslavljen u njemu, i da Isus Krist bude proslavljen u svima, koji su mu kao papi bili povjereni, da se u njima ostvari pobjeda života nad smrću i u obilju baštine život vječni, rekao je biskup. Pozvao je okupljene vjernike da uime Požeške biskupije zahvale papi Benediktu na svemu što je učinio za proslavu svih ljudi koji su na njegovu riječ vjerovali Isusu Kristu, te budu molitelji da Bog bude njegova vječna nagrada u onoj punini života koju nam je omogućio u Isusu Kristu.

Izrazio je radost što su se plemenitom činu Papina spomena u požeškoj katedrali pridružila i djeca, napose kandidati za prvu pričest, napomenuvši kako je papa Benedikt zaslužio da ga i oni vole na svoj dječji način. Biskup je spomenuo kako je potaknut sudjelovanjem na Papinu sprovodu u Rimu i tolikima koji su minulih dana o njemu govorili i on imao želju o njem pripovijedati, ali da mu se ipak učinilo važnijim omogućiti preminulom Papi da on progovori nama, i to riječima koje nam je uputio tijekom svoga pastirskog pohoda Hrvatskoj, 5. lipnja 2011. godine u Zagrebu prigodom Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Kazao je kako je tada u nedjelju pred svetkovinu Duhova, Papa Benedikt XVI. u svojoj homiliji, tumačeći ista čitanja koja su naviještena ove večeri u požeškoj katedrali, na vrlo snažan način povezao Crkvu, obitelj i zajedništvo koje Bog snagom svoga Svetog Duha ostvaruje u nama, i da te njegove riječi imaju posebno značenje za vjernike Požeške biskupije koji se spominju 25. obljetnice utemeljenja i uspostave svoje mjesne Crkve.

Biskup je zatim pročitao spomenutu homiliju pape Benedikta: »U prvome smo čitanju vidjeli kako je apostolska zajednica bila okupljena u molitvi u Dvorani posljednje večere s Marijom, Isusovom majkom (usp. Dj 1,12-14). To je slika Crkve koja produbljuje svoje korijene u uskrsnom događaju. Ta je zapravo Dvorana mjesto gdje je Isus, na posljednjoj večeri, ustanovio Euharistiju i svećeništvo, i gdje je, pošto je uskrsnuo od mrtvih, izlio Duha Svetoga nad Apostole upravo te uskrsne večeri (usp. Iv 20,19-23). Gospodin je svojim učenicima naredio da „ne napuštaju Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo” (Dj 1,4); tražio je, naime, da ostanu zajedno kako bi se pripravili primiti dar Duha Svetoga. I oni su se skupili u molitvi zajedno s Marijom u Dvorani iščekujući obećani događaj (usp. Dj 1,14). Ostati zajedno bio je Isusov preduvjet da bi primili Duha Tješitelja, a produžena molitva bila je pretpostavka njihove sloge. Tu nalazimo zadivljujuću pouku za svaku kršćansku zajednicu. Katkad se misli da misionarski uspjeh ponajprije ovisi o pomnom programiranju i mudrom izvršavanju neke konkretne obveze. Sigurno, Gospodin traži našu suradnju, ali prije bilo kojega našega odgovora potrebna je njegova inicijativa: Njegov je Duh pravi začetnik Crkve i njega valja zazivati i primiti.

U Evanđelju smo čuli prvi dio takozvane Isusove „svećeničke molitve” (usp. Iv 17, 1-11a) – na završetku oproštajnoga govora – pune povjerenja, miline i ljubavi. Nazvana je „svećeničkom molitvom”, jer se u njoj Isus predstavlja u svećeničkom stavu, kao onaj koji zagovora za svoje, u trenutku kada treba napustiti ovaj svijet. Ulomkom prevladavaju dva izraza: čas i slava. Riječ je o času smrti (usp. Iv 2,4; 7,30; 8,20), času u kojom Krist ima prijeći s ovoga svijeta k Ocu (13, 1). No taj je čas istodobno čas njegove proslave koja se ispunjava preko križa, a evanđelist Ivan to naziva „uzvišenje”, odnosno uzdizanje, podizanje u slavu: čas Isusove smrti, čas krajnje ljubavi je čas njegove najviše slave. I za Crkvu, za svakoga kršćanina, najviša slava je slava Križa, a to znači živjeti u ljubavi, u posvemašnjem daru Bogu i drugima.

Draga braćo i sestre! Vrlo sam rado prihvatio poziv što su mi ga uputili hrvatski biskupi da posjetim ovu zemlju prigodom prvoga Nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji. Želim izraziti koliko visoko cijenim tu osjetljivost i zauzetost za obitelj, ne samo zbog toga što se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u vašoj zemlji kao i drugdje, mora suočiti s teškoćama i prijetnjama, pa stoga ima i posebnu potrebu da se evangelizira i podrži, nego i stoga što su kršćanske obitelji temelj za odgoj u vjeri, za izgradnju Crkve kao zajedništva i za njezinu misionarsku nazočnost u najrazličitijim životnim situacijama. Znam za velikodušnost i predanje s kojima vi, dragi pastiri, služite Gospodinu i Crkvi. Vaš svakodnevni rad odgajanja u vjeri novih naraštaja, kao i priprave na brak i praćenje obitelji, glavni je put obnove Crkve, kojim se također oživljava društveno tkivo zemlje. Nastavite s tom raspoloživošću ovu vašu dragocjenu pastirsku zauzetost!

Svakomu je dobro poznato kako je kršćanska obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi i kako je ona pozvana dati posebni i nenadomjestivi doprinos evangelizaciji. Blaženi je Ivan Pavao II., koji je čak tri puta posjetio ovu plemenitu zemlju, tvrdio da je „kršćanska obitelj pozvana živo i odgovorno sudjelovati u poslanju Crkve na vlastiti i originalni način, stavljajući u službu Crkve i društva samu sebe u svojem biti i djelovati, kao intimno zajedništvo života i ljubavi” (Familiaris consortio, 50). Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima.

Dragi roditelji, trajno se obvežite učiti svoju djecu moliti, i molite s njima; približite ih sakramentima, osobito Euharistiji; (…) uvedite ih u život Crkve; u intimi doma nemojte se bojati čitati Sveto pismo, obasjavajući tako obiteljski život svjetlom vjere i hvaleći Boga kao Oca. Budite poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva!

Danas, Bogu hvala, mnoge kršćanske obitelji stječu sve više svijest o svojem misijskom pozivu te se ozbiljno zauzimaju u svjedočenju za Krista Gospodina. Blaženi Ivan Pavao II govorio je: „Prava obitelj, utemeljena na braku, sama je po sebi dobra vijest za svijet”. I dodaje: „U naše vrijeme sve su brojnije obitelji koje aktivno sudjeluju u evangelizaciji… U Crkvi je dozreo trenutak obitelji, a to je također trenutak misionarske obitelji” (Angelus, 21. listopada 2001.).

U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo, nažalost, ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji.

Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu! Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece.

Drage obitelji, budite hrabre! Ne popuštajte tom sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak! Pokažite svojim životnim svjedočanstvom da je moguće ljubiti poput Krista, bezrezervno, da se nije potrebno bojati brige za drugu osobu! Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Otvorenost životu znak je otvorenosti prema budućnosti, pouzdanja u budućnost, kao što poštivanje naravnoga zakona oslobađa osobu, a ne ubija je! Dobro obitelji je dobro i Crkve. Želio bih istaknuti ono što sam tvrdio prije: „Izgradnja svake pojedine kršćanske obitelji smješta se unutar veće obitelji Crkve, koja je podupire i nosi sa sobom. I obratno, Crkvu grade obitelji, male kućne crkve” (Discorso di apertura del Convegno ecclesiale diocesana di Roma, 6. lipnja 2005: Insegnamenti di Benedetto XVI, I, 2005, p. 205). Molimo Gospodina da obitelji budu uvijek više male Crkve, a crkvene zajednice da budu više obitelj!

Drage hrvatske obitelji, živeći u zajedništvu vjere i ljubavi, budite što očitiji svjedoci obećanja koje je Gospodin, uzašavši na nebo dao svakomu od nas: „…ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Dragi hrvatski kršćani, osjećajte se pozvanima naviještati evanđelje cijelim svojim bićem; osjetite snagu Gospodnje riječi: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode” (Mt 28,19). Djevica Marija, Kraljica Hrvata, neka vas uvijek prati na tom putu. Amen! Hvaljen Isus i Marija!«

Potom je biskup Škvorčević zahvalio papi Benediktu XVI. na navedenim riječima koje nam je uputio dok je bio na zemlji, zamolivši ga neka se sada na nebu zauzme da se one ostvare u nama, u našoj Hrvatskoj, koju je nazvao lijepom zemljom.

Obraćajući se pripravnicima za prvu pričest, biskup je na svršetku misnog slavlja izrazio radost što nastoje biti blizu Isusu, sudjelujući s roditeljima na svetoj misi, da bi na prvoj svetoj pričesti i nakon toga redovito bili dionici Isusove blizine koju će on ostvarivati prema njima. Zahvalivši pak nazočnim svećenicima i vjernicima za sudjelovanje, kazao je kako smo ovim slavljem željeli zajednički na razini grada Požege papi Benediktu iskazati zahvalnost i poštovanje. Izrazio je uvjerenje da će onu svoju srdačnost koju je svjedočio prema nama Hrvatima dok je živio na zemlji, papa Benedikt nastaviti nam očitovati i iz vječnosti, a sudionike slavlja pozvao je da ga zadrže u trajnom molitvenom sjećanju.