Mnoštvo okupljenih novoizabranih članova župnih pastoralnih vijeća (ŽPV) (petogodišnji mandat), župnike i župne vikare (članovi ŽPV-a po službi) u Osijeku pozdravio je dobrodošlicom i čestitanjem izabranima preč. Ivica Rebić, podsjetivši na naglaske pape Franje o ulozi laika u životu župne zajednice u kojoj djelima ostvaruju Gospodinov krsni poziv i poslanje te je predstavio Moniku Bradarić, župljanku Župe sv. Luke evanđelista u Josipovcu, suprugu Denisovu i majku četvero djece angažirane u životu župe koja je predvodila uvodnu molitvu.

Susret je protekao uz upoznavanje s djelovanjem ŽPV-a koje je izlaganjem „Narav suodgovornosti Župnog pastoralnog vijeća u svjetlu: iskustva djelatne vjere i budne nade, ljubavi i zajedništva, poziva i poslanja“ približio nadbiskupijski povjerenik za pastoral župnih vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije doc. dr. sc. Stanislav Šota, prof. KBF-a u Đakovu.

U nastavku su studenti 5. godine KBF-a u Đakovu: Mihaela Megloba, Valentina Martinuš i Ivan Rerih održali tri radionice po skupinama s članstvom u Odborima ŽPV-a (za liturgiju, karitativno djelovanje i naviještanje) te su sudjelovatelji dobili nadbiskupijski tiskani listić o naravi i svrsi pojedinoga odbora. Zaključujući susret promišljanjem vlč. Šota je pripomenuo kako je rečeno poticaj i poziv izabranim vijećnicima, svećenicima i redovnicama/redovnicima da u svojoj sredini „u našemu narodu, zatečenom u demografskom slomu i siromaštvu“ stavlja na srce još „snažnije struktuiranje župnoga Caritasa, evangelizacijsku dimenziju ljudskog, kršćanskog, isusovskog, samaritanskog poziva u služenju u vidu posjeta bolesnima, nemoćnima i starcima kojima nema tko donijeti lijek i pohoditi ih u samoći pa i u gradnji hospicija jer ljubav je kreativna po svojoj naravi i Crkva, unatoč slabostima, nosi nadu i Kristovu ljubav drugome, živeći svoju vjeru i svećeništvo; ugledajući se u savršen Isusov primjer, a u tome pomaže pastoralno planiranje da vidimo gdje smo i kamo želimo ići te ostvarenje perspektiva crkvenosti u mladima“.

U svom izlaganju vlč. Šota je razložio: „Suodgovornost vjernika za život Crkve postoji i temelji se na krsnom svećeništvu svakog vjernika. Pored svjedočenja i življenja vjere u obiteljskom, društvenom i radnom okružju, vjera se nužno živi i svjedoči kroz suradnju s drugim vjernicima na župnoj razini. Župno pastoralno vijeće duhom suodgovornosti i sinodalnosti propitkuje i analizira znakove vremena župne zajednice kojoj pripada. Ono je savjetodavno tijelo koje predlaže pastoralne prioritete i promiče uspješnije evangelizacijsko-pastoralno-katehetsko djelovanje u župnoj zajednici. Pri tome je na prvom mjestu sudjelovanje vjernika u ŽPV-u. ŽPV je tijelo sastavljeno i strukturirano kao ogledalo župne zajednice. Temeljna svrha ŽPV-a je služenje dobru i poslanju cijele župne zajednice. Crkva, dakle, teži uređenoj suradnji vjernika sa župnikom da bi se unaprijedio život župne zajednice. Vjernici imaju pravo i dužnost, prema znanju i stručnosti, župniku ukazivati i očitovati svoja osobna promišljanja o unapređenju vjerskog života i rada.“

Govoreći o temi „Narav suodgovornosti Župnog pastoralnog vijeća u svjetlu: iskustva djelatne vjere i budne nade, ljubavi i zajedništva, poziva i poslanja“, predavač je razložio narav, svrhu i zadaće ŽPV-a tako da pojedinac „otkrije“ sebe u služenju, evangelizaciji i dinamici kršćanske ljubavi u vidu pet iskustava kroz: 1. iskustvo traženja Isusa i vlastitog identiteta („Identitet vjernika znači razlučivati život, svijet, svakodnevnicu Isusovim, Božjim očima, što više i u trenucima nerazumijevanja i ne shvaćanja tražiti susret, dijalog, pojašnjenja i razjašnjenja od Boga samoga. Identitet vjernika proizlazi iz dioništva Kristova svećeništva i zajedništva s Ocem, Sinom i Duhom Svetim.“); 2. iskustvo ljubavi i zajedništva („Iskustvo zajedništva s Isusom preslikava, bitno utječe, izgrađuje, usredotočuje se na brata pored mene: Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, Iv 13,34. Euharistijsko zajedništvo, uključuje dimenzije – biti ljubljen te sam ljubiti druge. Euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi sama je u sebi krhka i nepotpuna.“); 3. iskustvo križa i (samo)umiranja („Iskustvo susreta s Isusom potiče na sebedarje, primljenu i darovanu ljubav, a sebedarje je milost u susretu s milošću. Ljubav u istini održava osobnu i javnu dimenziju vjere u biblijskoga Boga, koji je u isti mah Agape i Logos-Sebedarje i istina, Ljubav i Riječ.“); 4. iskustvo djelatne vjere i budne nade (Vjera je Božji dar, nadnaravna krepost u kojoj i s kojom prepoznajemo i doživljavamo Ljubav. Uz subjektivnu dimenziju vjere, ona posjeduje i društveno djelatnu dimenziju koja se pretvara u evanđeosko gorušičino zrno, kvasac, sol, svjetlo, dragocjeni biser u svakodnevnom životu. Iskustvo vjere i vjera život čini velikim i daje životu puninu. Vjera u čijem je središtu Krist i iskustvo susreta(nja) s Isusom, snaga je i nadahnuće za evangelizacijsko poslanje. Iskustvo vjere zalog je pouzdane nade, zahvaljujući kojoj se možemo nositi sa sadašnjošću i težinom i izazovima života. Kršćani koji se nadaju u Kristu ne znaju sve pojedinosti onoga što ih čeka, ali znaju, da njihov život ne skončava u ispraznosti.“); 5. iskustvo poziva, poslanja (Iskustvo poziva biti vjernikom ujedno je i područje vlastitoga životnog projekta, smisla, puta i stila života, odnosno odluke pronađene u svjetlu evanđelja, Isusovih riječi, koje njeguju i stvaraju u svakom vjerniku život kao zvanje, osobni Božji poziv, u kojem se događa ostvarenje i samoostvarenje svakog tko u Boga uzvjeruje…

U Isusovoj logici bit pozvan znači i bit poslan, odnosno biti potaknut na misionarski žar, zanos, nadahnuće postati „kruh koji se lomi za život svijeta“ (1 Kor 10, 16). Od osnovne važnosti je da svjesno i odlučno kršćani danas prihvate, žive i ostvaruju evangelizaciju i onima koji traže, i onima su se iz različitih razloga udaljili, i onima koji slabo, nikako ne poznaju, ili se nisu susreli s Kristom. Naime, upravo evangelizacija je konstitutivni element kršćaninovog identiteta, a time i ostvarenja i poziva, poslanja.

Predavač je istaknuo bitne zadaće ŽPV-a: otkrivati pastoralne prioritete i potrebe župne zajednice; osmišljavati nove pastoralne aktivnosti, koordinirati i pospješivati postojeće pastoralne aktivnosti te se osobno angažirati u jednoj ili više pastoralnih aktivnosti; nastojati uključiti ostale župljane u život župne zajednice; biti u službi izgradnje dijaloga unutar župne zajednice, dekanata, mjesne Crkve i društvene sredine; promicati koncilski nauk Crkve i osobno se uključiti u vjersku i moralnu obnovu župne zajednice!

„Organizirano i koordinirano pastoralno djelovanje pojedinih odbora pastoralnog vijeća stvarat će ozračje za cjelovit duhovni rast i konkretan život u vjeri, kako pojedinih vjernika, tako i cijele župne zajednice. Djelovanje odbora treba uskladiti s dugoročnim, srednjoročnim i kratkoročnim pastoralnim planovima župe, dekanata i biskupije. Redovite članove odbora treba ‘osvježavati’ novim snagama, odnosno, poželjno je uključivati zainteresirane ‘praktične’ vjernike kao pridružene članove. Nužno je stvarati ozračje za aktivno uključivanje što većega broja vjernika u pojedine odbore pastoralnog vijeća“, zaključio je Šota. Susret je zaključen molitvom.