Vicerektor je predvodeći katehezu govorio o temeljima na kojima raste osobni životni poziv. Tijekom života svatko u svojoj svijesti i osobnosti pohranjuje različita iskustva i kako odrasta i sazrijeva, svjestan je sve više potencijala koje mu Gospodin daruje.

S obzirom da je svatko unikat i jedinstvenoga životnog puta, netko plašljiv, netko hrabar, netko „ziheraš“, netko se puno preispituje itd., tako su i životni pozivi jedinstveni. Potrebno je zrelosti i hrabrosti, mnogo truda i napora za prepoznati taj put, ujedno ne bojeći se onoga što nas čeka.

Na primjeru Jakovljeve borbe s Bogom (Post 32, 23-30) možemo vidjeti kako borba sa sobom nije jednostavna. U čovjeku je velik otpor, grijehom ranjena narav, razni strahovi, sve ono što ga vodi u „poraz“, sve dok ne shvati da se sam ne može spasiti i da je ono što Bog želi sigurno bolje od njegove vlastite životne zamisli. Bog poznaje naše srce i zna što je usadio u nas, on prvi želimo da budemo sretni. Sakramenti, molitva, Božja riječ, vjernička hrabrost pomažu nam da nas taj put traženja ne uplaši i ne obeshrabri. Bog želi da budemo slobodni, slobodni od nas samih, od ovisnosti, navezanosti, nepovjerenja, strahova, od drugih i njihovih mišljenja. Važan je naš mir srca i savjesti kao bismo mogli prihvatiti ono najbolje što nam je Gospodin pripremio. U tome treba biti strpljiv, sa sobom i s drugima, ne srljati u odlukama, ali i imati svijest o svojoj slabosti i nesavršenosti, istaknuo je između ostaloga vlč. Čutura.

Potom je napomenuo kako se svaki poziv ostvaruje u zajednici, ne sam za sebe, i da svatko treba biti spreman u poniznosti dopustiti drugome da mu u tome pomogne, da ga savjetuje. Naravno, ne trebamo dopustiti svakome da to čini, ali takve ćemo ljude moći prepoznavati po njihovoj mudrosti i razumnosti, želji za dobrom i svijesti da ne postoje brza i jednostavna rješenja problema. Ako i ne uspijemo na vrijeme raspoznati što nam je činiti, trebamo se sjetiti da smo samo ljudi i da Bog računa i s našim greškama, rekao je vicerektor.

Ostvarivati svoje zvanje i poziv znači biti spreman ustrajati i svakodnevno prebirati što nam je u srcu te raspoznavati znakove koje susrećemo Božjim očima. Jer smo različiti, Bog nas različito poziva, pa tako i u posebno svećeničko zvanje. Trebamo vjerovati da ono što Gospodin stavlja pred nas je uistinu najbolje za nas i da ćemo po njegovoj milosti moći i prepoznati kamo nas zove. Vicerektor Čutura potom je iznio svoje svjedočanstvo o putu do svećeništva.

Završetkom svjedočanstva uslijedilo je klanjanje pred Presvetim na temu osobne slobode koje su animirala trojica đakona. Na kraju susreta bila je prilika za ispovijed, razgovor s vicerektorom i đakonima te zajedničko druženje. Prije samog susreta trojica đakona su se zajedno s vicerektorom Čuturom upoznali s radom pastorala studenata i udruge Duhos, redovitim i povremenim susretima, dok su sami kratko iznijeli svoj put do Bogoslovnog sjemeništa i pogled na rad s mladima.