Euharistiju je predslavio studentski kapelan iz Osijeka Mario Žigman u koncelebraciji s poglavarima đakovačkoga Bogoslovnog sjemeništa – rektorom prof. dr. Stjepanom Radićem, vicerektorom vlč. Krešimirom Čuturom, ekonomom preč. Matom Gašparevićem te sveučilišnim kapelanom dr. Davorom Vukovićem i domaćim župnikom Mirom Tomasom. Na slavlju se okupila i skupina od 35 djevojaka i mladića okupljenih oko studentske zajednice Duhos iz Osijeka te bogoslovska zajednica iz Đakova.

Uz ovogodišnji jubilej, sestre karmelićanke na blagdan sv. Josipa radnika ujedno su proslavile i obljetnicu posvete samostanske crkve i zatvaranja klauzure. „I mi smo Božjom Providnošću danas ovdje okupljeni kao živa crkva, duhovna zgrada: mladi iz DUHOS-a, sestre, poglavari, bogoslovi. Danas je i jubilej s. M. Antonije. Uz čestitku, želimo joj da i dalje vjerno i predano vrši svoje posvećenje Bogu po zavjetima“, rekao je na početku misnoga slavlja vlč. Žigman.

Homiliju je izrekao sveučilišni kapelan dr. Vuković te je, između ostaloga, podsjetio na Isusove riječi koje posljednjih dana vjernici slušaju na misama, a u kojima Isus govori i obećava ljudima vječni život: „Bog je nečuvena ljubav! Ne daje nešto od sebe, nego daje ono najvrednije: svoga Sina. Daje nam samoga sebe. Već sada u nama struji vječni život. Vječno uživanje u ljubavi Božjoj. Vječni život nije samo obećanje daleke budućnosti, vjerujući već smo sada spašeni. Plodovi uskrsnuća u nama su: radost, nada, smisao, praštanje, mir.“

Po završetku homilije s. M. Antonija je, da bi „uzmogla slijediti Krista i vjerno živjeti u zajedništvu s Njim i Djevicom Marijom“, obnovila Svemogućem Bogu svoje zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva prema Pravilu i Ustanovama bosonogih sestara Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.

Na kraju mise sve je pozdravila i za prisutnost zahvalila priorica samostana s. Emanuela od Blažene Djevice Marije (Režek). „Premda je želja svečarice bila proslaviti ovaj jubilej tiho i samo u okviru zajednice, Božja Providnost htjela je da se slavlju priključite i vi, mladi iz Duhosa-a i vi, bogoslovi i poglavari đakovačkog Sjemeništa. Znakovit je toliki broj svećenika i bogoslova jer je geslo za svečane zavjete svečarice bilo: Molimo i žrtvujmo se za apostole Isusove (sv. Elizabeta od Trojstva)“, rekla je majka Emanuela.

S. M. Antonija od Dobroga Pastira (Iva Ivančić) rođena je 10. siječnja 1947. godine u malom selu Grabovici kod Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini kao deveto od jedanaestoro djece oca Veseljka i majke Ilinke rođ. Šarić. Troje je djece umrlo u ranoj dobi tako da je odrasla sa šest sestara i jednim bratom. Duhovno zvanje ostvarile su još dvije njezine sestre, obje danas u Karmelu u Mariji Bistrici: s. Bernardica kao klauzurna redovnica i s. Jela kao vanjska sestra. Uz njih tri i brat Ante odazvao se na Isusov poziv te je danas umirovljeni svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije.

„Imala sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo. Živjeli smo vrlo skromno, ali sretno i zadovoljno. Od ranog djetinjstva pomagali smo u poslovima na polju i oko blaga – čuvali ovce, konje, krave, volove; kosili travu, skupljali drva za ogrjev… Crkva i škola bile su mi blizu kuće, ali nažalost nismo imali župnika, pa smo mi djeca obilazili oko crkve i ljubili zidove natječući se tko će dati više poljubaca i više puta obići oko crkve. U obitelji se redovito molilo, osobito navečer na razne nakane što je nama djeci bilo ponekad predugo, osobito kad je mirisala večera iz lonca ili pita ispod sača. Posebnu smo radost doživjeli kad nam je 1957. godine došao župnik don Andrija Iličić. Budući da je župni stan bio devastiran, nije mogao ostati u župi dok se ne popravi, pa je neko vrijeme odlazio u susjednu župu Rašeljke kod svoga strica don Mile, a nama je dolazio samo nedjeljom. Ipak nam je ostavio ključ od crkve i Isusa u svetohraništu, pa je moj brat Ante svaku večer nadolio ulja u uljanicu za vječno svjetlo, a mi iz obližnjih kuća bi se skupili i pjevali „Klanjam ti se smjerno“ i „Spasitelju dobri Isukrste“… To su bili nezaboravni trenuci u polumračnoj crkvi u kojoj je dominiralo vječno svjetlo pred svetohraništem“, prisjeća se s. Antonija.

Osnovnu školu do četvrtog razreda pohađala je u svom rodnom selu, a zauzimanjem i preporukom župnika don Andrije Iličića više je razrede polazila u Zagrebu. Stanovala je kod sestara kćeri Božje Ljubavi koje su u svoj Dom Gospe Lurdske u Novoj Vesi smjestile djevojčice iz siromašnih obitelji. Sa sestrama je bila prisutna u zagrebačkoj katedrali i kod ukopa blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Nakon završetka školovanja vraća se kući. Prilikom posjete Karmelu u Brezovici svojoj s. Bernardici, čuje za osnivanje novoga Karmela u Istri te joj se budi želja da uđe baš u taj Karmel. To se ubrzo ostvarilo i 21. studenoga 1964. stigla je u Juršiće. Prve dvije godine bila je vanjska sestra, a onda je osjetila da ju sve više privlači klauzurni život. Slobodnom odlukom i privolom zajednice 26. srpnja 1967. godine ušla je u klauzuru kao klauzurna sestra. Redovničko odijelo primila je 19. ožujka 1968. godine, a ime s. Marija Antonija od Dobroga Pastira dobila je po bratu koji je tada bio bogoslov u Zagrebu. Privremene zavjete položila je 1. svibnja 1969., a svečane zavjete 1. svibnja 1972. g. u ruke priorice – Majke Pije od Bezgrešne Kraljice mira (Hernla) za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio porečko-pulski biskup Dragutin Nežić.

Zbog pomanjkanja potrebnog prostora rastućoj zajednici u Juršićima, sa zajednicom (od 13 sestara) preselila je 17. studenoga 1977. u Kloštar Ivanić. 14. srpnja 1988. odlazi na osnutak novog Karmela sv. Josipa u Šarengrad. Pred samo zatvaranje klauzure, nakon granatiranja Šarengrada na spomendan sv. Franje Asiškoga, 5. listopada 1991. sa zajednicom (od 14 sestara) i velikim brojem mještana napušta Šarengrad i odlazi u Ilok. Zajednica nalazi utočište u franjevačkom samostanu iz kojeg odlazi 17. listopada 1991. s konvojem od oko 9000 ljudi. Tijekom mjesec i pol dana s cijelom zajednicom boravi u samostanu milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nakon pada Vukovara boravak u Đakovu postaje sve neizvjesniji i nesigurniji te ga sestre po savjetu mjesnog biskupa Ćirila Kosa napuštaju. Oci karmelićani u Remetama – Zagrebu 5. prosinca 1991. velikodušno primaju zajednicu sestara u zgradu „Instituta za kršćansku duhovnost“. Kad su stvoreni uvjeti za povratak u matičnu Đakovačku i Srijemsku biskupiju, s cijelom zajednicom (22 sestre) nakon ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama (10 godina i 12 dana) dolazi 17. prosinca 2001. u nedovršeni samostan u izgradnji u Breznici Đakovačkoj. Kroz svoj predani redovnički život s. M. Antonija služila je zajednici kroz različite dužnosti, a u više navrata je bila u upravi zajednice.