Uzvanicima se obratio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, izrazivši zadovoljstvo organiziranjem predavanja i predstavljanja knjige o rođenom Đakovčaninu, uglednom svećeniku Vladimiru Vinceu, prvom nacionalnom ravnatelju za inozemnu pastvu. „Iako je bio naš svećenik, nama koji smo u naše crkvene biskupijske odgojne ustanove došli tek nakon njegove smrti 1968. godine, on je ostao potpuno nepoznat“, rekao je nadbiskup te dodao: „Zahvalan sam stoga ravnatelju Državnog arhiva u Vukovaru prof. Petru Elezu, koji je pokazao zanimanje za tog svećenika i za tisak studije o njemu, te predložio da autor knjige prof. Stipe Kljaić održi predavanje kojim će biti predstavljena knjiga. Zahvaljujem i našem KBF-u na spremnosti da kao znanstvena ustanova bude adekvatan suorganizator i suradnik Državnom arhivu u Vukovaru u organizaciji predavanja.“

Dekan KBF-a u Đakovu, izv. prof. dr. Vladimir Dugalić, u svom je obraćanju ukazao na društveno-političke okolnosti u kojima je svećenik Vince imenovan nacionalnim ravnateljem za inozemnu pastvu te je podsjetio na riječi povjesničara Danijela Patafte, koji je napisao kako „bogata korespondencija Vincea sa svećenicima koji su djelovali u pastvi svjedoči o njegovu snažnom angažmanu od samog početka djelovanja. Tako je već 1966. imao sastavljen popis od 209 hrvatskih katoličkih svećenika koji su se nalazili u inozemstvu i djelovali među emigracijom. Od samih početaka obilazio je hrvatske katoličke misije u Europi. Prije Božića 1967. obišao je hrvatske župe u Kanadi i SAD-u, a 1968. posjetio je Hrvate u Južnoj Americi te je na povratku 6. ožujka poginuo u zrakoplovnoj nesreći“. „Možemo stoga reći da mu njegova prerana smrt nije ostavila mogućnost da ostvari planove, ‘poput osnivanja fonda za stipendiranje naših studenata u inozemstvu i otvaranja bogoslovije za inozemnu pastvu. Iz korespondencije je vidljivo da je Vince uspio otrgnuti hrvatsko dušobrižništvo iz političkog zagrljaja različitih političkih skupina koje su djelovale među Hrvatima u imigraciji, te je vjersko, odnosno pastoralno poslanje stavio iznad političkog’“, rekao je dekan Dugalić.

Pozdravljajući nazočne, ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru Petar Elez kazao je kako je Državni arhiv u Vukovaru osim svog primarnog poziva u proteklih 15 godina razvio također bogatu i razgranatu kulturno-znanstvenu i izdavačku djelatnost. „U kontekstu doprinosa istraživanjima novovjekovne crkvene povijesti spomenutog prostora Arhiv se napose ponosi projektom objave prve knjige Kronike Franjevačkog samostana u Vukovaru, realiziranim u suradnji s Franjevačkim samostanom Vukovar te znanstvenim projektom i istoimenom povijesno-demografsko-sociološkom studijom: Položaj vjerskih zajednica u općini Vinkovci (1964. – 1975.), realiziranom u suradnji s Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar“, rekao je ravnatelj Elez, dodajući kako će ovo izlaganje rasvijetliti ne samo život i djelo jednog hrvatskog svećenika uzornog života i respektabilne crkvene karijere, kao i složene i izazovne društveno-političke okolnosti u Hrvatskoj, Europi i svijetu u vremenu u kojem je djelovao, nego i čovjeka koji je 15. prosinca 1923. rođen u Đakovu, „zbog čega je svima nama ovdje prisutnima, blizak i kao naš domaći sin, odnosno zavičajnik“.

Regionalni vikar Opusa Dei u Hrvatskoj vlč. dr. sc. Josep Peguera Poch u svom je pozdravu naglasio kako je Vladimir Vince prvi član Opusa Dei izvan Španjolske, tj. prvi član koji nije Španjolac, a kojega je sv. Josemaría Escrivá, utemeljitelj Opusa Dei, upoznao u Rimu. Pozdravljajući nazočne, rekao je kako je u Đakovu prvi puta, s namjerom da uživa u izlaganju te da puno nauči.

Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. sc. Tomislav Markić u svom je obraćanju istaknuo: „Drago mi je da smo u sjedištu Đakovačko-osječke nadbiskupije koja je u mnogočemu bila vizionarska. Ako se vratimo na početke hrvatske inozemne pastve, valja se sjetiti da je upravo biskup Strossmayer poslao prvog hrvatskog župnika u inozemnu pastvu u Pittsburgh, Josipa Dobroslava Božića 1894. godine.“ Dodao je kako je ova biskupija nastavila biti uključena u dušobrižništvo hrvatske inozemne pastve preko mons. Vincea, a uključena je i u aktualnom trenutku „jer nam je dala prvog misionara za Dublin, uz postojeće misionare u drugim krajevima svijeta“. Kao aktualni ravnatelj na kraju je izrazio nadu „da će Crkva u Đakovu i Slavoniji i u buduće biti dobra čitateljica znakova vremena glede hrvatske inozemne pastve i donositeljica vizije Kraljevstva nebeskoga među našim iseljenicima“.

Predavač je na početku predstavio život Vladimira Vincea. Rođen je 15. prosinca 1923. godine u Đakovu u obitelji sudskog činovnika gdje je završio i osnovnu školu. Pokazivao je velike intelektualne sposobnosti pa nastavlja školovanje u Gimnaziji u Travniku kod isusovaca. Upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali ga prekida zbog početka Prvog svjetskog rata. Tada Vince odlazi u vojsku NDH, no kako se i ondje isticao velikom intelektualnom snagom, vlasti ga šalju u časničku školu u Austriju. Nakon toga odlazi u Rim u Hrvatsko poslanstvo pri Vatikanu, 1943. godine, gdje upoznaje Opus Dei i sv. Josemariu Escrivu de Balaguera. Nastavlja studij prava na Lateranskom sveučilištu, a doktor civilnog prava postaje 1956. godine. Emigrira u Španjolsku gdje djeluje kao laik unutar Opusa Dei u Španjolskoj, a ondje je i zaređen za svećenika prelature Opus Dei 1958. Godinu nakon Vince je stekao i doktorat iz teologije i filozofije. Djelovao je kao duhovnik Opusa Dei u Milanu, Kölnu i Zürichu do 1966. godine. Tada su jugoslavenske vlasti tražile nekog svećenika koji ne djeluje pri hrvatskim župama u emigraciji i tako je upravo Vince postao šef Hrvatske dušobrižničke službe za emigraciju.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća došlo je do velikog vala emigracije iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u zapadnu Europu. Zanimljivo je da je upravo na njegovu molbu biskup Bauerlein poslao svećenika u Švedsku koja je tada duhovno propadala kako bi zaštitio duhovnost i duhovni život hrvatskih emigranata. Ono što je još značajno u Vinceovu životu i djelovanju jest činjenica da je tražio od Vatikana da se središte organizacije dušobrižničke službe prebaci iz Rima u zapadnu Njemačku. Isto tako, tražio je osnivanje bogoslovije za hrvatsku emigraciju i osnivanje hrvatskog kulturnog centra u Rimu. Posebno mu je bila važna briga o studentima pa je tražio fond stipendija za studente iz Hrvatske za mogućnost studiranja u zapadnoj Europi. Za politiku je govorio da ona mora biti zdravi razum, a sanjao je o Hrvatskoj koja će se osloboditi od komunizma. Umro je u zrakoplovnoj nesreći 6. ožujka 1968. godine kod otoka Guadalaupe.

Papa Pavao VI. 8. listopada 1966. na audijenciji Vincea naziva ljubljenim sinom, hvali njegov rad i njegovu predanost u dušobrižničkom poslanju za sve emigrante iz Hrvatske i hvali hrvatski narod zbog vjernosti Sv. Stolici. Kada ga iste godine Vilim Cecelja predstavlja hrvatskoj emigraciji, predstavlja ga kao onoga koji su-pati sa svojim narodom jer je i sam Hrvat. Govori i da je veliki intelektualac, čovjek visoke kulture koji je „svršio pravo, filozofiju i bogosloviju, govori mnogo evropskih jezika, snažan duhom, taktičan u riječima i vladanju, uzor svećenika i vrli Hrvat.“

Na kraju je izlagač zaključio kako ne možemo govoriti o ovome razdoblju povijesti Hrvatske, i uopće ju istraživati, ako zanemarimo istraživanje Hrvata u emigraciji jer to je sastavni dio nacionalne povijesti ovoga razdoblja.