Liturgijska čitanja: Izl 20,1-17; 1 Kor 1,22-25; Iv 2, 13-25

Draga braćo i sestre!
1. Evanđelje današnje nedjelje dio je dužega razgovora između Isusa i Nikodema u kojemu se govori o svjetlu i tami, o tijelu i duhu. Nekoliko redaka prije Isus kaže: “Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je” (Iv 3, 6). Taj nas navještaj uvodi u dublje poniranje Božjega otajstva, što je povezano s ljudskom znatiželjom, s traženjem odgovora o egzistencijalnim pitanjima života, s otvaranjem Božjem svjetlu, ali i udaljavanjem od njega.
Svi mi osjećamo čežnju za vječnošću, ali i zemaljsku ograničenost. U iskrenosti srca osjećamo traganje za svjetlom. Nikodem je slika čovjeka koji zbiljski želi razumjeti, proniknuti smisao, bez obzira na teškoće s kojima se susreće zbog svoje predodžbe. Zanima ga novost, zanima ga životna srž.
U Isusovim riječima snažno je istaknuta vjera i spasenje, Božji plan o svijetu i čovjeku koji se ne može spoznati ostajući u nekom obliku materijalizma, koji se ne može razumjeti bez duhovnoga pristupa. Bog nam se objavljuje u našoj ljudskoj naravi, u našoj stvorenosti. Bog nam se objavljuje u svome Sinu Isusu Kristu, koji se radi našega spasenja utjelovio i postao čovjek. Po Kristu, s Kristom i u Kristu svaki je čovjek pozvan, svakom je čovjeku moguće ući u taj duhovni, Božji prostor, pitajući se što je za njega stvarna ljepota, dobrota i istina.
U iskrenosti tih pitanja, koja se osjećaju u Nikodemovim traženjima, prepoznatljiv je put kojim Bog ulazi u našu povijest i kako nam Bog priopćuje sebe. Ako nema otvorenosti za ta pitanja, sami postavljamo zapreke i ostaju nam skriveni najvažniji odgovori, jer ne dopuštamo da nas dodirne istina Božje ljubavi.
Premda se u Evanđelju govori o sudu i osudi, temeljna poruka evanđeoske vjere sastoji se u tome da Bog ne osuđuje, nego sudi ljubavlju. Ljubav je način Božjega pravorijeka, a polazište za to nalazi se i u središnjoj rečenici današnjeg Evanđelja: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni”.

2. Braćo i sestre, vjera jest dar, baš kao i sloboda. Mi možemo slobodu koju nam je Bog dao koristiti čak i za odbijanje Božjeg milosrđa, za neprihvaćanje njegova dara opraštanja, za ustrajanje u grijehu. I kada evanđelist Ivan govori o svijetu zapravo govori o udaljenosti koju je čovjek, prihvaćajući grijeh, postavio između stvorenja i Stvoritelja.
Božji je sud, mogli bismo slikovito reći, pogled na tu udaljenost. Božji sud izriče pravorijek Kristovim uzdignućem na križ. Razapeti Isus je križem izmjerio tu udaljenost i ljubavlju je premostio. U tome spoznajemo tko je Bog i kakav je Bog te poniremo u njegov plan darivanja samoga sebe za nas. Bog ne samo da želi život svijeta, nego je za taj život darovao svoga Sina, zbog čega sv. Pavao piše: “Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8, 32).
Braćo i sestre, vjera je odgovor na Božju ljubav, vjera je prihvaćanje Božjega dara, vjera je dopuštanje da Božja ljubav prodre u naše misli i naše izbore, da ih pročišćava i preobražava. Vjera nam otvara pogled i uvodi nas u vječni život koji je jedino u Bogu. Zato je upravo u odbijanju Božje ljubavi sudbonosna osuda za svakoga muškarca i ženu. Čovjek, svaki muškarac i svaka žena, trebaju izabrati: ili prihvatiti Božju ljubav, pustiti se da budu zahvaćeni Božjom ljubavlju te da njenom snagom mijenjaju svoj život, ili da se zatvore te nastave živjeti u svojoj sebičnosti.
Mnogi su sveci, među kojima i sveti Franjo Asiški, čije ime nosi naš blagopokojni kardinal Kuharić, pred Kristovim križem molili da Gospodin prosvijetli tmine njihova srca i uroni ih u istinu života, koja znači očitovanje vječnoga života u svetosti.

3. Razmatrajući današnje Evanđelje uviđa se da se u njemu nalaze ključne teme kršćanskoga življenja, ali i posebno drage teme kardinalu Kuhariću. Njegovo biskupsko geslo: Bog je ljubav (1Iv 4, 8) odražava sadržaj Evanđelja i našega navještaja Radosne vijesti, kao i mjeru našega življenja i djelovanja.
Prezbitersko i biskupsko služenje kardinala Kuharića obilježeno je njegovim nutarnjim mirom koji se nalazio u suprotnosti s izvanjskim ozračjem, na tragu onoga što – koristeći suprotnosti – ističe evanđelist Ivan.
Tako među omiljenim temama o kojima je govorio, propovijedao, koje su ga zaokupljale kao nit vodilja u svim pitanjima, nalazimo slijed iz današnjega Evanđelja: vjera, ljubav, vječni život, svjetlo, istina. Svaka od tih tema bila je snažno sučeljavana, osporavana i odbijana u doba komunističke vladavine koja je bila nošena materijalističkom ideologijom i ateističkim sustavom, hranjena mržnjom prema klasnom i ideološkom neprijatelju, izrugujući se vječnom životu, promičući principe koji su proizlazili iz totalitarističke doktrine političke Partije, zauzimajući mjesto religije, te grubo gazeći načelo istinitosti i pravednosti, a neprestano unoseći podjele u hrvatski narod. U takvim osporavanjima bila je u prvom planu napadana osoba kardinala Kuharića, jer je neprijatelj dobro znao, a znade i danas, da je to najneposredniji način da se udari samu Crkvu, koja je prvi i zadnji cilj takvih napada.
Iz te perspektive razumljivo je zašto u Kardinalovim nastojanjima susrećemo baš one naglaske koji pokazuju osporavanost nametanih tema. Njegovi odgovori, njegov pristup svim pitanjima, polazeći od Evanđelja, bio je odgovor na zablude, na stranputice, na neistine o čovjeku, o Bogu, o Crkvi. Upućivao je ljude na Božje počelo i njegova načela, na Božju dobrotu, pravednost, istinu i poglavito na Božju ljubav. Dok svaka ideologija isključuje, Božja ljubav uključuje, ona je sveobuhvatna, jer je Bog bogat milosrđem te nam je darovao svoga Sina “da nitko tko u njega vjeruje ne propadne”.

4. Draga braćo i sestre, i u ovim korizmenim danima vrijedno je posegnuti za jasnim riječima sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Izdvajam tek dva odlomka iz njegovih razmišljanja koja su povezana s današnjim navještajem Božje riječi:
“Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, to također znači da mu je namijenio dioništvo u svojoj vječnosti. Čovjek nije odvjeka, jer je stvoren, ali će živjeti dovijeka. Besmrtnost mu je, ako to prihvati, darovana, jer je pozvan u vječni život u Bogu. Taj smisao stvaranja čovjeka, dostojan je Boga i dostojan čovjeka. U toj istini stoji sva ozbiljnost života u vremenu. Čovjekova besmrtnost ne ovisi o tome da li ju čovjek prihvaća vjerom ili odbacuje nevjerom. On ne može promijeniti smisao stvaranja koji je Stvoritelj uključio u njegovu narav” (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb 2002., str. 26). Tako je naš Kardinal razmišljao malo prije svoje smrti, o kojoj je često razmišljao, što potvrđuju i sljedeće riječi:
“Smrt je pobijeđena time što je čovjek pozvan u novi život. Ne radi se samo da on već u ovom svom vremenu živi novim životom, kada živi u prijateljstvu s Bogom i ljudima, nego on je po otkupljenju pozvan na vječni suživot s Bogom. To je pravi život. Zato je smrt izgubila svoj žalac, jer smrt po otkupljenju za čovjeka može biti prijelaz u pojam života, u pojam ljubavi” (navedeno prema: Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 19).
Braćo i sestre, te Kardinalove riječi vode nas u propitivanje našega osobnog vjerničkog života, potiču da se pitamo o: vjeri, vječnomu životu i istini. Na ta pitanja odgovor traži svaki čovjek, a osobito ga hrvatski obrazovni i odgojni sustav treba ponuditi djeci i mladima. O tim odgovorima ovisi i izgradnja hrvatskoga društva za budućnost. Svjesni smo da kao Crkva živimo u ozračju u kojemu sužive razni poticaji i planovi: od novih oblika materijalizma, od novih ideologija koje se pritiscima želi nametnuti narodima i državama, preko sustava koji ne mare za vječnost, niti se zalažu za istinu.
Dragi vjernici, mi smo pak zahvalni što pripadamo Božjemu planu koji razumijemo vjerom i nastojimo ostvarivati ljubavlju, pa i po osobnim, obiteljskim i zajedničkim žrtvama svakodnevnog života. Ljubav je Božja, koja je razlivena u našim srcima, zahtjevna. Ona svakodnevno od nas traži da se odričemo sebičnosti, znajući da Bog naš život vrednuje po ljubavi. I kao što je izabrani narod u pustinji, da bi ozdravio od zmijskoga ujeda i otrova, trebao podići pogled prema znaku Božje prisutnosti, i mi trebamo podići pogled od prolaznoga prema vječnom.
Zahvalni smo Gospodinu što nam je darovao slugu Božjega, kardinala Franju Kuharića, koji nas je toliko puta potaknuo da podignemo pogled prema Božjoj ljubavi, prema Presvetoj Bogorodici Mariji i blaženom Alojziju Stepincu, da bismo činili dobro i svjedočili istinu. Amen.