Sa svog 57. redovnog plenarnog zasjedanja u ovoj Godini vjere i u obilježavanju 50. obljetnice početka Drugoga vatikanskog koncila smatramo potrebnim obratiti se posebnim Apelom članovima naših biskupijskih zajednica ali i cjelokupnoj domaćoj javnosti i međunarodnoj zajednici.

1. Svjesni kroz kakve su nevolje prošli i s kakvim se sve poteškoćama susreću, članovima Katoličke Crkve, ali i tolikim drugima u Bosni i Hercegovini koji su proživjeli i proživljavaju slične poteškoće i nedaće, izražavamo svoje poštovanje i divljenje što nisu izgubili ljubav prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini i spremnost da u njoj zajedno žive. Želimo vama katolicima zajamčiti da ćemo, kao vaši pastiri, zajedno sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, biti i ubuduće potpora u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti. Također želimo pomagati i svima drugima s kojima dijelimo ovaj dio kugle zemaljske na kojem, po Božjem promislu, skupa živimo.

2. Nedavna donatorska konferencija, kao i gotovo sva nastojanja većine domaćih i svjetskih predstavnika centara moći od Daytona do danas, pokrenuta je s ciljem cementiranja nepravde postignute ratnim osvajanjima i progonima drugih i drugačijih te utvrđivanja etnički što “čistijih prostora”. Naime, ova konferencija svojim donacijama i svojim načinom dodjele sredstava izjednačava one koji su došli na tuđe i one koji su prognani sa svoga. Unatoč tome i upravo zbog toga, želja nam je probuditi i ohrabriti sve pozitivne snage, kojih ima i u Bosni i Hercegovini ali i izvan nje, kako bi što veći dio doniranih sredstava bio namijenjen prije svega onima koji su već izrazili spremnost vratiti se tamo odakle su prognani i kako bi, posebno kada je o katolicima riječ, napokon započeo njihov istinski proces povratka na svoje. Krajnje je vrijeme da najodgovorniji politički dužnosnici u ovoj zemlji, domaći i međunarodi, prijeđu s riječi na djela i omoguće svima kojih se to tiče održivi povratak što uključuje ravnopravnost, sigurnost, radna mjesta i život dostojan čovjeka.

3. U duhu katoličkog učenja znamo da cilj Crkve, doduše, nije ovaj svijet, ali Crkva, u duhu Koncila, naučava da svi njezini članovi žele i trebaju doprinijeti što humanijem svijetu. Tamo gdje žive, kršćani trebaju izvršavati svoje dužnosti i tako ljudima današnjice služiti što velikodušnije i što učinkovitije. Temeljni razlog zašto mi, kao članovi Crkve, trebamo surađivati sa svim ljudima jest činjenica da je Krist umro i uskrsnuo za sve ljude. Stoga, zapreke za jedan uistinu humani razvoj društva u našoj zemlji leže poglavito u sadašnjim nametnutim i nepravednim društvenim strukturama pa, zbog toga, i u srcima njezinih žitelja kao i nas, ovdašnjih katolika.

4. Budući da je svaki čovjek društveno biće, dobro pojedinca i dobro zajednice ovisi jedno o drugome. Zajednica je dužna brinuti da svaki njezin član ima pristup svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, da ima pravo na svoj identitet, na svoj rodni kraj, svoju imovinu, zaposlenje, na pravednu plaću, na ishranu i odjeću, na obrazovanje, na mogućnost osnivanja vlastite obitelji, na slobodu vjere i savjesti, na zaštićenost dobrog glasa itd. Međutim, učinkovitost svake zajednice ovisi o konstruktivnim i zauzetim pojedincima. Zato potičemo svakog da, u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti, doprinese ozdravljenju i boljitku bosansko-herecegovačkog društva.

5. Svjedoci smo svih poratnih godina da stotine tisuća naših sunarodnjaka i sugrađana nema, nažalost, mnoga od neupitnih temeljnih ljudskih prava i sloboda, jer im dosadašnje unutrašnje uređenje i vođenje naše zemlje to onemogućuje. Zato su nužne što skorije temeljite promjene u stavovima mnogih pojedinaca u našoj zemlji kao i temeljite društvene promjene, ali ne onakve kakve se, opet sa strane međunaordne zajednice, ovih mjeseci najavljuju i kojih se pribojavamo.

6. S tugom moramo i ovaj put ustvrditi da rat u našoj zemlji još nije prestao, nego se i dalje vodi na drugačiji način. Kao vjernici bili smo i jesmo svjesni da se moramo zalagati za pravedni i trajni mir. A mir je više nego odsutnost oružanih sukoba ili zapovijed jačega. Mir zahtijeva istinu, sigurnost, poštovanje, pravednost, praštanje, pomirenje, solidarnost, ljubav. Tko krši i niječe prava pojedinaca ili naroda, taj čini zločin. Tko se suprotstavlja zločinačkim odredbama, taj zaslužuje najveće priznanje i podršku.

7. Općenito je poznata tragična činjenica da je katolicima, koji su uglavnom Hrvati – zajedno s mnogim drugim našim sugrađanima, pripadnicima drugih naroda, nacionalnih manjina i vjerskih zajednica u našoj zemlji tijekom svih ratnih i poratnih godina učinjena ogromna, nepopravljiva nepravda. Pred vihorom razaranja i zločina skoro polovina cjelokupne katoličke populacije bila je prisiljena napustiti svoje domove, župe i svoju višestoljetnu djedovinu. Određene političke i društvene strukture mnogima od njih sve ove godine, ne samo da nisu omogućile ponovno se vratiti, nego su im na razne načine to onemogućavali i danas im još uvijek onemogućuju. A u mnogim slučajevima vodi se takva politika, osobito ekonomska, da se i one katolike, koji su do sada uspjeli ostati u zemlji, prisiljava da je napuste.
Teško se oteti dojmu da je nakana nekih utjecajnih političkih moćnika iskorjenjivanje katolika s velikog područja njihove domovine, osobito sjevernog, sjeverozapadnog i srednjeg dijela Bosne i Hercegovine. S druge strane, nesporna je činjenica da su s tim obespravljenim ljudima – prognanicima bili cijelo vrijeme njihovi svećenici potpomognuti brojnim ljudima dobre volje, dijeleći s njima njihov teški životni jad i bodreći ih da ne posustanu u vjeri u Boga i u vlastitom nastojanju oko ispravljanja velike nepravde koja im je nanesena. Svećenicima odajemo priznanje, a dobročiniteljima ponovno izražavamo svoju iskrenu zahvalnost.

8. Početkom ove godine, nakon mnogobrojnih i učestalih intervencija nas biskupa i predstavnika Svete Stolice, konačno postoje naznake da je od strane nekih državnih i političkih struktura, uključujući i utjecajne međunarodne čimbenike, još jednom izražena načelna spremnost da i prognanim katolicima politički, pravno i materijalno omogući održiv povratak u njihova mjesta i župe.
Podržavamo tu spremnost nadležnih domaćih institucija i međunarodnih organizacija. Očekujemo da će zajedno uspjeti napraviti učinkovitu strategiju za obnavljanje domova, gospodarstava i infrastrukture za održiv povratak svih koji to žele, pa tako i za povratnike katolike, i tu strategiju doista odlučno provoditi u djelo. To se odnosi osobito na mnoge općine u Srednjoj Bosni, a pogotovo na općine Sjeverne i Sjeverozapadne Bosne, iz kojih je protjerano oko 95% svih tamošnjih katolika. A budući da im nije omogućen povratak, danas ih tamo ima jedva 5% od predratnog broja. Uime prognanih katolika Hrvata apeliramo na sadašnje službene političke predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i na Vladu Republike Hrvatske da konačno počnu odlučno i djelotvorno ispravljati velike nepravde. Apeliramo također na međunarodne predstavnika kao i na sve predstavnike domaće vlasti na svim razinama da u duhu pravednosti omoguće ravnopravnost i svim onim preostalim katolicima pri zapošljavanju i mogućnosti da žive u svom rodnom kraju od vlastitog rada.

Potičemo sve vas, članove naših biskupijskih zajednica na međusobnu solidarnost, te na pojačan život iz vjere protkan pouzdanjem u Božju providnost, molitvom zahvaljivanja i prošnje Bogu po zagovoru Presvete Bogorodice i naših nebeskih Zaštitnika. Pravi kršćani neće očajavati niti bježati od životnih izazova i teškoća, nego će biti ispunjeni kršćanskom nadom i kršćanskim pogledom i na svoj osobni život i na druge ljude oko sebe i otvoreni za kršćansku, djelotvornu ljubav prema svima. Ako igdje, onda upravo u našoj zemlji kršćani imaju divnu prigodu pokazati svoje vjerodostojno lice istinskih Kristovih vjernika. Molimo Boga za sve vas i bodrimo vas da budete i ostanete vjerodostojni vjernici i sljedbenici Krista raspetoga i uskrsloga!

Mostar, 21. ožujka 2013.

Vaši biskupi