1. Uvod
Desetu obljetnicu uspostave Gospićko-senjske biskupije slavimo u okviru Svećeničke godine koju je papa Benedikt XVI. proglasio prošle godine na blagdan Srca Isusova, a zaključit će je na isti blagdan ove godine. Svakako je Papa time želio reći da svećenici trebaju biti srce svake zajednice vjernika, oni koji će ih svojom ljubavlju voditi poput Dobroga Pastira koji je spreman i život položiti za svoje ovce.
U ovoj poslanici želim svima, i svećenicima i drugim vjernicima, staviti nekoliko svećeničkih uzora s područja naše Biskupije kako bi se bolje upoznalo što je svećenik značio na ovom području te što on i danas treba značiti.
Svjesni smo da nisu u našoj prošlosti svi svećenici na jednaki način odgovorili na poziv koji im je Bog uputio. Bilo je, svakako, i takvih koji nam nipošto ne mogu poslužiti kao uzor. To su izuzeci, a ne redovni slučajevi kako nam svećenike ne tako rijetko žele predstaviti razni mediji.
Prva zadaća svećenika je naviještanje Evanđelja. To ne znači samo propovijedati nego i živjeti po Evanđelju, to znači štiti čovjeka od neprijatelja njegove duše i tijela, pomagati njegovom kulturnom rastu, biti njegov suradnik, suputnik i supatnik. To znači da svećenik treba biti s narodom i za narod. Navest ćemo samo nekoliko primjera u kojima se to jasno posvjedočuje.
Crkva se ovdje željela još više približiti narodu našeg područja i zato je prije 10 godina osnovana posebna, Gospićko-senjska, biskupija. Svećenici su ponijeli glavni teret i odgovornost u proteklih 10 godina.

2. Glagoljaši i Blaž Baromić (Vrbnik, poslije 1440. – Senj, poslije 1505.)
Nedavno je jedan naš kulturni djelatnik napisao da se na polju kulture još nismo odužili popovima glagoljašima. Htio je reći da ih nismo dovoljno upoznali i ispravno shvatili. Zar se ne bi moglo jednako reći da im se nismo dovoljno odužili i kao svjedocima vjere na ovim našim prostorima? Nismo ih dovoljno upoznali i ispravno vrednovali njihovu ulogu navjestitelja i čuvara vjere u našem narodu. Ovdje nemam nakanu znanstveno prikazati svekoliku njihovu djelatnost i značenje koje su oni imali za društvo u kojem su živjeli. U svojoj milenijskoj povijesti proživjeli su mnoge promjene pa je razumljivo da njihova djelatnost i njihovo značenje nisu bili uvijek isti. Ali ako bismo htjeli iz tog tisućljetnog života izvući neke konstante, napose na području koje pokriva današnja Riječka metropolija, pa dakako i naša Biskupija, sigurno možemo uočiti čvrstu povezanost popova glagoljaša s narodom.
Pop glagoljaš bio je narodni svećenik u punom smislu riječi, tj. bio je uvijek uz narod i za narod, bez obzira koji su i kakvi bili njegovi gospodari i vladari. On je iznikao iz naroda, bio je odgojen u njegovoj sredini i nastavio živjeti u narodu. Stranci su ih nazivali “sacerdotes rustici”, svećenici seljaci ili seoski popovi. Bavili su s e svim poslovima kojima su se bavili njihovi vjernici. Nisu uzmicali ni pred plugom, motikom, kosom i vinogradarskim poslovima. Ne trebamo li upravo njima zahvaliti za brojne znakove vjere u seljačkom radu? Pop glagoljaš nije samo govorio drugima da se treba prekrižiti prije kretanja na posao. On je to sam redovno činio. Kad je razgovarao sa svojim pukom i kada je pred njim slavio svete tajne, uvijek je na ovim našim prostorima odjekivala narodna riječ. Kada su se pastiri sa svojim stadima selili, našao se s njima po koji pop glagoljaš, ne samo radi priključenja svojih ovaca većem stadu, nego da se i sam priključi pastirima. I kada se išlo u rat, s ljudima je išao pop glagoljaš. Zabilježeno je da je u Krbavskoj bitci poginulo 70 svećenika. To je više nego ih sada ima cijela naša biskupija. Osjećali su da im je mjesto ondje gdje se odvija sudbina naroda, a narod nije nikamo kretao bez svog svećenika. Kada su na ovim prostorima u 15. i 16. stoljeću druge ustanove propadale ili napuštale narod, ostao je s njima pop glagoljaš. Ako je trebalo tražiti negdje drugdje krov nad glavom, on je pratio narod i pomogao mu sačuvati ne samo život nego i svoju vjeru i kulturu.
No, nije se pop glagoljaš utopio u narodu. Uvijek je on bio svjestan svoje osnovne zadaće: biti svjedok vjere, živjeti vjeru u istim prilikama i neprilikama u kojima narod živi. Naša suvremena razmatranja o svećenicima previše su teoretiziranje “kako bi trebalo” narod povezati s Crkvom, a pop glagoljaš je svojim načinom življenja i rada povezivao Crkvu s narodom. On je jednostavno ŽIVIO VJERU u narodu. Najbolje “sredstvo komunikacije” je suživot. Glagoljaš je bio svjestan da ima posebno poslanje. Da, bavio se on težačkim poslom, ali je prvenstveno bio misnik i molitelj.
Odgoj mladog žakna za svećenika bilo je doista “usmjereno obrazovanje”. On je ostao u sredini u kojoj je živio, ali postao je odvojen za jednu odličnu službu. Stariji i iskusniji svećenik upućivao ga je u svećenički rad najviše svojim vlastitim radom. Nije bilo praznine između teorije i prakse. Nije se mučio rješavanjem nekih ishitrenih i umjetno stvorenih problema, nego onih koje je spoznao živeći s narodom.
Krivo bi bilo iz ovoga zaključiti kako je za uspješno naviještanje vjere potrebno da pastoralni djelatnici uzmu u ruke poljodjelske ili druge alate. Poruka popova glagoljaša je u tome da s narodom treba biti povezan i u njemu živjeti svoju vjeru. Sve ostalo je tehnika koja manje-više pomaže, ali ne može nadomjestiti ono prvo – živjeti vjeru na svim razinama, u svim prilikama i neprilikama, gdje narod živi. Nije to danas, u ovako složenim prilikama, lako postići. Danas se ne otkrivaju nove zemlje u kojima treba navijestiti Evanđelje, nego se neprestano šire područja ljudske djelatnosti na kojima se više ne živi kršćanski. Je li rješenje u tome da svećenici idu u radnike ili da radnici postanu svjesniji u preuzimanju uloga koje su prije bile čisto svećeničke? Na toj crti treba tražiti neku sintezu. Popovi glagoljaši su je nalazili za svoje vrijeme i za svoju sredinu. Hvala im!
Ako bismo tražili neko ime kao predstavnika glagoljaškog sloja svećenika, mislim da nam se na našim prostorima nameće ime senjskog svećenika i kanonika Blaža Baromića. Onaj koji živi s narodom najbolje će osjetiti što mu je potrebno. Blaž je krajem 15. stoljeća osjetio da je narodu potrebna knjiga i odlučio je u Senju otvoriti glagoljsku tiskaru. Okupio je oko sebe i druge svećenike, poznate nam i nepoznate, da zajednički radom podare narodu ono što je bilo potrebno za vrijeme u kojem su živjeli. Tako je načinjena prva sigurna tiskara na hrvatskom području. U njoj su tiskane ne samo liturgijske knjige nego – i to većim dijelom – pobožne i poučne knjige za narod. Još prije su tu potrebu osjetili neimenovani popovi glagoljaši koji su 1483. priredili i tiskali prvu našu tiskanu knjigu, glagoljski Misal 1483. godine. Kada bi se dokazalo da taj Misal i nije tiskan na našem prostoru, on je bez sumnje djelo naših popova glagoljaša, u prvom redu onih s područja naše biskupije.

3. Branitelj i narodni vođa – pop Marko Mesić (Brinje, oko 1640. – Karlobag, 1713.)
Tijekom naše povijesti narod se često morao braniti i boriti za slobodu. I na tom polju imali smo mnogo istaknutih svećenika. Tu ulogu je, čini se, najizraženije i najpozitivnije izvršio brinjski župnik pop Marko Mesić.
On je, istina, gradio i obnavljao crkvene građevine, ali je prvenstveno izgrađivao živu Crkvu, duhovno zajedništvo s Kristom u Duhu Svetom. Markov lik, naime, nije prestao biti privlačiv na distanci većoj od preko 300 godina. A radi točnosti treba ovdje reći kako ovaj naš Marko nije postao legenda tek po sanjama naknadnih obespravljenih pokoljenja. On je postao legenda već za svog života, za one s kojima je živio jer je za njih živio.
Pop Marko Mesić bio je velik izbliza i ostaje velik s distance. Njegovu misao i djelo nisu obezvrijedili naknadni dani, godine, pa ni stoljeća, što je najjasnija poruka nama danas, da nam trajnost djela ne bude od jednodnevnog sunčanog hoda nego da u današnjici postavljamo zdrave temelje na kojima može stajati naša sutrašnjica, naša budućnost.
Vrijeme u kojemu je pop Marko živio nije imalo ugažene staze prema toj budućnosti. Bilo je ono puno magle i nejasnoća, nesigurnosti i bijede. A nije bila dovoljna odvažnost i hrabrost pa da se krči put prema budućnosti; nije bila dovoljna čak ni spremnost da se junački bori i gine. Trebalo je, uza sve to, imati također pronicavosti i vidovitosti da se uoči cjelovitost situacije kako se ne bi snage gubile utaman; trebalo je znati u stilu čovjeka Božjega Mojsija jasno i glasno viknuti: “Ovamo narode moj, tamo je tvoja budućnost!”
A Marko je i tu osobinu imao.
Događaji u Lici u drugoj polovini 17. stoljeća brzo su se odvijali, stvarajući sve veću neizvjesnost što će se konačno dogoditi. Poraz Turaka pod Bečom 1683. unio je strah u turske redove, a kršćanima ulio nadu da se približilo njihovo izbavljenje.
Što u tim prilikama treba raditi katolički svećenik?
U turskoj Lici tada ga nije ni bilo. Ali nedaleko granice, u Brinju, bio je župnik čovjek junačkoga duha, trijezan i razborit. Bio je to pop Marko Mesić. Osjećao je bilo domovine i bilo naroda; osjetio je da je nastalo vrijeme kada se sablja paše i konj jaše, da je upravo to imperativ vremena. Bez njega na čelu narod bi u odsudnom trenutku bio bez svog vođe. Nije Marko ulogu vojnika nikada prihvatio kao svoj zanat.
Čim je Lika oslobođena, djenuo je Marko svoj mač u korice, ali nije ni tada prestao biti narodni vođa. Turska sila je, istina, u Lici skršena, ali trebalo je izgrađivati nove okvire života, a ništa nova ne rađa se bez muke. Pravi branitelj nakon oružane obrane ne ide na naplatu svog rada nego nastavlja s izgradnjom onoga što je obranjeno. Pored toga Lika je promijenila sastav stanovništva. Trebalo je postaviti zdrave temelje za suživot s novim susjedima.
Pravoslavno, odnosno srpsko stanovništvo, koje je, istina, onamo došlo s Turcima i dugo se borilo na njihovoj strani, u vrijeme oslobađanja Like stalo je pod kršćanski barjak, pa je moglo i dalje ondje ostati, dakako, uz obvezatnu zakletvu vjernosti novom vladaru. Marko je već tada jasno postavio načelo da je ovaj dio hrvatske zemlje i njihova domovina, na koju oni imaju jednaka prava kao i katolici Hrvati, jer su u njoj njihova ognjišta i jer su se zakleli na vjernost. Dakako, da od pravoslavaca, odnosno, Srba nije mogao nitko ovdje ostati, tko se i dalje želio boriti za interese strane (turske) države. No, takvih je bilo malo, i oni su se zajedno s Turcima povukli.
Markovo načelo nije izgubilo na vrijednosti ni nakon 300 godina. Katolici i pravoslavci, Hrvati i Srbi, žive na ovom tlu zajedno i za sve koji su ovdje rođeni. Hrvatska je njihova domovina. Bar danas bi trebalo biti jasno da se domovina ne dobiva ni po vjeri ni po narodnosti nego po rođenju i po spremnosti da se u njoj i za nju živi. Tim načelom ravnao se pop Marko u svom radu, ali ono još i danas stoji kao nedovršeni zadatak i pred državom i pred Crkvom. Marku su državne i crkvene nadležnosti povremeno ili stalno davale razne ovlasti i časti. Jedna i druga strana su ga znale vješto zaobilaziti, ali su bile svjesne da se dosta nagomilanih problema može riješiti samo uz Markovu pomoć. Ta pomoć bila je posebno potrebna kada je pomahnitala vlast raznih državnih povjerenika izazvala opravdan gnjev naroda, kao i onda kada je gnjev naroda prevršio svaku mjeru podnošljivosti.
Popu Marku pripisuje se obnova crkvenih zgrada u oslobođenoj Lici. Sagradio je crkvu u Mušaluku, a sudjelovao je kao inicijator i organizator i mnogih drugih. No Marko je bio svjestan da Crkvu ne čine građevine nego ljudi. Prigoda da se u Lici obnovi Crkva kao zajednica vjernika pala je upravo u vrijeme kada je on podizao zidove porušene pavlinske crkve u Brinju da ondje sagradi novu župnu crkvu. Neki su mu savjetovali da se ne hvata drugog posla prije nego taj dovrši. Marko ipak ostavlja tu građevinu nedovršenu i u već citiranom pismu takvima odgovara: “Ali je ovo crikva živa kamo ja idem i potribuje okolo onih duš truditi se više nego li oko crikve (od kamena), koju kada je početa oće se i sveršiti.”

4. Vizionar Šime Starčević (Veliki Žitnik, 1784. – Karlobag, 1859.)
U Spomenici senjske župe kanonik Matija Glažar popisao je svećenike naše biskupije koji su umrli na glasu svetosti. Na prvom mjestu stavio je upravo našega Šimu. Kaže da se borio s dugom i teškom bolešću, ali da je znao često reći: “Ustostruči Gospodine!” To znači da je naučio trpjeti, što je najveće znanje. Bio je uvjeren da je čovjek velik onoliko koliki križ umije osmisliti. Zato ovom prilikom valja o njemu reći nešto ne samo na znanstvenom nego i na vjerničkom skupu u katedrali.
Njegovi životopisci ne znaju kako to da se jedno dijete iz Žitnika otisnulo u svijet bez neke podrške u vlastitoj sredini. Bio je to izvanredan đak koji je osjetio u duši posebno poslanje. Doista u cijelom njegovom djelovanju osjeća se da nadilazi svako “radno mjesto” i da se osjeća poslanim svome narodu. To ga je navelo da se opredijeli za svećeničko zvanje i poslanje. Nemamo nekih naznaka da je on to imao na umu kada je krenuo u svijet. Tek kada je završio višu naobrazbu, prijavio se u senjsko sjemenište gdje je završio teologiju i zaređen za svećenika.
Šime Starčević spada među one ljude koji osjećaju svojom moralnom dužnošću doći do ključnih pitanja pojedinca i naroda i onda dosljedno na njima raditi. On je čovjek vjeran načelima. Takvi ljudi se teško uklapaju u prosječnost svake sredine. Oni strše i smetaju. Međutim, dok ih napadaju oni još više produbljuju svoje stavove do kojih nisu došli tražeći komotniji život nego tražeći najbolji način kako pomoći drugima.
Šime Starčević je cijeli život bio obuzet mišlju da je kulturna razina naroda ovisna o njegovoj jezičnoj kulturi, odnosno književnosti te da je književnost jednog naroda tim vrjednija što je više prožeta Božjom riječju.
To su bila polazišta koja se primjećuju u cijelom njegovom svećeničkom i znanstvenom radu. Zato se bavio jezikom i književnošću te propovijedima i katekizmima. Vidio je da na tim poljima treba mnogo raditi. I on je u tome bio do kraja neumoran. Za svoja načela borio se do kraja, u zgodno i nezgodno vrijeme. Ta borba je išla iz mjesta gdje je bio župnikom. No da je bio i na nekom drugom mjestu ili na nekoj drugoj službi, jednako bi se borio, nailazio na snažnu podršku i žestoka protivljenja. Kad je umro, župljani su njegovo mrtvo tijelo nosili po svim gradskim ulicama a izdavač njegovih homilija 1918. zabilježio je kako u narodu vlada uvjerenje da je njegovo tijelo ostalo neraspadnuto u grobu. No 1957., kada je u Karlobagu srušena župna crkva, kosti pokojnika doživjele su ondje sličnu sudbinu kao i one na Udbini u crkvi Sv. Nikole i oko nje.
Nije mi poznato da bi netko prije Šime Starčevića upozorio na opasnost od komunizma. Starčević 23. studenoga 1847. traži od Konsistorija u Senju da ga oslobodi od vjeronauka u trivijalnoj školi u Karlobagu ili da ukloni namjesnika (lokumtenenta) suca Ćorića koji ruši što on gradi. Ćorić pripada najopasnijoj društvenoj sekti komunistima. On i načelnik Borovička tako se odnose prema vlastitim ženama kao da su njihove zajedničke. Na zapovjedne dane ne ide u crkvu a u posne ne posti. Iako je dopušteno predavati vjeronauk na materinjem jeziku, oni traže da se to čini na njemačkom.
Do kraja života borio se da se hrvatski jezični standard formira na čisto hrvatskim korijenima. Bio je previše usamljen da bi njegova borba uspjela. Sve više se osjećaju teške posljedice njegova poraza na tom polju. Bio je previše ispred svog vremena da bi ga suvremenici mogli razumjeti i slijediti.
Šime je bio svjestan da za narod treba raditi i onda kada on to ne razumije, pače kada bi mu se mogao zamjeriti. Nije dobro povlađivati narodu samo zato da se stekne osobna naklonost. Male ljude treba neprestano pljeskom podržavati i oni se trude da izmame pljesak. Zato se trude govoriti i činiti što je onaj čas narodu ugodno, makar se to pokazalo poslije štetnim. Šime je u tom smislu znao biti nepopularan (a poslije će takav biti i njegov sinovac). To ga nije navelo da napusti svoj način rada. Ne zato jer je bio tvrdoglav, nego zato što je ustrajao u onome što je smatrao dobrim za narod. Mnogi kažu da je velika šteta što je u tome ostao gotovo sam.

5. Branitelj od suvremenih zabluda – Fran Binički (Mušaluk, 1875. – Lički Osik, 1945.)
Fran Binički jedan je od najvećih umova i intelektualaca koje je Lika dala u 20. stoljeću. Možemo mirno reći da je najučeniji svećenik u prošlosti Like. Govorio je 12 jezika, a pisao na pola od toga, napisao mnogo knjiga, a još više članaka tako da bi već sam popis napisanoga sadržavao jednu knjižicu. Obnašao je odgovorne brojne službe u svojoj biskupiji i izvan nje. Nije se nikada štedio kada se trebalo izložiti i založiti za svoj narod. Da nije bio takav zacijelo ne bi nakon prvih stolica u Senjsko-modruškoj biskupiji prešao za župnika u Široku Kulu, što se onda smatralo “Bogu za leđima”. Dobri njegovi poznavatelji kažu da je bio blag i načitan. Imao je bogatu knjižnicu. Najzaslužniji je što je 1929. u Mušaluku otvorena škola. No kad su bila u pitanju kršćanska načela, bio je glasan, snažan i nepopustljiv.
Binički je jedan od bližih suradnika biskupa Antona Mahnića, početnika i organizatora Hrvatskog katoličkog pokreta. Jedno vrijeme uređivao i “Hrvatsku stražu”, časopis koji je na visokoj stručnoj razini iznosio stavove Hrvatskog katoličkog pokreta i sučeljavao se sa suprotnim stavovima. Pokret je radio na tome da se moderna Hrvatska izgrađuje na svojim kršćanskim temeljima i da se društvo ravna po kršćanskim načelima, koja je agresivni liberalizam na svim razinama društva počeo osporavati i omalovažavati. Binički se nije u svom radu ograničio samo na obranu napadnutih načela, nego je hrabro naviještao stalne kršćanske istine nasuprot liberalnom relativizmu. Bogato znanje i jaka volja omogućili su mu da tu ulogu kršćanskog i hrvatskog “stražara pod Nehajem”, kako ga nazva jedan njegov biograf, dobro obavi. Smatrao je da će afirmiranjem tih načela i borbom za njih najviše pridonijeti dobru svog naroda. U tom duhu Binički je radio i kao sjemenišni profesor i odgojitelj u Senju, kao urednik Hrvatske straže i kao pisac brojnih knjiga, rasprava i članaka. Trsio se da iz svog bogatog znanja hrvatske povijesti istakne neke događaje i likove koji će kao uzori služiti suvremenim naraštajima. Narod koji ne čuva svoje korijene lako uvene i nestane.
Za pravo svog naroda trebao se boriti u raznim političkim sustavima i državama. Živio je u Austro-Ugarskoj, staroj Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dočekao komunističku Jugoslaviju. Radosno je dočekao kraj Austro-Ugarske, ne sluteći da će u novoj državi zbog svojih kršćanskih načela i svog hrvatskoga domoljublja dospjeti na robiju. S velikim zanosom govorio je o budućoj samostalnoj hrvatskoj državi, ali je bio veoma kritičan prema mnogim postupcima Nezavisne Države Hrvatske. Dolaskom “osloboditelja” u Gospić 4. travnja 1945. dospio je u zatvor gdje je nakon mnogih tortura zaradio još i tifus. Nakon zatvorskih mučenja pušten je kući i ubrzo je nakon toga umro 1. svibnja 1945.
U svakom od tih sustava jasno je i javno zastupao kršćanske i humane stavove, boreći se žestoko protiv raznih izopačenja. Borio se protiv liberalnog nazora po kojemu nije ništa tako vrijedno i važno da uza nj treba stalno prianjati, da nema velike razlike između istine i laži, dobra i zla. Nasuprot tome naviještao je vječne istine i vječnu Božju dobrotu, ali i postojanje laži i zloće koja se na razne načine uvlači u društvo tražeći jednaka prava i za sebe. Znao je Binički da su najveće opasnosti ako se svijet gradi na laži. Izvor svakoga zla je u laži. Iz toga izvire i nasilje, mržnja i svako drugo zlo. Uočio je kako se svijet pravi da ne trpi silu, ali laž često postavi i više od istine. Ima toliko zakona koji sprječavaju i kažnjavaju nasilje, ali je laž dobila gotovo pravo javnosti. Ima čovjek pravo lagati! Osjetio je kako laž u svojim bogatim varijantama prodire u sve pore društvenog života.
Borio se do kraja također protiv komunizma i fašizma jer su sustavi građeni na sili i laži. Liberalizam izvana odbacuje silu ali slobodu toliko rasteže da je sve slobodno, pa i laž. Drugim riječima, sve je relativno. Znao je Binički da je pad čovjeka bio kad je nasjeo laži. Napasnik u raju zemaljskom nije upotrebljavao nad Adamom i Evom silu, nego ih je varao. Pad je uslijedio jer su nasjeli laži. Iz toga je niknulo nasilje, kada Kajin ubija rođenog brata Abela. To je redoviti razvoj i redovita posljedica laži. Napasnik nije ni nad Isusom Kristom, nakon što je Krist proveo 40 dana u postu i molitvi, upotrijebio silu. Lagao mu je, ali Isus nije nasjeo njegovoj laži. Treba znati da je u laži korijen svakom nasilju. Danas se možda još više nego u Biničkovo vrijeme stalno naglašava da se iz odgoja treba isključiti silu. Roditelj ne smije udariti svoje dijete. Nije to loše, jer se silom ne postiže rast. No zar je dobro djetetu omogućiti i potaknuti ga da laže?
Teško je na našim hrvatskim prostorima naći osobu koja je jasnije prozrela opasnosti koje sa sobom donosi liberalizam pod plaštem slobodarstva, tj. oslobađanja od vjere i predaje pa i od svih etičkih i moralnih normi. Bit kršćanske slobode je u čovjekovoj nesputanosti za svako dobro.

6. Poučavatelj u bogoslužju i mučenik svoje službe – Dragutin Kukalj (Crikvenica, 1899. – Gospić, 1945.)
Na drugi način služio je Crkvi i svom narodu svećenik Dragutin Kukalj. Svojim župnikovanjem povezao je naša tri dekanatska sjedišta: Ogulin, Slunj i Gospić. Od 1934. godine bio je upravitelj župe Ogulin, 1937. premješten je za župnika u Slunj, a 1940. u Gospić gdje je mučenički položio svoj život onoga dana kada su partizani ušli u taj grad. Pored svoje župničke službe mnogo je radio na biskupijskom i nacionalnom planu za popularizaciju svetog bogoslužja. Od početka svoje svećeničke službe trudio se da narod što bolje upozna svete obrede, da što bolje sudjeluje u njima, a posebno u sv. misi. U tome mu nema premca na hrvatskim prostorima. Bio je blage i pomirljive naravi tako da se nametao svojom dobrotom i uvjerljivošću više nego svojim znanstvenim autoritetom. Posebno se isticao po svojoj pastoralnoj razboritosti. Bio je pokretač euharistijskih kongresa u Senjsko-modruškoj biskupiji i promotor euharistijskog klanjanja. Zalagao se u radu s ministrantima kako bi najbliži suradnici oltara bili drugim vjernicima primjer. Za njih je priredio posebnu knjigu. I mnoge druge knjige i knjižice dao je u ruke vjerničkom narodu radi aktivnijeg sudjelovanja u bogoslužju i u životu Crkve tijekom cijele godine. Kamo god je došao, rađale su se razne crkvene organizacije, održavali seminari i skupovi, ali sve je bilo okrenuto prema glavnom i najvažnijem crkvenom slavlju – sv. misi. Pridavao je veliku važnost crkvenom pjevanju, osnivao male i velike zborove. Sve je to činio nenametljivo i spontano. Uključivanjem u razna društva vjernici su osjetili da su dobili određenije svoje mjesto u Crkvi i prepoznali bolje svoju ulogu u župnoj zajednici. U Gospiću je kao dekan, a poslije i kao (zadnji) arhiđakon, mnogo učinio da i među svećenicima bude više sklada i pastoralne razboritosti.
U vrijeme rata, kao gospićki župnik, nastojao je pomoći svima potrebnima. U Gospiću je bio kateheta Vladimir Kargačin, rodom iz Novog Vinodolskog. Tako su se našli zajedno dva Vinodolca: Kukalj iz Crikvenice, a Kargačin iz Novog. Gospić je sve do 4. travnja 1945. bio pod vlašću Nezavisne Države Hrvatske i njezine vojske. No, nije bila daleko ni granica iza koje je bila partizanska vlast. Kukalj i Kargačin dobivali su često poruke da interveniraju kod hrvatskih vlasti za nekog zarobljenog partizana iz Vinodola. Također su znali tajnim kanalima poslati kojemu od njih hranu i lijekove. Nije to moglo biti sve skriveno pa su se time izlagali pred vlastima u Gospiću. No oni su znali da potrebnome i bolesnome treba pomoći bez obzira na njegovo političko opredjeljenje. Lički svećenici u Gospiću nisu se toliko izlagali. Izgleda nevjerojatno da su ulaskom partizana u Gospić upravo Kukalj i Kargačin platili glavom. Već po receptu, one koji su pomagali treba prve osuditi jer ne bi mogli pomoći da nisu surađivali s “okupatorom i domaćim izdajnicima”. Pored toga Kukalj je bio opasan za novu vlast jer je imao veliki ugled u narodu, i ne samo u Gospiću. Odmah su ga uhvatili i zatvorili, a ubrzo i ubili. Neki svjedoci vidjeli su ga gotovo do gola svučena. Nakon mnogih tortura ubijen je na “Tratini” nedaleko mjesta gdje je u prošlosti bio kapucinski hospicij i kapela. Sigurno mjesto njegova ukopa se ne zna ni danas. Kargačin je nađen ubijen kraj Novčice u Kaniškoj ulici i pokopan na groblju u Ličkom Novom.

S područja Gospićko-senjske biskupije među svećeničke žrtve drugog svjetskog rata i ranog poraća ubrajamo uz tu dvojicu i Frana Biničkog i sljedeće:
Dragutin Fifka, r. u Zdetinu, župa Steni, biskupija Olmuc (Moravska) 27. VII. 1890. Za svećenika je zaređen 1916. Kao kapelan službovao je u Perušiću, Ogulinu, Grižanama, Gospiću, Senju, Slunju i Ravnoj Gori. Kao upr. župe bio je u Crnom Lugu, Lukovdolu i Plemenitašu. Godine 1933. postaje upr. župe Cerovnik a povjerena mu je na upravu i župa Plaški. Četnici su ga uhvatili na putu između Josipdola i Cerovnika i zaklali kod pravoslavne crkve Sv. Aranđela 25. V. 1943.
Stjepan Gabrić, r. 1912. u Subotici, ml. misa 1937. Suđen u Gospiću, umro 1947. u Lepoglavi u nejasnim okolnostima.
Vjekoslav Gržanić, r. 8. VI. 1902. u Senju, svećenik od 1925. Kapelanovao u Otočcu, Grižanama, Jelenju, Perušiću i Brinju. Upr. župa Letinac, Lipice, Lešće na Dobri i Trošmarija. Ubijen nakon zatvora u Delnicama 1943., poslije pada Italije u rujnu te godine. Bačen je u jamu negdje kod Mrkopaljskog Tuka. Otac Juraj ubijen je u šumi “Široke Drage”, Majka Franca ubijena u šumi Višnjevica. Nađena mrtva u Sušici, s kladama zatrpana.
Ivan Juraić (Ujdenica), r. u Tounju 1884. Svećenik od 1908. Kapelanovao je u Grižanama i Gospiću, upr. župe u Korenici, župnik u Boričevcu, Ramljanima i od 1935. u Rakovici. U pismu senjskom biskupu javlja u tijeku partizanskog bombardiranja Rakovice: “Ako Rakovica padne i mome je životu kraj.” Partizani su ga strijeljali i poluživa bacili u grob koji je prethodno iskopao sam sebi na slunjskom groblju. Bilo je to 31. XII. 1942.
Ladislav Kolarić, zaređen za svećenika u Senju 1938. Bio je kapelan u Brinju, upr. župe u Lipicama. Ubili su ga četnici 24. VIII. 1943. kao župnika u Kompolju.
Bogumil Krušić (Slovenac), rođen u Celju 22. IX. 1910., svećenik od 1937. Kapelan u Brinju, upr. župe u Dabru, Letincu, Krasnu, Kuterevu, Švici. Dana 17. IV. 1942. povjerena mu je župa Saborsko. Otuda je otišao s partizanima. Nastradao je u Crnoj Gori, po svoj prilici od četnika, 15. I. 1943.
Juraj Mihić, r. 1909. u Gudincima, svećenik od 1935. kada je imenovan kapelanom u Bribiru. Od 1937. je župnik u Zavalju. Odveli su ga partizani i pogubili.
Zvonko Milinović, r. 1914. u Starigradu kod Senja, svećenik od 1937. Službovao je u Splitu i Dubrovniku a 1939. postao upr. župe Karlobag, potom Podstene, a 18. II. 1942. župnik u Završju. Ubili su ga partizani 1943.
Mate Moguš, r. 1912. u Generalskom Stolu, svećenik od 1935. Službovao je kao kapelan u Jelenju. Dne 11. VIII. 1936. upr. župe Podlapac i povjerena mu je uprava župe Udbina. 4. VI. 1940. za kratko vrijeme i uprava župe Borićevac. Nakon uspostave NDH previše se povezao s postojećim vlastima da bi mogao opstati u Udbini pa se povukao u Generalski Stol a nakon toga je dne 10. XI. 1941. premješten iz Udbine u Grižane gdje je držao potrebnu distancu od vlasti. Nakon završetka rata na putu od škole prema župnom stanu uhitili su ga partizani i odveli u Gospić gdje je nakon mnogih mučenja osuđen na smrt i obješen na jednom pravoslavnom slavlju u Udbini.
Ivan Nikšić, r. 1910. u Đakovu. Svećenik od 1933. Bio je kapelan u Perušiću, upr. župe u Modrušu i Gračacu. Dne 1. X. 1940. premješten je za župnika u Slunj. Nakon pada Jugoslavije aktivno je sudjelovao u organizaciji vlasti i razoružavanju vojske. Zadnji put viđen je u Vagancu neposredno prije pada. Partizani su ga uhvatili i pogubili na nepoznatom mjestu.
Vladimir Stuparić, r. 1911. u Križevcima, svećenik od 1937. Bio je kapelan u Jelenju, upr. župe u Starigradu, Tršću i od 17. X. 1940. u Borićevcu. Budući da je njegova župa uništena početkom kolovoza 1941., 6. XI. 1941. dodijeljena mu je župa Sinac, gdje su ga 1943. partizani u neznano vrijeme i na nepoznatom mjestu ubili kako bi se uklonilo kvalificiranog svjedoka njihovih zlodjela u Boričevcu i nad drugim Hrvatima u lapačkom kraju.
Dragutin Štimac, r. u Lokvama 1907. Svećenik od 1932. Kapelanovao je u Brinju, upr. je župe u Ravnoj Gori a od 1936. u Drežniku. Podržavao je neke veze s partizanima (slao im i lijekove) pa je postao sumnjiv Nijemcima. Kad su ga oni legitimirali u Slunju pronađen je kod njega neki spis koji je potvrdio sumnju da je povezan s partizanima. Nijemci su ga strieljali 31. siječnja 1943. godine. Pokopan je na slunjskom groblju.
Blaž Tomljenović, rođen u Smiljanu 1888. Župnik u Hrvatskom Blagaju. U srpnju 1942. partizani ga uhvatili, zaklali i masakrirali. Na njega su posebno bili kivni zbog toga što je na području njegove župe stradalo više pravoslavaca; pisalo se i poslije rata da je i on tom stradanju pridonio, ali u to nisu vjerovali ni oni koji su to pisali.
Bruno Vernazza, r. 20. VII. 1880., svećenik Banjolučke biskupije, primljen u Senjsko-modrušku biskupiju 1915. Kapelan u Perušiću, upr. župe u Borićevcu i Brušanima a od 1921. župnik Gornjeg Kosinja. Partizani su ga izveli iz župnog stana i mučke ubili 14. IV. 1945.
Antun Žilavec (Slovenac), r. 1915., kapelan u Otočcu. Budući da je koji put navratio u jednu ustašku obitelj, okrivljen je nakon dolaska partizana u Otočac da je s jednom časnom sestrom u otočkoj bolnici prokazivao partizanske ranjenike. Ta sumnja bila je dovoljna da ga partizani strijeljaju 20. IX. 1943. godine.
Pavao Bedenik, svećenik je senjsko-modruške biskupije. U ratu se sklonio u zagrebačku nadbiskupiju. Ubijen je u Sv. Martinu pod Okićem 12. rujna 1946.

7. Suradnik, suputnik i supatnik – Josip Kapš (Lukovdol, 1917. – Gospić, 2006.)
S Josipom Kapšom završavam predstavljanje svećeničkih likova koji na poseban način zaslužuju da ostanu u sjećanju naroda naše Biskupije.
Josip Kapš rodio se u Lukovdolu na dan uoči sv. Josipa i tako sebi donio ime – Josip. Od tada je nakupio 87 godina života. Za svećenika je zaređen 6. rujna 1954. godine. Došao je za župnika u Trnovac po dekretu biskupa Burića od 9. rujna 1959. godine. Pored Trnovca, upravljao je župama Smiljan, Bužim i Brušane.
O njegovu životu objavljena je knjižica koja nosi naslov: Josip Kapš, svećenik s dva križna puta. Misli se na onaj križni put koji su prošli mnogi Hrvati nakon uspostave komunističke Jugoslavije 1945. godine i drugi križni put kad je nakon montiranog procesa u Rijeci morao na višegodišnju robiju. Možemo govoriti i o trećem, onome koji je prolazio kao župnik od 1959. godine.
Prvi križni put je, dakle, onaj kada je kao zarobljeni domobran morao proći svu partizansku torturu na Križnom putu dok nije uspio doći do svoje kuće u Lukovdolu. Želio je slobodnu hrvatsku državu, nije želio da ona bude ni fašistička ni nacionalistička, nego jednostavno slobodna. Ušao je u novostvorenu državu 1941. sa svom svojom mladenačkom dušom, ali je osjetio da je to ljudska tvorevina s brojnim nedostacima i slabostima. Osjetio je poslije kako duh ovoga svijeta i najplemenitije želje nastoji iskoristiti za širenje neslobode i nasilja nad ljudima i njihovim savjestima. I dok je na Križnom putu 1945. promatrao bijedu i nemoć poraženih a surovost i brutalnost pobjednika, osjetio je svu tragičnost ljudskog bivanja.
Vrativši se kući razmišlja o tome da se u potpunosti dade Bogu u službu – traži put prema svećeništvu. I krenuo je tim putom. No tu počinje njegov drugi križni put. Skovan je pakosni plan da se zatvore sva sjemeništa kako više nitko ne bi mogao “kvariti” narod, te da svi vide kako drugoga spasa nema nego prepustiti se u ruke tzv. diktaturi proletarijata. Da bi se moglo zatvoriti sjemeništa trebalo je pronaći u njima narodne neprijatelje, po onoj maksimi: Okrivljenom smo već presudili, ono što još treba jest da to i sud potvrdi. Treba odmah reći da je po ondašnjem pravnom sustavu, po kojemu je svaki čovjek imao “pravo na zatvor”, bogoslov Kapš stekao sve uvjete za ostvarenje tog svojeg “građanskog prava” jer se nije slagao s komunističkom vlašću i često je znao pred ljudima od povjerenja izraziti to svoje neslaganje. Zato mu odmjeriše šest godina zatvora. S njime su u zatvor krenuli Vlade Pezelj i Mijo Liković, s manjim kaznama na leđima. Taj križni put prošao je kao svećenik.
Vrativši se s tog križnog puta dobio je 1959. na upravu već spomenute župe. Bio je čovjek malih zahtjeva i velika srca. Naučen na križne putove, nosio je i svoje teškoće i teškoće svojih vjernika. Znao je on dobro da je najveće znanje znati nositi križ svog brata.
Sve te križne putove Kapš je prolazio nadahnjujući se Kristovim duhom i njegovim odnosom prema patnji. Zato je stalno bio zaokupljen izgradnjom, popravkom, doradom postaja križnog puta na proplanku na kojemu je počinjao put prema Jadovnu, mjestu križnih putova i brojnih stradanja nevinih ljudi, žrtava nacističkog, ustaškog i partizanskog režima.
Josip Kapš nije imao mogućnosti završiti redovno i u normalnim prilikama svoju školsku naobrazbu. Nije ni imao ambicije da se razvije u učenog teologa nego samo da svoju vjeru što dosljednije živi u krugu svojih vjernika. Životne prilike nisu ga milovale. Kad sam ga u vrijeme prošloga rata posjetio, onda kada su se mnogi s razlogom razbježali na sve strane, našao sam Kapša u župnom stanu gdje moli iz starog izlizanog molitvenika, onoga s kojim se rado druže naši vjernici bez visoke teološke i druge naobrazbe. U tom molitveniku on nalazi onu pučku pobožnost koju ne nalazi u časoslovu: nalazi križni put iz kojega uči kako svoje patnje, svoj križ nositi s vjerom, nadom i ljubavlju. Tom mišlju bio je obuzet i onda kada je stupao u “čeveroredu”, i onda kada je zatvorski stražar na njemu iskaljivao bijes zbog osobnih frustracija, i onda kada je bio obuzet stradanjima svoje braće Hrvata, ali i onda kada se suočavao s činjenicom da su i njegova braća drugima na leđa stavljali teški križ. S vjerom, ufanjem i ljubavlju proživljavao je on stradanja svoga naroda i u prošlom ratu, listajući po molitveniku i tražeći molitve koje je i tako već napamet znao.
U svom djelovanju ostat će zapamćen kao čovjek koji je lako primao i još lakše davao. Ni jedno ni drugo nije mu predstavljalo teškoću. Onaj koji to nauči, doista je Božji čovjek, jer je u Božjoj naravi da se jedna osoba drugoj savršeno daruje i savršeno dar prima. On je svjestan činjenice kako ondje gdje zavlada čista računica, nema uvjeta za ljudski život.
Kapš je na svojim križnim putovima naučio kako podnositi neizbježne patnje. Kristov križ mu je osmišljavao vlastite križeve, a jačao ga je da može podmetnuti svoja leđa i pod križeve svojih vjernika. Podmetnuo je također svoja leđa i pod križ svoje biskupije.
Prigodom proslave zlatne mise Kapš je na prigodnu sličicu stavio velikim slovima geslo: Sve za Boga i Domovinu! To je sušta suprotnost činovničkom mentalitetu koji u svom radu ne zna izići izvan onoga što je u opisu radnog mjesta, čime se svijet sve više počinovničuje i raščovječuje. Kapšovo radno mjesto definirano je njegovom širokom ljudskom i kršćanskom savješću. On će učiniti sve što može i za Boga i za Domovinu, tj. za svakog čovjeka. Nije to bilo geslo jednoga zanesenjaka koji kreće u život, koji ni sam ne zna koliko će ga taj zanos držati. Bilo je to geslo iskusnog svećenika u poznim godinama, koje geslo je, zapravo, sažetak jednoga odrađenog životnog programa.
To njegovo geslo izraz je velike odvažnosti i hrabrosti. Jedna i druga vrlina su ga resile, a obje su se oslanjale na njegovo čvrsto povjerenje u Boga koji mu je davao snagu i u kojeg se trajno pouzdavao.
Svoje geslo: Sve za Boga i za Domovinu, svjedočio je u vremenu u kojemu se sustavno radilo protiv Boga i protiv Domovine. Bio je svjedok jednog vremena koje će se duboko urezati u pamćenje ne samo suvremenika nego i idućih naraštaja. Kapš je jedan od onih koji se ustrajno i uspješno opirao negativnim stranama tog vremena. Naime, živio je Kapš u vremenu i društvu gdje se ne samo smjelo nego i preporučivalo govoriti i pisati protiv Boga, u kojem se za uspješnost karijere preporučivalo govoriti i pisati protiv onih koji su se borili za hrvatsku samostalnost i slobodu svog naroda. Nije mu bilo lako opirati se tom vremenu, napose zato što je na leđima nosio tešku hipoteku robovanja u Lepoglavi i Gradiškoj. Došao je u sredinu gdje su mnogi prisiljavani da i duše svoje prodaju i uključe se u “trendove” vladajuće komunističke klase. A bilo je onih koji su prihvatili tu trgovinu. Drugi su se zaustavili na tome da odglume vjernost moćnim gospodarima, ali su izdaleka pratili i radovali se što netko, poput Kapša, otvoreno i vjerno svjedoči svoju ljubav prema Bogu i Domovini. Pred njim su oni znali katkada skinuti svoju glumačku masku jer su osjećali da i njima taj svećenik doista dobro želi. A što je takav život značio onima koji se nisu htjeli ni prodati ni glumiti nego ostati vjerni svojim idealima? Bili su to oni koji su pristali biti na rubovima društva, odnosno, koji su gurani na te rubove, ali su se i tu radije nalazili nego li izdali ili zatajili svoje životno uvjerenje. Oni su se otvorene duše i srca okretali prema Crkvi i svećenicima. Ti su u Kapšu našli svjetlo i sigurnost, a on ih je svojom jednostavnošću i prostodušnošću povezivao i okupljao. Nastalo je na ovim prostorima jedno zajedništvo naroda oko svećenika Kapša koje zajedništvo nije teško uočiti, ali ga je teško protumačiti. On se nije dao iz ovoga kraja i naroda ni u svojoj dubokoj starosti. To njegovo opiranje išlo je tako daleko da je gotovo protestirao protiv potrebnog liječenja i bolničkog zbrinjavanja negdje drugdje.
Na Kapševu primjeru možemo se osvjedočiti o djelotvornosti načina naviještanja evanđelja naših davnih glagoljaša. Oni su jednostavno živjeli vjeru u narodu u skromnosti i jednostavnosti, u onom narodu koji se ne bavi ni političkim ni gospodarskim namještaljkama i trikovima, nego u miru kruh svoj zarađuje i novom se jutru raduje. To je onaj narod koji sve svoje snage ulaže u svakodnevni rad za obitelj, koji u nenaklono vrijeme ne prodaje svoje dostojanstvo i ponos za Judine škude, nego se radije distancira od takva društva i osjećaje i čežnje svoje duše iznosi samo u krugu obitelji i bližih prijatelja, koji od koljena do koljena nenametljivo prenosi ono što nas čini da smo ovo što jesmo (Hrvati i kršćani), a kada dođu bolja vremena spremno nudi svoje sposobnosti i mogućnosti za dobro svoje Crkve i domovine. Takav narod našao je Kapš na ovim prostorima, u njemu je živio svoju vjeru, njega je hrabrio i tješio.
I tako završavam, dragi vjernici, ovu svoju poslanicu u istom duhu u kojem sam je započeo. Ima mnogo tipova svećenika, ima različitih svećeničkih duhovnosti. No ono što je u svemu tome najvažnije jest da treba biti u narodu i za narod, treba svjedočiti svoju vjeru u narodu. To su činili naši glagoljaši. Ta osobina resila je svakog pravog svećenika, a posebno ju je živio, zadnji ovdje spomenuti, svećenik Josip Kapš. On je živio u narodu, s gladnima i žednima, ožalošćenima, krotkima i milosrdnima, mirotvorcima i ljudima čistoga srca, s progonjenima zbog pravednosti i svoje ljubavi prema Bogu i domovini, bio je s onima po kojima su sipale pogrde, koji su progonjeni i za sve zlo okrivljavani. Bio je ustrajni i iskreni glasnik istine u vrijeme širenja laži ovoga svijeta, glasnik ljubavi i praštanja u vrijeme divljanja mržnje, kada je bilo pogodno vrijeme za cvjetanje onih koji su dojavljivali i optuživali svoj narod za sitniš.

Zaključak
Svaki od prikazanih likova bio je svijetlo u svome vremenu i prostoru. Svaki od njih isticao se posebno u nekim vrlinama koje stavljamo svim vjernicima za uzor i primjer. Neki su se isticali kao kulturni djelatnici, neki kao branitelji i narodni vođe, neki kao oni koji su predviđali opasnosti koje narodu prijete, neki kao branitelji od suvremenih zabluda, neki su bili mučenici svoje službe. Svima je njima zajedničko da su živjeli u narodu i za narod. Svi su u svojoj službi osjetili što znači nositi svoj svagdanji križ. Oni su ga rado nosili jer su u njemu prepoznali spasonosnu snagu za sebe i za povjereni narod. Kao vjernici svjesni smo da je takav životni hod usmjeren često prema životnim kalvarijama, ali je to nošenje križa s Kristom usmjereno prema uskrsnuću u slavi Kristovoj. Vjerujemo da ono što su naviještali i svjedočili danas i sami uživaju. Povodom 10. obljetnice naše mlade Biskupije oni su svima nama, napose svećenicima, snažno nadahnuće da u istom duhu i mi nastavimo svoj put na dobro naroda i na svoje vlastito spasenje.

biskup Mile Bogović
U Gospiću, 10. ožujka 2010. godine