U prisutnosti i milosti Krista-Svjetla prenosim zajedništvo našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa, i srdačno pozdravljam redovničke poglavare i poglavarice, a posebno predsjednicu i dopredsjednika Hrvatske redovničke konferencije: sestru Anu Mariju Antolović i oca Slavka Sliškovića, te sve vas koji živite posvećenost Bogu u redovničkome zvanju.
Četrdeset dana nakon Božića slavimo radosno otajstvo Isusova prikazanja u Hramu. Na početku ovoga slavlja blagoslovit ćemo svijeće koje smo upalili da progovore svjetlom, a zatim u tome svjetlu prepoznajmo svoje živote i Božji dar po Isusu Kristu.
Kršćani na Istoku današnji blagdan zovu Susret, blagdan Susreta. Misli se na susret u jeruzalemskome hramu između čovjeka i Božje ljubavi koja je sišla s neba, utjelovila se u povijesti i susrela s iščekivanjem izabranoga naroda. Pred nama je slika zaručničkoga saveza čovječanstva i Spasitelja.
U današnjoj liturgiji razmatramo i Blaženu Djevicu Mariju, kao uzor svima nama u čekanju i u otvorenosti srca za susret s Bogom, njegovom Riječju i njegovim Svjetlom.
Crkva je današnji blagdan izabrala kao Dan posvećenoga života, u zahvalnosti moleći za redovnike i redovnice, članove svjetovnih instituta i društava apostolskoga života. Oni su osobit znak Crkve u svijetu; potreban znak u ozračju u kojemu materijalno lako prevlada nad duhovnim, vremenito obuzme naše živote lakše od pogleda na vječno.
Kao što Marija i Josip u Hramu prikazuju Bogu dijete koje im je Bog darovao, redovnici i redovnice sebe posvema posvećuju Bogu, gradeći nebesko kraljevstvo snagom življenja evanđeoskih savjeta.
U zahvalnosti Gospodinu za njegovo svjetlo, na početku blagoslivljamo svijeće, u kojima doživljavamo: susret, prikazanje i snagu života, a svijeće čiji plamen podržavamo svojim životima, praćenima Božjim blagoslovom, govore o našoj budnosti i spremnosti donošenja svjetla braći i sestrama.
U poniznosti i skrušenosti srca saberimo se pred darom Božje ljubavi.

Homilija

Liturgijska čitanja: Mal 3, 1-4; Ps 24, 7-10;
(Heb 2, 14-18); Lk 2, 22-40

1. Iščekivanje, prinošenje, posvećenost, svjetlo, susret, spasenje… Puno sadržaja koje u sebi nosi današnji blagdan, a koje može obuhvatiti samo otajstvo života.
Dijete doneseno u Hram vodi nas na početak jednoga zemaljskog života. Međutim, u današnjoj Božjoj riječi sve upućuje na vječnost.
Šimun je čovjek „pravedan i pobožan koji je iščekivao utjehu Izraela”, obećanoga Mesiju. Njegovo ime (hebr. Šim’on) tiče se slušanja i znači: On je poslušao. Ne zaboravimo da židovski vjernici više puta u danu ponavljaju Gospodinove riječi: Š’ma Izrael – Čuj, Izraele! Svojim imenom Šimun, koji je osluškivao Gospodina, govori o čežnji da ga vidi, da ga susretne. Njegova pobožnost i pravednost rastu iz čežnje za Bogom, iz slušanja i iščekivanja onoga što mu je Božji Duh obećao.
A Duh Sveti u odnosu na Šimuna u ovome je Evanđelju spomenut triput: on je Duhom potaknut da dođe u Hram; prožet tim Duhom čeka utjelovljenje Spasitelja; vođen tim Duhom shvaća Isusa kao utjehu izabranoga naroda. U svemu tome nije uvjetovan smrću, jer prima Onoga koji je pobjednik nad smrću.
U starcu Šimunu prikazano je i stablo koje se suši zbog nestajanja životne snage, zbog oslanjanja na ljudske razloge i pokušaj da zemaljska stvarnost i prolaznost zamijeni pogled prema vječnosti.

2. Dragi redovnici i redovnice, večeras osjećamo snažnije stvarnost koja je srž života – vječnost. Gledajući vas ovako okupljene, lakše dopiremo do nje, tu – među nama; postaje bližom, premda je uvijek – u nama.
U starcu Šimunu i u proročici Ani nalazimo odlike koje se tiču vječnosti: iščekivanje, pouzdanje, prepoznavanje. Šimuna određuje naziv prodekòmenos kao osobu koja je sva usredotočena na čekanje, idući ususret da bi primio iščekivanoga. Njegov hvalospjev očituje život protegnut prema trenutcima koji dolaze; on živi za trenutak koji svemu daje smisao, a onda se povlači, da bi i drugi susreli svjetlo i spasenje koje se očitovalo.
Proročica Ana, čije ime upućuje na milost, brojem svojih godina – osamdeset i četiri, koji se dobije ako se sedam, kao broj punine, pomnoži s brojem dvanaest, s brojem plemena – (dakle brojem godina) a naročito svojim načinom življenje u postu i molitvi dopunja taj okvir. Vođena je Duhom proroštva, poučljiva i pročišćena srca. Osim toga, pripada najmanjemu plemenu – Ašerovu, što je znak da su najmanji i najkrhkiji raspoloženiji za prepoznavanje Spasitelja u Isusu.
Dočekanost struji vječnošću; godinama iščekivanja ona daje smisao; njihova starost prekoračuje prag tjeskobe.

3. Tako i ‘mač koji probada dušu’ i koji se redovito tumači kao navještaj Marijina trpljenja, ujedno je i slika Majke kao simbola Božjega naroda. Šimun govori o narodu koji će biti duboko razdiran živom Riječju (usp. Lk 12, 51-53), a Marija predstavlja taj put, prožet pouzdanjem u iskustvima boli, tame, borbe i tjeskobne šutnje. Povijest trpećega Krista bit će bolna za mnoge: jer ne može se slijediti novo svjetlo, bez izazova izborâ koji izlažu opasnostima.
No, te slike ‘mača koji probada’, znaka koji je osporavan i koji razotkriva namisli, nisu odvojive od gesta dvoje staraca, gesta ispunjenih smislom: ponajprije primanja u naručje, zagrljaja, jer vjera nije nejasna misao, nego prisan susret; a zatim i navještaja koji pali iskru i zahvaća plamenom živote ljudi koji nose u sebi čežnju i srce čuvaju otvorenim da tu čežnju Bog ispuni.
Posebno je pak zanimljivo kako redovitost, svagdanjost dobivaju pečat neobičnoga. Jer, pred nama je redovit događaj: otac i majka koji u naručju donose dijete; starac koji se raduje; starica koja moli i daje hvalu Bogu i pripovijeda drugima ono što osjeća; slušatelji koji su usputno uključeni… U čemu je neobičnost? U prisutnosti vječnoga.

4. Draga braćo i sestre, toliko smo puta iskusili da se pozivi u Crkvi, svećeništvo, redovništvo, življenje posebnih darova i služba, nastoje obuhvatiti razlozima koji su objašnjivi prolaznošću; pokušava ih se protumačiti isključujući vječnost. Zato se i u Crkvi ponekad susreće prilagođavanje onoga što zemlja ne može obuhvatiti raznim zemaljskim okvirima.
Svaki put kada to činimo niječemo čežnju, niječemo glas na koji smo odgovorili. Posebno ste vi redovnici i redovnice u Crkvi dar znaka vječnosti, da bismo u svemu što činimo u prolaznosti osjetili dah i privlačnost neprolaznoga. Vi ste najvidljivije mjerilo življenja vječnosti u Crkvi.
U Poruci za današnji dan istaknuli ste siromaštvo i zajedništvo. Bez vječnosti te dvije zbilje nisu razumljive kao vrijednosti; djeluju kao društvene kategorije s određenom patinom opterećenja. I evanđeoski savjeti: siromaštva, čistoće i poslušnosti nepoželjni su stavovi, ako ne govore Kristovom ljubavlju, ako ne propuštaju trak vječnosti.
Ali, tamo gdje je ona prisutna, tamo gdje ste vi znak svakomu vjerniku i vjernici u Crkvi, vaša nesebičnost, potpuna posvećenost i darivanje daju smisao udarcima kušnje i žrtvama iz ljubavi.

5. Zato je važno da vječnost ne pokušavamo ‘prizemljiti’, nego njome prožeti zemaljsko, svaki susret, svaku društvenu stvarnost. Isključivanjem vječnosti niječemo ljepotu i snagu otajstva. Po rukama Marije i Josipa danas živimo navještaj velikoga dara koji Isus daje na križu: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj. (Lk 23, 46)
Sav smisao ljudskoga života sastoji se u tome da naš život postane darom Bogu. Zato je dragocjena prisutnost ljudi koji su posvetili svoj život: da ne previdimo život za druge, izgradnju nebeskoga kraljevstva, kojega ste vi živi trag i puno puta ‘mač dvorezac’ koji razdire unoseći mjeru vječnosti u naše sebičnosti.
I ako uronimo u naše srce, u naša čekanja, u svjetlo koje je rodilo i naš odgovor prepoznavanja Boga, naći ćemo nju – vječnost. To vide ne samo vjernici, nego i oni kojima ste naročito vi vidljiv znak i jasno pitanje: Zašto? Zašto je netko redovnik ili redovnica? Zašto vjeruje u Boga? Osporavan znak postaje znakom spasenja. Odgovor na ta pitanja nalazi se u čežnji za vječnošću.
Ne tražimo ga ni mi niti ga nudimo drugima u čežnji za zemaljskim.
Amen.