Draga braćo i sestre!
„Ljudsko srce nikad zadovoljno nije, čim željenog cilja se dovreba, sto mu želja iz njeg’ klije”, pjeva naš pjesnik. No, iako su želje našeg srca neograničene, čini se da se one ipak mogu svesti na tri osnovne. A to je želja da nas Bog čuje dok vapimo i tražimo pomoć u našim nevoljama, da nas oslobodi naših krivica i spasi od vječne smrti, odnosno daruje nam vječni život. Možemo reći da je Isusovo uskrsnuće Božji odgovor na sve tri spomenute ljudske potrebe i želje, u kojima je sadržano sve za čim ljudsko srce teži. To znači da nas Bog po tom događaju uslišava, čisti od naših grijeha i oslobađa od vječne smrti. Zato danas kličemo: „Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu!”
Teološki i biblijski stručnjaci, među njima i sveti otac Benedikt XVI., ističu da u evanđeoskom opisu i tumačenju značenja muke Isusove središnju ulogu, uz 53. poglavlje knjige proroka Izaije, gdje se govori o trpljenju sluge Jahvina, ima psalam 22. u kojem trpeći izraelski narod iznosi svu svoju bol i patnju pred Boga koji kao da ga ne čuje: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; noću vapim i nema mi počinka.” Riječ je, dakle, o iskustvu ostavljenosti od Boga, koje ide ruku pod ruku s iskustvom Božje skrivenosti i šutnje. To iskustvo nije samo danas mnogima poznato; naprotiv, to je iskustvo koje su ljudi oduvijek imali s Bogom. A kako nam svjedoči spomenuti psalam 22, takvo iskustvo mogu imati i čitavi narodi. No, da bismo se u to uvjerili, nije potrebno posezati za psalmima i drugim biblijskim tekstovima, jer za to znamo iz iskustva vlastitog naroda kojemu se toliko puta u povijesti činilo da su ga, kako se kaže, „Bog i ljudi zaboravili”, tj. da nitko ni na nebu ni na zemlji ne vidi njegovu nevolju niti želi čuti njegove vapaje. Tijekom povijesti nije nam nedostajalo takvih gorkih trenutaka, kao što nam ih ne nedostaje ni danas. I gotovo da nema naroda, pogotovo onih manjih, kojima bi takvo iskustvo bilo nepoznato.
Budući da se Isus s trpećim čovjekom u svemu solidarizirao osim u grijehu, ne čudi što i on na križu proživljava trenutke napuštenosti i ostavljenosti od sviju, pa i od svoga nebeskog Oca, i u tom svom stanju vapi Bogu istim riječima kao i njegov narod: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46; Mk 15, 34). Komentirajući to, Benedikt XVI. kaže: „To nije bilo kakav vapaj napuštenosti. Isus moli veliki psalam trpećeg Izraela i uzima tako na sebe ne samo svu nevolju Izraela nego svih ljudi ovog svijeta koji trpe zbog Božje skrivenosti. On nosi pred Božje srce vapaj svijeta koji je mučen Božjom odsutnošću. On se poistovjećuje s trpećim Izraelom, s čovječanstvom koje trpi zbog Božje zastrtosti, uzima na sebe njihov vapaj, njihovu nevolju, svu njihovu bespomoćnost i ujedno je time preobražava” (239 slj.).
No u istom se 22. psalmu jadikovka izraelskog naroda odjednom mijenja u iskaz pouzdanja i nade u uslišanje. Odjednom molitelj počinje ispovijedati kako Bog „nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo”. Tako vapaj i jadikovka ustupaju iznenada mjesto slavljenju Boga i zahvaljivanju za njegovu dobrotu, a sve popraćeno nadom da će siromasi postići pravdu i obitelji se pogana obratiti pravom Bogu (r. 23-28). Psalmista na taj način u maniri starozavjetnih proroka naviješta buduću pravdu i zajedništvo naroda što će se ostvariti pojavom Mesije.
Uskrsnuće je Isusovo upravo potvrda te nade. Ono potvrđuje Isusa doista kao obećanog Spasitelja, na čije vapaje nebeski Otac ne ostaje gluh i ravnodušan. A vapaji Isusovi na križu nisu samo njegovi; u njima su skupljeni vapaji, jadikovke i osjećaji napuštenosti od Boga svega trpećeg čovječanstva. Izbavljajući Isusa iz smrti, nebeski Otac uslišava sve vapaje trpećeg čovječanstva; dajući Isusu za pravo, on daje za pravo svima koji s njime nevino trpe. U tom je smislu Isusovo uskrsnuće potvrda da nas Bog čuje i da nas ne ostavlja same u našim nevoljama. Zbog toga je ono i najočitiji znak Božje blizine, kojim Bog pokazuje da nas ne ostavlja, da nije Bog koji šuti i za nas ne mari dok mu se iz svojih nevolja obraćamo za pomoć.
Druga osnovna potreba čovjeka jest oslobođenje od krivnje za grijehe. Koliko je ta potreba duboka u čovjeku, svjedoči činjenica da sve religije poznaju priznavanje grijeha i obrede čišćenja od njih. Time se ujedno pokazuje kako je u čovječanstvu duboko prisutno uvjerenje da od krivnje za grijehe ne može odriješiti nitko drugi osim Bog. U tom smislu starozavjetni grešnik vapi: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Ps 51). Vjerovalo se također da se Boga može umilostiviti posredstvom raznih obrednih pranja i prinošenja plodova zemlje, životinja, a negdje i ljudi.
Kad je Isus počeo javno djelovati, nastupio je kao onaj koji ima vlast opraštati grijehe bez ikakvih posredovanja. Tražio je samo vjeru da on to može učiniti, tj. da ima tu vlast. Židovski su poglavari to promatrali i zaključili da se on pravi Bogom, što je u njihovim očima bio neoprostiv grijeh. No, Isus se nije dao smesti nego je nastavio oslobađati od grijeha sve koji su mu se s vjerom obraćali. Štoviše, počeo je naviještati svoju muku i smrt na križu kao jedinstvenu žrtvu kojom se ljudi čiste od grijeha i pomiruje s Bogom. U tom smislu on je svoje tijelo i svoju krv, tj. sebe samoga, predao za sve ljude.
Uskrsnuvši Isusa od mrtvih, nebeski je Otac potvrdio da je njegov jedinorođeni sin, koji je radi nas i našeg spasenja postao čovjekom, ispravno postupao kad je opraštao grijehe, tj. da je doista imao vlast to činiti, a time i da je njegova žrtva na križu zaista zadovoljština za grijehe sviju, pa stoga nikakve druge žrtve više nisu potrebne. Da Isus nije uskrsnuo, njegova pretenzija na vlast opraštanja grijeha bila bi laž i obmana, pa bi i osuda židovskih poglavara bila opravdana. No, uskrisivši ga, Bog je dao Isusu, a ne njima za pravo. A nakon što je tako od Boga ovjeren, Isus je mogao tu istu vlast predati i svojim učenicima, tj. Crkvi kojoj je povjerio da nastavi njegovo spasiteljsko poslanje u svijetu. Zato, kad se učenicima ukazao kao uskrsnuli, predao im je svoju moć opraštanja grijeha ovim riječima: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20, 22-23). Na taj način Gospodin po svojoj Crkvi ne prestaje izlaziti u susret svima onima koje pritišće breme grijeha dajući im svoje oproštenje i vraćajući mir njihovoj savjesti.
Konačno, najdublja čovjekova želja jest ona za životom. Sve što čovjek čini, čini u perspektivi života, a ne smrti. Mi želimo živjeti i nešto od života imati. Smrt doživljavamo kao nešto što je u dubokom neskladu s najdubljom težnjom naše naravi za puninom života. Ako se ta težnja ne bi mogla ostvariti, čovjekov bi život ostao bez konačnog smisla, a time i sve što on stvara i oko čega se trudi. Tada bi doista bio u pravu drevni židovski mudrac koji je napisao: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?” (Prop 1, 1-3).
Isusovo je uskrsnuće jedini pravi odgovor na tu našu težnju. Njegovim uskrsnućem Bog ne samo opravdava tu našu težnju za vječnim životom nego i jamči njezino ostvarenje. Isus, naime, nije uskrsnuo sam nego je s njime uskrsnulo čitavo čovječanstvo. Kao što na križu njegovi vapaji nisu bili samo njegovi nego i vapaji cijelog čovječanstva tako i njegovo uskrsnuće nije samo njegovo nego i uskrsnuće svih s kojima se on združio uzevši na sebe našu ljudsku narav i koji mu pristupaju s vjerom. U tom smislu sv. Pavao tvrdi: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!… prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak” (1 kor 15, 20; 23-24).
Možemo s pravom tvrditi da bez Isusova uskrsnuća ne bi imalo pravog smisla ništa od onoga što je on za vrijeme svoga zemaljskog života govorio i činio. Štoviše, bez tog temeljnog događaja ni cijela njegova osoba ne bi mogla izbjeći besmislenosti ni beznačajnosti, pa se on tada ni po čemu ne bi razlikovao od drugih ljudi koji su također, ako on nije uskrsnuo, osuđeni na vječnu smrt. Bez uskrsnuća on ne bi mogao biti Spasitelj ljudi, nego bi i sam bio potrebit spasenja!
Doduše, Isusovo učenje i bez njegova uskrsnuća ima vrijednost, ali samo kao jedna od brojnih životnih mudrosti. Bez uskrsnuća ta mudrost, ma koliko dubokoumna i superiorna, nema snage dati čovjeku ono za čim on svim svojim bićem teži. A to je da ga Bog čuje i usliša kad je u nevolji, da mu oprosti grijehe i podari vječni život. Uskrsnuće je ono po čemu se Isus razlikuje od svih drugih učitelja mudrosti i osnivača religija. Zato nam sv. Pavao ne bez razloga poručuje: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše; uzalud i vjera vaša” (1 Kor 15, 14). S Isusovim uskrsnućem sve stoji, a bez njega sve nestaje u ponor ništavila. Ali, hvala Bogu, Krist je doista uskrsnuo! Zato, radujmo se braćo i sestre i navijestimo tu radosnu vijest svima koje ćemo danas susresti. Amen.
+Ivan Devčić