1. Na treću nedjelju došašća, 13. prosinca 2015., otvorena su jubilarna vrata na našoj katedrali u Zadru, pa je tako započela ”Godine milosrđa” u našoj Nadbiskupiji. Početak, dakle, svete jubilarne godine vezan je uz došašće koje nas podsjeća na ‘vrijeme spasenja i pomirenja o kojem su sanjali drevni patrijarsi i proroci’ (K. Boromejski). Po njima je, naime, ‘Bog više puta i na više načina govorio ocima po prorocima, i konačno u ove dane u Sinu svome’ (Heb 1, 1). A u njemu je i nas ‘sebi izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni’ (Ef 1, 4). Zbog čega je Otac nebeski odlučio poslati svoga Sina na zemlju?! Zašto je toga čovjeka, koji se odmetnuo, htio ponovno ‘sebi izabrati’?! Nemamo adekvatnog odgovora, osim činjenice da je to učinio jer je čovjeka volio. Toliko ga je volio da mu je po svome Sinu, koji se na zemlji rodio i podnio muku križa, sve oprostio. Crkva navješćuje tu istinu i svjedoči kako Bog upravo ‘praštanjem i milosrđem najviše očituje svoju moć i snagu’. A svoje vjernike potiče neka budu sveti i neporočni pred Gospodinom.

U tom vidu sveti Ivan Pavao II. pozivao je sve neka “bez straha i oklijevanja krenu putem svetosti. Biskupima i svećenicima je govorio neka čitav pastoralni hod “usmjeruju u toj perspektivi” (Ulaskom u novo tisućljeće, 30). Hrvatski biskupi su tim povodom objavili 2002. godine pastoralne smjernice pod naslovom “Na svetost pozvani”. Budući da se u zadnje vrijeme govori i piše o našem blaženom Alojziju Stepincu koji bi se imao naći među četom svetih mučenika, učinilo mi se prikladnim u ozračju Božića progovoriti o općem pozivu na svetost, kao i o načinu i putovima kojima se do nje stiže. A sve u duhu onog uzvišenog Isusovog govora na Gori blaženstava kad je pozvao slušatelje neka ‘budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski’ (Mt 5, 48). Što to zapravo znači krenuti putem svetosti i usmjeriti pastoralni hod u toj perspektivi?

2. Sveti Ivan Pavao II. je tumačio da ‘krenuti putem svetosti znači pokazati kako smo došli do uvjerenja da je besmisleno zadovoljiti se prosječnošću površne religioznosti’ (Ulaskom u novo tisućljeće, 31). Kršćanstvo i površnost, dakle, ne idu skupa. Ideal pak svetosti nije predviđen samo za ‘izvanredne i odabrane’. Putovi svetosti raznoliki su i prikladni pozivu svakog čovjeka. I svi su pozvani na svetost koju u skladu sa svojim pozivom, službom i odgovornošću mogu postići i ostvariti. Premda je ljudska narav grijehom praroditelja ranjena i oskvrnuta, Bog nije napustio čovjeka. Poslao mu je svoga Sina, Isusa Krista, čiji su dolazak navijestili proroci, a Djevica ga Marija u Betlehemu rodila. Svojim utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem on je svijet iznova posvetio, te svoje posvetiteljsko djelo ”nastavlja i danas po Crkvi koja je trajno sveta” (LG 39).

Zbog toga piše Pavao Kološanima neka ‘žive kako se pristoji svetima’ i neka se “kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni” obuku u “srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost” (Kol 3, 12). Kad je papa Franjo najavio i otvorio jubilarnu svetu Godinu milosrđa, imao je pred očima Isusovu ponudu i želju da se svi ljude spase i ‘obuku u haljine srdačnosti, milosrđa dobrote i poniznosti’. U tom vidu zatražio je neka se po biskupijama organiziraju ‘pučke misije’ u kojima će ‘misionari naviještati radost opraštanja i biti uvjerljivi propovjednici Božjeg milosrđa’. Jer, milosrđe je ‘stožer na kojem počiva život Crkve i kriterij po kojem se prepoznaju djeca Božja’. Zato su svi krštenici pozvani milosrdno živjeti jer njima je prvima, bez njihovih zasluga, darovano njegovo milosrđe.

3. Budući da je jubilarna godina obilježena uz ostalo i hodočašćima, papa Franjo ističe kako je potrebno poći na ‘oprosničko hodočašće’ te osobitu pozornost posvećuje duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Što se pak tiče ‘oprosničkog hodočašća’ ono započinje našom odlukom ‘ne suditi i ne osuđivati’. Posebice kad nas muči zavist i ljubomora pa je ‘bratov ugled prepušten na milost i nemilost raljama ogovaranja’ (Lice milosrđa, 14). Kad se uspijemo othrvati osuđivanju naše subraće, tada smo kadri kod drugih ‘otkrivati pozitivne stvari’ i ne dopuštati da bližnji ”trpi zbog naše uskogrudnosti i pristranog suda’. Ako nam pođe za rukom učiniti ta dva koraka, pred nama se, veli papa Franjo, pojavljuje završni čin, a to je sposobnost ‘darivati i moliti oproštenje’. To je zapravo vrhunac ‘oprosničkog hodočašća’ koji nam valja činiti u ovoj Godini milosrđa.

Onaj tko uspije prijeći taj ‘oprosnički hod’, kadar je ići sve dalje i dalje. Prevladano hodočašće, naime, čini ga sposobnim ‘otvoriti širom svoje srce za jad i nevolje svijeta’, pa bez oklijevanja i straha kreće ‘na periferije k onima koji su lišeni ljudskog dostojanstva i vapiju za pomoć’ (Lice milosrđa, 15). Poznato nam je kako papa Franjo od svog ustoličenja ne umara se poticati i usrdno pozivati sve da se ‘približimo takvima i pružimo im svoje prijateljstvo, toplinu i potporu’. Dapače, on moli neka ‘njihov plač postane našim vapajem kako bismo, noseći im utjehu i solidarnost, porušili barijere ravnodušnosti, licemjerja i egoizma koji vladaju svijetom’.

4. Pred nama je, braćo i sestre, jubilarna Godina milosrđa u kojoj imamo častan zadatak i obvezu pronositi svijetom vjeru koju je on svojim rođenjem zapalio u srcima ljudi. Jer, njegov dolazak među nas najsvjetliji je događaj ljudske povijesti. Tada je, naime, na zemlju koja je opterećena nepravdama, grijehom, sukobima i ratovima sišla Ljubav, Istina, Pravednost i Svetost. Zato se ovo liturgijsko razdoblje oduvijek svečano slavi. Crkva time zahvaljuje Ocu nebeskomu što je poslao svoga Sina da nam objavi punu istinu i pouči nas kako pošteno živjeti. Pođimo, stoga k Novorođenome i poklonimo mu se. U njemu nam je Otac nebeski obznanio djela čudesna, pa svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. I dok u božićnom Djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima.

Neka nas ta čežnja vodi k njemu onim oprosničkim putem na kojemu ćemo preko ‘tjelesnih i duhovnih djela milosrđa’ prepoznavati Isusa na licima braće naše. A on će onda na koncu svijeta i nas prepoznati pa reći ‘što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili’ (Mt 25, 40). Želim svima puno uspjeha na oprosničkom hodočašću u ovoj jubilarnoj i svetoj godini. Neka naš hod kroz ovo milosno razdoblje bude praćen osobitim djelima milosrđa kako bismo osjetili i zaslužili njegovu milost i oproštenje. Čestit Božić i sretna Nova 2016. godina, koja neka bude ispunjenu mirom i svakim Božjim blagoslovom.

Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup