Draga braćo i sestre!
„Riječ tijelom postade” – središnja je rečenica i poruka evanđelja o jedinstvenom susretu Boga i čovjeka u osobi Isusa iz Nazareta. No ona se ne odnosi samo na Božje utjelovljenje u Isusu, kojega u ozračju Božića promatramo u betlehemskom Djetetu, nego u sebi uključuje cjelokupno otajstvo njegova života, smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo, gdje sjedi o desna Bogu, a na svoj način obuhvaća i svaku konkretnu Božju naklonost prema čovjeku.

U Riječi koja „tijelom postade”, malom Bogu – Božiću, Bog dolazi blizu ljudima kao nikad prije. Božja ljubav ima ruke, noge i lice, postaje „dohvatljiva”. Pred ovim Bogočovjekom ima mjesta za sve: zadovoljne i preopterećene, razočarane i grješne, sumnjive i pobožne, mlade i stare. Božićni pjev i poruka anđela: „Slava Bogu na visini i mir na zemlji ljudima” pjev su i poruka o ljudima kao djeci Božje naklonosti, ljubavi i milosrđa. Pitanje o smislu, početku i korijenima slavljenja Božića pitanje je o čovjekovu dostojanstvu.

Neistraživo otajstvo, to da „Riječ tijelom postade”, odnosno da je Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, vječna Očeva Riječ postao jedan od nas, postao čovjek, u ovim božićnim danima razmatramo srcem Marijinim, promatramo Josipovom šutnjom, gledamo jednostavnim očima pastira i mudraca. U evanđeljima Isusova djetinjstva, uz njihove poglede koji u Djetetu položenom u jasle vide razlog za osobitu radost, susrećemo i pogled dvoje staraca, Šimuna i Ane. Oni gledaju što i svi drugi, ali zahvaljujući životnomu iskustvu i mudrosti, oni u otajstvu osobite Gospodinove prisutnosti vide i otajstvo onoga plana spasenja koji se, vjekovima najavljivan, počeo ostvarivati. Njih dvoje simbol su čitavoga starozavjetnoga Božjega naroda, ali i svih onih koji su, na različite druge načine pritisnuti zlom, s nadom iščekivali Božje spasenje. U njima danas prepoznajemo svoje djedove i bake, stare očeve i majke, bolesne i često osamljene, one koji, osim u našoj prisutnosti i blizini koje često nema dovoljno, utjehu ne nalaze ni u čemu kao u molitvi i Božjoj blizini.

To su sve osobe koje se više ne mogu pouzdati u sebe i svoju snagu, koje su ponovno postale kao djeca, ovisna o drugima i osobito o Drugome koji im je, u njihovoj slabosti i nemoći, osamljenosti i iščekivanju da im oči vide njegovo spasenje, jedini sposoban dati smisao i vratiti radost života. Oni su u svom dugom životu naučili da Bog ne dolazi onako kako mi ljudi sebi predočavamo i želimo, nego onako kako on želi. I zato strpljivo i mirno iščekuju. I dočekuju jer Bog ih neće zaboraviti. Bog neće i ne može proći mimo njih. Za njega nitko nije prestar, previše bolestan, premlad, premalen ili što drugo.

Bog koji dolazi u Djetetu želi susresti svakoga čovjeka. Postao je Dijete da ga se nitko ne plaši i da svakoga svojom nevinošću može razveseliti, ali i slabošću koja je ovisna o drugima potaknuti na djelovanje. I svakoga čovjeka koji ima srce Bog dotiče slabošću Djeteta u kojemu nas je susrela i objavila nam se ljubav velikoga Boga kojega starije osobe, oni koji su svojom ovisnošću o drugima i sami postali kao djeca, najbolje primjećuju i po tom svom „biti potrebiti kao djeca” na osobit način utjelovljuju.

Braćo i sestre!
Slaveći otajstvo Božića, svoj pogled želimo posebno usmjeriti prema našim starijim vjernicima. Želimo učiti iz njihova životnoga iskustva, osobito iskustva njihove starosti. I želimo u njihovoj starosti, bolesti i osamljenosti, u njihovoj ovisnosti o drugima i blizini drugih, prepoznati jedan od brojnih načina Božjega utjelovljenja, Božjega biti „Riječ tijelom postala”.
U duhu ovih misli, svima vama, a osobito vama, naša draga starija, bolesna, nemoćna i osamljena braćo i sestre, želim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2017. godinu.

Dubrovnik, o Božiću 2016.

Mate Uzinić, dubrovački biskup