„Sin Boga Oca i Bog sam, s neba na zemlju siđe k nam…
On vladar neba, zemlje sve, podnosi za nas nevolje.
Čast budi, dika malenom Isusu za nas rođenom.”
(Božićna popijevka)

Ovih sam predbožićnih dana na valovima jedne od većih radio postaja, slučajno čuo isječak iz razgovora s nekoliko građana jednog od gradova susjedne države. Jedno od pitanja je bilo: „Što očekujete od Božića?”
Uslijedio je odgovor iskren, ali tužan: „Ništa!” Da bi se onda nastavilo s jadikovkom: „Penzija bosanska slaba i neredovita; nema više ni one humanitarne pomoći, koju smo dobivali prijašnjih godina. Ne znamo više ni sami što ćemo ni kud ćemo.” I tako slično i tako dalje…
Ne znam ništa o osobi, koja je davala takav tužan i zapravo razočaravajući odgovor. Ali, nije teško zaključiti da je za tu dotičnu osobu glavni sadržaj ovogodišnjeg Božića (a možda i ne samo ovogodišnjeg) – materijalne, a ne i duhovne naravi. Za tu i njoj slične osobe moglo bi se zaključiti slijedeće: ako se nema malo bogatije božićne trpeze, onda Božić kao da i nije Božić.
Dotičnu je osobu, očito prognanika iz Bosne, ukoliko je katolik, njegova životna drama dobrano izopačila. Vjera u sigurnu utješnu Božju nazočnost i nada da Bog svoja ljubljena stvorenja nikad ne zaboravlja, pa ni u najvećoj bijedi i neimaštini, čini se da su kod spomenutih i sličnih osoba – izblijedile! Bogati i prelijepi sadržaj božićnih pjesama – poput „Radujte se narodi” ili „Isus se rodi u štalici” ili „On za nas trpi čim se rodi”, a koji su ogromnom broju naših katolika sigurno poznate, potisnut je gorčinom života i beznađem.
Da li je ovaj spomenuti slučaj usamljen, odnosno iznimka ili ih ima još takvih i sličnih u našem životnom okruženju?
Osobno vjerujem da ipak, ogromna većina vas, članova naše biskupijske zajednice, poučeni dobro najprije od svojih roditelja i predaka, a osobito od svojih duhovnih pastira, dobro znadete da je pravi sadržaj Božića ne u bogatoj božićnoj trpezi, u iću i piću ili u materijalnim božićnim domovima, u sjaju i luksuzu, nego u duhovnoj radosti i duševnom miru, u pomirenosti sa samim sobom, s Bogom i sa svojim bližnjima. Također znate kako nam slavljenje Božića dozivlje u pamet usrećujuću istinu da smo mi, zahvaljujući Božiću, tj. rođenju utjelovljenog Sina Božjega, i vjerujući u njega kao svoga Spasitelja – i sami postali djeca Božja. To nam svjedoči Božja objavljena istina, a prenosi „ljubljeni Isusov učenik” apostol i evanđelist Ivan, kad tvrdi: „Svima onima, koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja” (Iv 1, 12).
Tko sadržaj i poruku Božića želi razumjeti ispravno i potpuno, taj će se morati nužno pozabaviti s osobom Isusa Krista, Sina Božjega i sina Presvete i Bezgrješne Djevice Marije, „koji – kako izriču i naše božićne pjesme – s Neba siđe radi puka svog” i koji „za nas trpi čim se rodi”.
To će nejako Dijete Isus, nedugo nakon svoga dolaska na grijehom zatrovanu Zemlju biti meta paklene nakane tadašnjeg krvožednog vladara, kralja Heroda. Bit će prisiljen zajedno sa svojim skrbnicima bježati u progonstvo, u novu neizvjesnost i bijedu. Ali ga je njegov nebeski Otac i u progonstvu, u izbjeglištvu štitio i pomogao ne samo da odraste i da se vrati u svoju domovinu, nego i da do kraja izvrši spasiteljsko svoje poslanje – radi kojega se i rodio na zemlji.
To sada nejako, maleno božansko Dijete, moli Božić postat će odrastao čovjek. Kao odrastao i zreo čovjek, u „sili Duha Svetoga”, krenuo je zemljom i počeo naučavati „riječima punih moći, te su svi (koji su ga slušali) biti oduševljeni njegovom naukom (usp. Lk 4, 14.32). On je nastupao s jednom novom, revolucionarnom naukom, koja je imala za cilj promijeniti iz temelja čovjeka i njegov odnos i prema Bogu i prema drugim ljudima.
Tko Božić i božićnu poruku želi ispravno shvatiti, taj mora Isusa upoznati i u onim događajima iz njegova javnog djelovanja – kada se On obraća najsiromašnijima, prezrenima i odbačenima, javnim grješnicima, gubavcima, bolesnicima i na duši i na tijelu i kad svima njima pruža ruku milosrđa, ozdravljajući ih i podižući ih ispod tereta njihovih životnih nedaća i zala, dajući njihovim – često propalim i porušenim – životima – novu vrijednost, smjer i smisao.
Taj mora također, toga istog Isusa doživjeti kako ga jedni prihvaćaju, ljube i slijede, a drugi ga zbog njegovih jasnih i radikalnih zahtjeva odbacuju pa i mrze. Iako je prolazio zemljom čineći samo dobro (usp. Dj 10, 38) bio je razapet na križ!
Taj se također, mora pridružiti onim Isusovim sljedbenicima, koji su se – nakon Isusove grozne smrti, najprije od straha za vlastiti život bili sakrili, da bi nakon toga – neustrašeno, sve do žrtvovanja vlastitog života, javno svjedočili: ovaj Isus je Krist, Spasitelj i Gospodin, kojega je Bog uskrisio od mrtvih (usp. 1Pt 1, 21). Ti su Isusovi sljedbenici shvatili da s se riječi Izaije proroka ispunile upravo na osobi Isusa: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, što znači: s nama Bog (usp. Iz 7, 14).
Isusovi su sljedbenici, također, ispravno shvatili i one riječi, koje je Isus jednom zgodom rekao jednom od svojih apostola, a koji je svakako želio vidjeti Boga Oca: „Filipe, tko je mene vidio, vidio je Boga Oca” (Iv 14, 9). Shvatili su dakle, da se je sām Bog, u vidljivom, ljudskom obličju, pojavio – kao obećani Spasitelj –u ovoj našoj suzama i krvlju nakvašenoj zemaljskoj stvarnosti.
Shvatili su i posvjedočili za sva pokoljenja do naših dana i do Sudnjega dana važeću silno usrećujuću istinu da se vječna Riječ Božja, kao dobrota i čovjekoljublje samoga Boga, definitivno nastanila među nama na zemlji (usp. Tit 3,4; Iv 1, 14).
Sadržaj, Božića je definitivni ulazak samoga Boga u našu ljudsku povijest da je učini humanijom, da dovede našu i zajedničku i pojedinačnu povijest do njezinog jedinog pravog cilja – do vječne sreće, do punine vječnog života u Nebu.
Sadržaj Božića bi svakoga od nas, koji Božić slavimo, trebao osloboditi od naših nutarnjih ili izvanjskih navezanosti na čisti materijalizirani ugođaj, na lažno blještavilo, koje često rađa duhovnom prazninom i siromaštvom te beznađem i strahom od ljudi i događaja!
Zato i sebi i svima vama, draga braćo i sestre u Bogomladencu, Isusu Kristu, želim posvijestiti utemeljenu nadu, koju je jedan od Kristovih vjernika naših suvremenika ovako izrekao:
„Sve će te zvijezde popadati, samo ona betlehemska ne!
Svi će kraljevi ostati bez krune, samo ona tri sveta kralja ne!
Svi će lažljivi jezici umuknuti, samo oni betlehemskih pastira ne!
Sve će pjesme prestati samo one betlehemskih anđela ne!
Zato pjevaj pjesme zanosne! Ne boj se Heroda!
Ne zaboravi: Ima Boga!”
Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje, te blagoslovljenu Novu godinu spasenja 2017. – braći svećenicima, sestrama redovnicama te svim ostalim članovima naše biskupije u Domovini i izvan nje, kao i svim drugim ljudima dobre volje!

Božić, 2016.
Mons. Franjo Komarica,
biskup banjolučki