Ljubav Božja prevelika primi pravu put čovjeka.
S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka. (Božićna pjesma)

U ovo vrijeme godišta, sestro i brate, radost nam se navješta: Porođenje Djetića od Djevice Marije! Djetić koji je primio pravu put čovjeka, sve tjelesne osobine čovjeka! U ovo vrijeme, kada se radosno sjećamo rođenja Bogo-Čovjeka Isusa Krista i kličemo utjelovljenju, učovječenju, pridružujemo se veseloj pjesmi anđeoskog zbora nazivajući jedan drugome sreću Božića. U ovo vrijeme snažnije doživljavamo vrijednost rođenja, značenje života, veličinu majčinstva i dragost djeteta i djetinjstva. S jedne strane svi smo zaokupljeni razmišljanjem kako pametno, korisno i ljudski ispravno vrednovati te naoko „male stvari”, a opet s druge strane, osjećamo se nemoćnima, gotovo nesposobnima izreći te „male stvari” s našim siromašnim ljudskim rječnikom. Naš zajednički Otac u Rimu, papa Benedikt 16, još kao kardinal nazvao je to razmišljanje „Teologijom malenosti”. Zaokupljuje nas misao: kako je to kad tzv. veliki teolozi pokušavaju izreći svoje stavove o djetetu i objasniti sebi i drugima značenje i veličinu djeteta? Ima li nešto što još nije rečeno o tome? A ipak, svake se godine svetkovanjem Božića, svima nameće ta „nedokučiva teologija”, ta „visoka teologija” koja nadilazi našu umnu spoznaju i ograničenost u isto vrijeme. Možemo po ne znam koji put ponavljati i zadivljeni isticati: „Jedinorođeni Sin Božji… rođen od Djevice Marije, živio je s nama, nama u svemu jednak osim u grijehu…”(Vidi: četvrta Euh. molitva)

Dijete, čovjek! Utjelovljenje, ulaženje u tijelo, tjelesnost… Lijepo ime čovjek, Bog ga živio! – kličemo u nedostatku dubljih spoznaja. Ili, zapravo, da li je potrebna „dublja spoznaja” od te da je lijepo „postati čovjekom”? Sa svim oznakama čovjeka: usta mu mogu pjevati, govoriti, slavu Bogu izricati…Noge mogu hodati, dolaziti i donositi, darivati… Ruke mogu praviti divne stvari, „graditi” jaslice i biti pružene prema drugome… a sve skupa je vođeno i viđeno darom misaonosti, smišljenosti…I toliko toga je podvrgnuto tjelesnoj „kondiciji” (kakvoći, sposobnostima, tjelesnoj otpornosti), pa i „tjelesnom zdravlju”. I koliko nam u tome pomaže ona stara latinska poslovica: „Zdrav duh u zdravom tijelu”?!… Da li nam je potrebna neka nova „Teologija tijela i tjelesnosti”?! Jer, Božić je, zar ne – slavlje života, pa i slavlje tijela! Kako tu ne uočiti Pavlovo upozorenje da će „svatko dobiti ono što je kroz tijelo zaradio”! (Usp.II Kor.5,10) Božić ne dozvoljava da se tijelo zanemari! Božić ne dozvoljava da se čovjek zapostavi bilo gdje i bilo kada!

Čovjek! Učovječenje! Božić naš, sada i ovdje. Božić u vrijeme kada se, prema zamisli nekih, olako prilazi tjelesnom, osobito kad je riječ o odgoju mlade generacije, u vrijeme kad se zanemaruje važnost roditeljskog odgoja i kada se dijete poučava da više „nema mame i tate”, već da su oni samo „najbliža rodbina”. A sve se to, – nekom čudnom alkemijom = po kojoj se od neplemenitog dobiva plemenito! – nudi mladima na „tržištu života” kao „salamunsko rješenje” za sve nemoći odgoja. Božić u vrijeme kada se čak (!) razmišlja u krugovima vladajućih kako bi se u rješavanju „kriminalnih radnji” trebalo posegnuti i za „ispovjednom tajnom” i kako bi svećenik, ako se to od njega zatraži, trebao „svjedočiti o onome što je čuo na ispovijedi”. Čovječe, što ti je?! Kao da si „pao s Marsa”, pa „bereš ponovno sa stabla s kojega ti je zabranjeno jesti”, pa diraš u – svetinju naše vjere, diraš u najizvrsnije sredstvo odgoja ljudi za ovaj i za vječni život! Slavimo Božić, u vrijeme kada se u jednoj glavi „rodila misao” kako su Hrvati-katolici pogrešno postupili kada su u svojim crkvama i javno „molili za oslobađajuću presudu našim generalima”. Da li se time želi reći da nam nije slobodno ni moliti se za plemenite vrijednosti?! O, da! Možda bi bilo potrebno „zamoliti” onog starog Grka (Diogena) koji je u sred bijela dana svijećom – tražio čovjeka! Da li ga je pronašao? Da li mu se ukazao čovjek? Da li ga – još uvijek traži? Biti čovjek! Biti čovjek i drugima pomoći i dozvoliti da to budu!

U tom traženju čovjeka i čovječnosti, mi, vjernici, također ne smijemo zakazati. Naime, oni „izvan crkve” ne vide nas za vrijeme naše molitve, u vrijeme našeg klanjanja, dok smo „na misi”… jer sve to ne spada u djelokrug njihova zanimanja. Njih zanima ono naše „izvan crkve”, u susretima, na poslu, u običnostima našeg svakodnevlja. Tu je potrebno naše svjedočenje, svjedočenje ljudskog, svjedočenje čovječnosti. Tu treba doći do izražaja naš vjernički „govor tijela”, govor i „jezik” što ga „oni drugi” jedino razumiju, uočavaju i pamte! Bonton, da, to! Naša finoća, učtivost, pažljivost, „zarazno” lijepo vladanje prema svakome i u svakoj prigodi! K tome, osobita osjetljivost za istinu i pravednost. Dakako, ne smije se zanemariti nijedna od tako zvanih naravnih kreposti. Ne zaboravimo da „milost (Božja) pretpostavlja (našu) narav”! Da nebeskom treba podloga našeg zemaljskog, da za ostvarenje božanskog treba ljudsko! A to je, ne malo puta, put žrtve, odricanja, samosvladavanja, urednog življenja u obitelji i izvan nje; to mora biti „produkt vjere”, to mora biti uočljiv „okvir” u kojem prikladno može stajati i – „slika” naše vjere!

Ljubav Božja prevelika – neka bude uz Tebe, sestro i brate! „Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni Spasitelj!”(Sof. 3, 17) Neka Te ohrabri On koji s neba siđe radi grješnika i rodi se u štali radi čovjeka! Neka Te On pohodi svojim mirom i zagrli u svojoj ljubavi i neka Ti progovori On koji se zbog mene i Tebe odlučio postati čovjekom! Bili Ti blagoslovljeni dani najpoznatijeg rođendana!

hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk