Nebo neka se raduje, i zemlja nek se veseli, jer se na zemlji rodio Jaganjac Božji koji svijetu donosi otkupljenje. Riječ koja je u krilu Očevu, po bezgrešnoj Djevici dođe. Njemu se mudraci zadiviše, gledajući Boga u tijelu, a pastiri klicahu: Slava uistinu Bogu jedinomu.
Drugi sjedalen na Jutrenji, 30. prosinca)

Dragi vjernici Križevačke nam eparhije!

Radujte se danas vi miljenici Božji! I svi kršćani diljem svijeta neka danas kliču, jer nebo je sišlo k nama ljudima da bismo mi postali nebesnici. Bog uze našu ljudsku narav i time ju je pobožanstvenio i uzdigao u visine. Zato su ovi božićni dani bogomdani, trenutci sveopće radosti i našega zajedništva: i obiteljskoga i domovinskoga.

Dijete nam se rodilo. Dijete neponovljivo i jedinstveno. Onaj koji je vječan, jedan od Svete Trojice, zvan jedinorođeni Sin Božji, navješten već prvim ljudima kao “rod”, kao porod, kao dijete jedne tajanstvene žene, a ta žena bijaše Marija, kći Joakima i Ane, nova Eva, po nama ljudima neshvatljivom Božjem otajstvu silazi k nama. Sin Božji ulazi u naše vrijeme, u našu povijest. Utjelovljenje Riječi Božje po kojoj je Bog Otac sve stvorio početak je novoga svijeta. Počinje novo stvaranje. Božić je susret neba i zemlje, Stvoritelja i stvorenja. Božić daje smisao našoj povijesti. Krist postaje razdjelnica povijesti: bilježimo događaje prije Krista i poslije Krista.

O tom spasenjskom događaju pišu nam dvojica evanđelista: Luka i Matej. Luku kao učenoga čovjeka zanimao je svaki detalj. Prvi i glavni izvor o onome što se dogodilo bila je Marija, majka Isusova. Od nje je sve saznao, zapisao i tako nam prenio. On jedini govori o slavlju koje je nastalo na nebesima u času rođenja druge božanske osobe. O tom slavlju glasnik Božji javlja pozemljarima, pastirima koji su bdjeli čuvajući svoja stada. Slava Bogu na visinama! Mir ljudima na zemlji! – odjekivala je betlehemskim poljanama pjesma anđeoskih korova.

Zašto su baš pastiri imali tu čast da prvi od pozemljara čuju najradosniju vijest koja je ikada priopćena ljudima? Pastiri su bili ljudi pomalo prezreni, rekli bismo kao i danas. Ljudi bez građanskih prava, na rubu društva. I baš takvima Bog je preko anđela objavio radosnu vijest. Slava Gospodnja obasjala ih je, primili su milost odozgor, od Oca. Vjera ih potiče da idu vidjeti što se to dogodilo. U špilji nađoše jednu skromnu obitelj: majku, oca i dijete: Mariju, Josipa i Isusa. Tu u Betlehemu, u običnoj štali rađa se nova obitelj, sveta obitelj na temeljima vjere i potpunog predanja Bogu. I umjesto povratka u Nazaret da radost rođenja djeteta Isusa podijele sa svojom rodbinom i susjedima, pred njima je iskušenje dalekoga puta u Egipat, idu u neizvjesnost, suočavaju se s okrutnošću ovoga nepravednoga svijeta.

Evanđelist Matej u svom viđenju događaja vezanog uz Božić želi naglasiti kako je Bog želio radosnu vijest objaviti ne samo svom ljubljenom narodu, nego i drugim narodima, jer se Isus, obećani Mesija, rodio za sve ljude. Mudraci, ljudi od znanosti onoga vremena, jedne su noći, promatrajući nebeski svod pun zvijezda, zapazili neobičnu zvijezdu koja je privlačila njihovu pozornost. Počeli su proučavati stare knjige kakav bi to bio znak. I gle što otkriše! Piše u knjigama da se ovih dana ima roditi mladi Kralj židovski, Kralj nad svim kraljevima i Car nad svim carevima i da je na nebu jedno svjetlo za kojim valja poći i koja će ih kao jedan kompas dovesti točno tamo gdje se taj Kralj rodio. Dobro se opremiše i dadoše se na daleki put. I neobično nebesko svjetlo dovede ih točno u Betlehem, gdje nađoše mladoga Kralja i kako to dolikuje poklone mu darovaše: zlato, tamjan i smirnu. I puni radosti što im se ispunila želja vratiše se u svoju domovinu i o mladom Kralju vijest posvuda proniješe.

Braćo i sestre, klanjatelji Božića, pristupimo i mi s vjerom zajedno s pastirima pred jasle, pred tu kolijevku maloga Božića i otkrijmo kako nam je Bog bliz, otkrijmo u tom Djetetu koje leži u jaslama mladoga Kralja, iako nema znakove kraljevskog dostojanstva. A što da i mi poklonimo malome Isusu? Njemu ne treba niti novac, niti hrana, niti odjeća – njemu trebaš ti. On je došao kao nebeski dar tebi, a od tebe očekuje uzdarje – da se ti daruješ njemu. On nas je naime došao naučiti da je najveći dar kad se čovjek posvema daruje čovjeku.

Slavljenje Božića nije neka slatka uspomena, nečega što se prije više od dva tisućljeća dogodilo u Betlehemu. Događaj Božića je trajan, on se mora stalno događati. Bog se stalno treba rađati u nama i preko nas rađati se posvuda. Bog je utjelovivši se htio proći od svoga začeća pa sve do smrti isti put kojim mi hodimo i u životu se susresti sa svime što i mi proživljavamo – htio je u svemu biti sličan nama, osim u grijehu.

Sve te događaje možemo shvatiti samo u vjeri i po vjeri, a ne svojim ljudskim razmišljanjima i pitanjima. Božić treba biti uprisutnjenje događaja u našem srcu. Božić je blagdan ljubavi i milosrđa. Toga siromašnoga, bijednoga Isusa koji nalazi utočište kao zadnji siromah u skloništu, u štali, pod mostom, u pothodniku, pod stablom…Tomu Isusu posvetimo svu svoju pažnju, tome Isusu koji je zbog kredita i ostavši bez posla ostao bez krova nad glavom, tome Isusu koji mukotrpno radi i prekovremeno, a uskraćen je za pravednu plaču, Isusu koji godinama po hrvatskim sudovima traži pravdu i istinu i nikako da do nje dođe… Jer Bog se objavio siromasima. Briga za siromahe, prezrene, napuštene mora biti dio božićne radosti. Božićnu radost možemo u sebi doživjeti samo ako smo svjesni da smo siromasi, grešnici, da se spašavamo samo po Božjoj ljubavi, raspoloženi i spremni prihvatiti Božju ljubav. Samo siromah i ponizan čovjek može shvatiti otajstvo utjelovljenja, shvatiti ono što je čovjeku neshvatljivo i veličinu događaja da je Isus postao naš brat. Siromah naime stavlja sve svoje predanje u Boga, a ne u bogatstvo ili vlast, i slavi Boga za sve što mu je udijelio. Samo siromah u duhu, ponizan i malen može shvatiti i istinski doživjeti radost Božića. Kao pastiri, tako i mi budimo siromasi u duhu pred Malim Isusom, Božićem našim. Jedino tako možemo postati dionicima Kraljevstva nebeskoga.

Božiću naš predragi, neka tvoja ljubav obuzme srce i ozari lice svakoga svećenika Križevačke nam eparhije, svake monahinje, svakoga vjernika: djece naše, mladića i djevojaka, očeva naših i majki, baka i djedova, srce svakoga čovjeka, svjesni da si Ti Emanuel – Bog uvijek s nama. Amin.

Božić, 2014.