Braćo i sestre po Isusu Kristu, novorođenome Bogočovjeku!

Pohrlimo svi ovih božićnih dana prema betlehemskoj špilji da tamo ugledamo neviđeno čudo – Boga u liku čovjeka. Ta špilja su naše crkve u kojima se kao zajednica vjernika okupljamo da Boga slavimo, ali isto tako ta špilja su naše obitelji, naše crkve u malome. I još intimnije – ta špilja je naše srce. Neka ono bude razigrano kao ono u pastirȃ s betlehemskih poljana koji pohitaše u štalicu i u jaslama nadoše dijete Božića. Neka se ore pjesme zahvalnice i radosnice novorođenome Kralju. “Kliči Bogu, zemljo sva, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu.. Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva imenu tvome!” (Ps 66,1, 4).

Svoj dolazak k nama na zemlju najavljivao je Bog preko svoga proroka Miheja: “Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1). A prorok Izaija navješćuje: “Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel (S nama Bog)” (7, 14) i kliče: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja… jer Dijete nam se rodilo, sina dobismo” (9,1.5). A onda “u punini vremena” (Gal 4, 4) dolazi glasnik Božji arkanđeo Gabriel u Nazaret k djevici Mariji, kćeri Joakima i Ane, zaručenoj s Josipom, da joj priopći radosnu vijest: “Začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1, 31). A kad Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1, 38), evanđelist Ivan može potvrditi: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (1, 14). Prva Crkva pak ovako veliča otajstvo Božjega utjelovljenja: “On (Isus) trajni lik Božji…uzima lik sluge, postavši ljudima sličan, obličju čovjeku nalik” (Fil 2, 6 – 7).
Ovogodišnji Božić slavimo u godini Izvanrednog jubileja milosrđa koji je počeo na blagdan Bezgrešno začete presvete Bogorodice, 8. prosinca 2015., otvaranjem Svetih vrata na bazilici Sv. Petra u Vatikanu. U nedjelju 13. prosinca, simbolika otvaranja svetih vrata uslijedila je u svim katedralnim odnosno konkatedralnim crkvama, kao i u pojedinim svetištima diljem svijeta. Tako su otvorena i vrata naše konkatedralne crkve Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu na Gornjem gradu.

Papa Franjo unio je mnogo novoga u Crkvu katoličku, čiji je on vrhovni pastir. Od samog početka svoje službe na jednostavan i razumljiv način, u poniznosti i skromnosti, neumorno “urbi et orbi” naviješta Riječ Božju i potiče druge pastire – biskupe i svećenike, kao i laike, da i oni tako čine kako bi ljudi imali istinsku sliku Boga koji ljubi čovjeka bez granica. On ga je na početku vjekova stvorio na svoju sliku i priliku, i nastavlja stvarati nove ljude iz dana u dan.

Ali u davna vremena u raju zemaljskom dogodilo se nešto što Bog u svom stvaralačkom djelu nije predvidio. Dogodila se najveća moguća tragedija. Čovjek je podlegao iskušenju. Bogu svome “okrenuo je leđa”. Upao je u teški grijeh. Taj grijeh zovemo istočnim ili praroditeljskim. Otada više nema mira i blagoslova u obitelji, čovjek čovjeku oduzima život, pleme ratuje protiv plemena, narod protiv naroda, otimačine, progoni, terorizam i tolika druga zla. Jednom riječju jad i bijeda. Temelji koje je Bog postavio, čovjek je srušio. I kroz cijelu povijest pokušava bez Boga udariti nove temelje, ali bezupješno. Nikako da shvati da bez Božjih temelja nema napretka i sigurnosti, nema mira i sreće. Čitajući Sveto pismo Staroga zavjeta možemo se u to uvjeriti. Božji narod, Izrael, ne jedanput, tumarao je pustinjom jer mu se oči zamutiše, uši oglušiše i pamet pomutila i nikako doći do obećane zemlje, jer pouzdanje u Boga istinotoga i jedinoga izgubiše. Jedini lijek, jedini izlaz iz tih životnih situacija, bio je vratiti se Bogu svome. Moliti ga za oproštenje. A On, koji je “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv…, ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama” (Ps103, 8, 10), nikada im nije uskratio svoju ljubav. I njih, izgubljenu djecu svoju, opet prima u svoj zagrljaj. I tako kroz cijelu povijest ljudskoga roda sve do danas, a tako će činiti i sve do završetka ovoga svijeta i vijeka.

Mi, koji živimo u ova vremena, mi Božji narod, i svi drugi narodi svijeta koji su na svoj način također dio Božjega naroda, nismo, nažalost, u odnosu prema Bogu i svojim bližnjima ništa bolji od naših predaka. Grješni smo svi. Netko je veći grješnik, netko manji. I tko nas je u stanju podignuti iz tame u kojoj živimo? Nitko drugi nego Onaj na čiju smo sliku svi stvoreni. I mada da smo mi, njegova ljubljena djeca, često neposlušna i prkosna, pa čak i zla, on nas ipak voli i želi nam pokazati pravi put koji vodi k Njemu, njegovom očinskom zagrljaju. Papa Franjo kaže: “Ova izvanredna Sveta godina posvećena je tomu da u svakodnevnom životu živimo milosrđe koje Otac neprestano proteže na sve nas… On se nikada ne umra širom otvoriti vrata svoga srca i ponavljati nam da nas voli i da svoj život želi dijeliti s nama” (bula Lice milosrđa, br. 25).

I kako se u ova bremenita vremena radovati? Kako slaviti Život koji se rađa u Betlehemu – maloga Božića imenom Isusa? Kako da to bude ona prava, nehinjena radost? Radost dječja. Pa svi smo mi djeca, djeca Božja. Samo čovjek čista srca može se iskreno radovati. Ali radost nam ne donosi okićeno božićno drvce, niti zelena pšenica stavljena pokraj okićena bora, niti jelo i piće, niti božićne pjesme koje možda pjevamo ne iz pročišćena srca nego iz običaja. Bez iskrenog obraćenja i promjene u našem ponašanju i života u Bogu nema radosnog Božića. Ipak, Isus nikoga ne odbija koji ga želi ovih božićnih dana, a i u sve ostale dane u godini, posjetiti. Koji žele poslušati njegovu riječ. Koji u njega prose da ih izliječi od kojekavih bolesti, duševnih i tjelesnih. Njemu su posebno mili i dragi grješnici. Njih posebno ljubi. Pa i on sam reče: “Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje” (Lk 5, 32). Obraćenje je zapravo novo rađanje. Molimo Isusa da nas očisti od svih grijeha naših i da se rodi u nama i nastani u dubini bića našega i da tako bude naš suputnik: sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin.

Božić, 2015.

Nikola Kekić, vladika križevački