„I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama.”
(Iv 1,14)

Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici!
Na Božić slavimo usrećujuću stvarnost i početak spasenja ljudskog roda. Bog se pojavio na zemlji. Postao čovjek kao i mi, nama u svemu jednak osim u grijehu. Tu usrećujuću stvarnost izriče naša poznata božićna popijevka ovako:
„S neba siđe dolje radi grješnika,
rodi se u štali radi čovjeka.”
Dođe Bog iz neba na zemlju da darivanjem samoga sebe obdari sve ljude i da izbavi čovjeka-grješnika od svih njegovih ograničenja, nesavršenosti, padova i stranputica, od njegove nemoći, i da mu omogući biti ono za što je stvoren – to jest budući stanovnik Neba.
Taj svoj spasonosni dolazak Bog je naviještao stoljećima. A onda ga je i ostvario – „kada je došla punina vremena” – kako veli apostol Pavao (usp. Gal 4,4). Bilo je to prije dvije tisuće godina, u gradiću Betlehemu, u judejskoj zemlji. Svojim utjelovljenjem i rođenjem od Bezgrješne Djevice Marije Sin je Božji jasno dao do znanja da je On čovjekoljubac, da mu je stalo do čovjeka – kao bogolikog stvorenja.
Utjelovljeni Sin Božji Isus Krist je Božja garancija, Božja zakletva da ovaj naš svijet nije izgubljen, nije osuđen na propast; da život ni jednog od nas ljudi ne mora biti besmislen i promašen. U Božjim je očima svaki život vječan i neizmjerno vrijedan, pa čak i onaj u ljudskim očima najneugledniji. Bog na sebe uzima ljudsko siromaštvo i ograničenost, da bi nama darovao svoj božanski život.
U božićnoj noći zemlja je postala Nebu dom, a ljudsko tijelo, taj glineni sud od praha zemaljskog, postalo je hram vječne Božje Riječi – Sina Božjega. Sin Božji, koji prosvjetljuje sve ljude i daje smisao svakom ljudskom životu – i cijelome svijetu nastanio se među nama, da nas uputi u najintimnije Božje tajnosti. Sam Bog traži od nas ljudi da njegovog Sina slušamo (usp. Mt 17,5). Ljudski rod ne treba više očekivati nikakvu novu javnu Božju objavu, prije nego se – po vlastitom obećanju – pojavi u svojoj slavi isti utjelovljeni Sin Božji – naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist (usp. DV 3—4).
Božićni nam događaj otkriva pravo lice Boga. To nije Bog silnika i osvetnika, ni Bog ratova, ni uništavanja niti „etničkog čišćenja”; nije ni Bog oholicâ, bezočnika, sebičnjaka, a niti Bog novca ni kapitala. Nego je to Bog vječne dobrohotnosti i čovjekoljublja, Bog vjerujućih i nadajućih ljudi, Bog raskajanih grješnika, Bog skromnih i poniznih, obespravljenih i siromašnih, prezrenih i odbačenih. Pogledajmo dobro ovih božićnih blagdana i dana u jaslice po našim crkvama ili po svojim stanovima pa ćemo se naći oči u oči s Bogom! Lako ćemo moći uočiti kako je Bog u Djetetu Isusu u betlehemskoj štalici ponizan, blag i siromašan; kako se solidarizirao s najbjednijim, najodbačenijim pa i najnepoželjnijim ljudskim bićem! Upravo to bespomoćno Dijete Isus, rođeno u krajnjem siromaštvu i bijedi, iako je ono ujedno i svesilni Bog, Stvoritelj svega što postoji, dozivlje nam u pamet da božanski život na zemlji ne treba tražiti izvan krhkosti ljudskog života.
Ne može se pravo prihvatiti božanski život, ako se ne poštuje ljudski život, svaki život. Ne može se prići Djetetu Isusu, utjelovljenom Bogu, ne može ga se naći, ako se ne uđe u štalu svoga životnog okruženja, ako se ne postane blizak najbjednijim, najobespravljenijim, najzapuštenijim, najskromnijim! Jer, nema Krista kao Spasitelja bez štale i jaslica!
Ako je Bog došao k nama iz ljubavi prema čovjeku, onda i naš život mora biti u znaku trajnog uzvraćanja ljubavi prema Bogu i pokazivanja ljubavi prema čovjeku.
Treba nam znati sljedeće: kao što je Sin Božji jednom došao na ovaj naš svijet u obličju čovjeka da ponudi Božju milost i milosrđe svim ljudima, tako je On spreman u svako vrijeme i svaki čas doći i svakome od nas da se nastani u našim dušama – ali uz jedan uvjet: ako mu to mi omogućimo, ako uklonimo kod sebe zapreke njegovu dolasku, ako mu otvorimo vrata svoga srca i svoje duše i rado i spremno primimo darove njegova Svetog Duha, ako primimo njegove milosne darove u sakramentima njegove Crkve. Ili, kako nas apostol Pavao poučava: ako mu dozvolimo da i nas odgaja „da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu” (Tit 2,4) kao ljudi utemeljene nade. Isus Krist je jasno rekao: „Ako me tko ljubi, čuvat će moje riječi i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23). Isusov apostol Ivan tvrdi: „Onima, koji [Isusa] primiše, On podade moć da postanu djeca Božja” (Iv 1,12). Kristova nas Crkva poučava, da se „najuzvišeniji aspekt ljudskog dostojanstva sastoji u čovjekovu pozivu na zajedništvo s Bogom, a to se zajedništvo ostvaruje upravo u otajstvenom Prebivanju Presvetog Trojstva u onim ljudima koji Boga ljube” (usp. GS 19).
Takvi ljudi, koji su vjerom i ljubavlju primili Isusa, istinski su sretnici i istinski su usrećitelji čovječanstva. Duga povijest kršćanstva nam svjedoči kako su svi oni, koji su Isusa Krista prihvatili kao svoga Spasitelja, Vođu i Učitelja, svojim životom dali naslutiti kako bi sretan mogao izgledati svijet, kada bi i on istoga Isusa Krista, Kneza mira, i darovatelja Božjeg milosrđa i čovjekoljublja, primio u svoja sela i gradove, u svoje stanove i domove, u svoje škole i tvornice, kada bi Isusu ponudio svratište i dao primjerenu važnost njegovom božanskom nauku u svojim vijećnicama i parlamentima, u svojim zakonima i odlukama!
Već dvije tisuće godina je prošlo od kada se utjelovljeni Spasitelj svijeta zaputio ovozemaljskim putovima da traži i spasi ljude. Od tada su ljudski životni putovi postali susretište Boga i čovjeka. Bog susreće nas ljude ne da nas zarobi niti da nas orobi, da nam odnese ono što imamo, nego da nas odvrati od mogućih stranputica, da nam usmjeri naš životni korak u pravom smjeru a naš pogled i misao na ono što olako zanemarujemo ili odbacujemo, a što nam može biti samo korisno i spasonosno. Krist nas želi susresti da nas usreći ne samo vremenito nego vječno. On očekuje da ga ne izbjegavamo, da ne bježimo od njega, nego da s njim surađujemo u izgradnji bolje budućnosti – svoje i drugih ljudi u našem životnom okruženju.
Draga braćo i sestre, miljenici Božji, dok i ovoga Božića radosno i zahvalno čestitamo utjelovljenom Sinu Božjem i Sinu Marijinu Isusu Kristu njegov 2009. rođendan, a također i jedni drugima čestitamo sigurnost našeg vječnog spasenja, zamolimo usrdno i iskreno Isusa da nas učini spremnim držati uvijek za Njega otvorenim vrata našeg često sebičnog, uplašenog i nestalnog srca, vrata naše ne rijetko tjeskobne i beznadne obiteljske situacije, vrata naših još uvijek ne rijetko zavađenih i nedovoljno spremnih na izmirenje naroda u ovoj našoj domovini željnoj pravde, mira i sigurnosti za sve njene stanovnike!
Zamolimo Isusa da u našim srcima podržava trajno upaljeno svjetlo svoje božanske spasiteljske nazočnosti, kako bismo bili u stanju svojim vjerodostojnim kršćanskim životom rastjerivati sve tmine straha i beznađa, mržnje i nemira u našim životnim sredinama! Jer, Božić nije samo jedan blagdan, koji nam je doduše osobito drag, ali koji brzo prođe. Božić je stvarnost koja ostaje i koja ima snagu dati našem življenju trajni, sigurni oslonac i neuništivu nadu u sretnu vječnost.
Od srca želim svima Vama, a preko Vas i svim Vašim bližnjima, osobito bolesnicima, beskućnicima i svim našim prognanicima i izbjeglicama blagoslovljen i ovogodišnji Božić, sveto Isusovo Porođenje, te mirom i Božjom pomoću a Vašim dobrim djelima ispunjenu novu godinu spasenja dvije tisuće desetu.
Vaš brat u Isusu Kristu
biskup Franjo