Ovu božićnu poruku pišem vama, dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici Vojne biskupije, svima vama dragi vjernici koji ste mi povjereni duhovnoj i pastoralnoj skrbi. Neka vas obasja utjelovljena Riječ – Isus Krist – milosrdno lice Očevo!
Godina milosrđa popraćena svim crkvenim događajima, biskupijskim, nacionalnim i sveopćim, proglašena je od pape Franje s namjerom ispunjavanja Isusove zapovijedi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”. (Lk 6, 36)

ISUS KRIST SLIKA MILOSRDNOG OCA
Isus je milosrdno lice Očevo. Njegova osoba, njegova djela, njegovo učenje su stoga temelj kršćanskog vježbanja praštanja i milosrđa. On, “pred mnoštvom ljudi koji ga slijede, vidjevši kako bijahu izmučeni i ophrvani, izgubljeni i bez pastira, u dubini svoga srca ima jake osjećaje prema njima (usp. Mt 9, 36). Snagom ove ljubavi ozdravlja bolesne koje su dovodili pred njega (usp. Mt 14, 14), i sa malo kruha i riba nahranio je veliko mnoštvo” (usp. Mt 15, 37).
Na ovoj bazi i na ovom temelju se oslanjaju i nalaze svoje opravdanje pojedinačni i zajednički putovi vježbanja milosrđa. Kao što je milosrdan On, tako smo pozvani biti milosrdni mi, jedni prema drugima.

PUTEVI MILOSRĐA:
Milost je, dakle, pravo lice Trojedinog Boga, objavljeno u osobi, djelima i učenju Isusa Krista. U svjetlu enciklike Ivana Pavla II o Božanskom milosrđu (Dives in misericordia) te bule Misericordiae Vultus pape Franje vidimo kako Crkva danas mora ići putem milosrdne ljubavi i suosjećanja. Gdje je Crkva prisutna, tamo mora biti dokaz Očeva milosrđa.

Milosrđe i dužnost opraštanja
“Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5, 7). Čovjek postiže milosrdnu Božju ljubav, Njegovo milosrđe, u onoj mjeri u kojoj se sam iznutra preobražava u duhu milosrđa prema drugima. U povijesti kršćanstva i u našoj nedavnoj hrvatskoj povijesti imali smo prekrasne primjere opraštanja teškoća i nanesenih nepravdi (bl. Alojzije Stepinac).
Ivan Pavao II u povodu Velikog jubileja 2000. godine, i papa Franjo u novije vrijeme, javno su zatražili oprost za zlo što su u prošlim stoljećima počinili pripadnici Katoličke crkve. U svim tim slučajevima, model, nadahnuće i ohrabrenje u davanju oprosta za kršćane najviši je uvijek Isus Raspeti.
Koliko puta ponavljamo riječi molitve koju nas je On sam naučio, moleći: “Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, tj., onima koji su krivi nešto u odnosu prema nama. Kolike stvari govore ove riječi svakome čovjeku o njegovom bližnjem i o njemu samome! Svijest da smo jedni drugima dužnici ide u korak s pozivom na bratsku solidarnost, koju je sv. Pavao apostol izrazio u sažetom pozivu da podnosimo jedni druge “uzajamno s ljubavlju”. Kakva pouka o poniznosti prema čovjeku se ovdje krije, istovremeno prema bližnjemu i prema samome sebi! Kakva škola dobre volje za svakodnevni suživot, u različitim uvjetima našega postojanja! Ako krivo shvatimo ovu pouku, što će ostati od bilo kojega “humanističkoga” programa o životu i odgoju?”

Milosrđe i dužnost pravednosti
Sama pravednost nije dovoljna. Bog milosrđem i opraštanjem ide iznad, s onu stranu pravednosti. To ne znači obezvrijediti pravednost ili je učiniti površnom, naprotiv. Bog ne odbacuje pravednost, On je uključuje i nadilazi u izvrsnijem događaju u kojem se kuša ljubav koja je temelj istinske pravednosti. Ova Božja pravednost je milosrđe dopušteno svima kao milost u snazi Isusove smrti i uskrsnuća. Dakle, Kristov križ je Božji sud nad svima nama i nad svijetom, jer nam nudi sigurnost ljubavi i novoga života (Misericordiae vultus, 21).
Sada je naš svakodnevni život često obilježen uzajamnim uvredama, neshvaćanjima, i u najgorim slučajevima mržnjom i zloćom. U ovim slučajevima napast je na uvredu odgovoriti uvredom, na zloću zloćom, na nasilje nasiljem. U svjetlu iznesenih principa, moramo na vrlo odlučan način pobijediti ovu kušnju i odbaciti logiku osvete. Kada je sv. Petar upitao Isusa: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” (Mt 18, 21) neizravno je želio postaviti neku granicu iznad koje bi bilo nemoguće opraštati, barem s ljudskog gledišta. Isus mu odgovara: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 22) i ne postavlja nikakvu granicu. Petar je zaokupljen pronalaskom nekog društvenog pravila praštanja drugima, i nije još svjestan koliko je i sam potreban oproštenja. Shvatit će to kasnije. Dakle, Isus nas uči da uvijek praštamo. U istoj prispodobi nas uči da milosrđe ne poništava pravednost. Završava Gospodin govoreći: “Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu” (Mt 18, 35). Iz Isusovog učenja se razabire da postoje dva lica božanskoga Veličanstva: lice pravednosti i lice milosrđa, a sve se događa tako kao da božanska pravednost čini sve kako bi usmjerila grešnika prema rukama/zagrljaju milosrđa.

MJESTA MILOSRĐA:
Srce
Prvo mjesto je svakako srce, odakle polazi i kamo dolazi najiskreniji osjećaj milosrđa, prema evanđeoskoj izreci: “Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo” (Mt 12, 35). Naime, ako ograničimo naše milosrdno djelovanje samo na izvanjsko djelovanje, riskiramo svesti milosrđe na neki društveni običaj, dok je ono prije svega osobni čin, stav srca. Ako se ne osjećamo grešnima, ne osjećamo ni potrebu za Božjim milosrđem, i stoga, ni potrebu za spasenjem.
Srcem se nalazimo sami pred Bogom i nemoguće je pretvarati se i napredovati s izlikama i opravdanjima. Pred ljudima možemo i glumiti i hraniti osjećaje koji su u suprotnosti s djelima koja činimo. Ali pred Bogom i u dubini naše savjesti razoružani smo i siromašni i ne možemo se pretvarati.

Obitelj
Obiteljsko okruženje je, stoga, mjesto na kojem se mora pounutrašnjiti iskustvo milosrdne ljubavi i oproštenja, ako su roditelji njihovi “prvi učitelji”. Obitelj je mjesto na kojem treba iskusiti praštanje roditelja djeci i djece roditeljima, muža ženi i obratno. U obitelji treba postojati iskustvo praštanja u odnosu bračnoga para, koje često zahtjeva hrabrost prvoga koraka da bi se obnovio napuknut odnos. Samo na taj način obitelj postaje školom ljubavi i života, odgaja za obostrano poštivanje, toleranciju i velikodušnost.
Da bi se stvorila idealna motivacija i duhovno vodstvo obiteljskog života nezaobilazno je promovirati i razviti uspješnu obiteljsku duhovnost, kojoj često nedostaje svjedočko iskustvo bračnih parova i obitelji. Ona se, naime, hrani svakodnevnim životom u obitelji koja zadobiva svoje istinsko i duboko značenje u Gospodinu. Papa podsjeća da svi imamo nedostataka, mana i ponekad činimo stvari koje nisu dobre i drugima nanose zlo. Stoga je potrebno imati hrabrosti potražiti mir, upotrebljavajući tri ključne riječi: tražiti dopuštenje da ne bismo bili nametljivi; reći hvala za ljubav koju primamo i tražiti oproštenje za pogreške i uvrede u obitelji i braku. Ne bismo nikada trebali završiti dan a da se ne pomirimo, tražeći oproštenje i započinjući iz početka.

Crkvena zajednica
Može se citirati poznata poslovica: “Dobro propovijeda, ali ne prednjači primjerom”. U jednom razgovoru sv. Augustina se čita: “Ali gdje neprijatelj nije posijao kukolj? Koju vrstu, koje polje pšenice je pronašao i na njemu nije zasijao kukolj? Je li ga možda zasijao među laicima, a ne među klericima ili među biskupima? Ili ga je možda zasijao među supružnicima, a nije ga zasijao među onima koji imaju zavjet čistoće?”
Nesumnjivo je da u propovijedima svećenici uvijek pozivaju na praštanje i milosrđe. Očigledno je da se u crkvi s oltara ne može ne propovijedati oproštenje. Ipak, u ovim okolnostima, poziv na opraštanje i milosrđe je toliko očekivan i gotovo obvezatan da gubi svoje značenje i ulogu evanđeoske revolucije. Stoga bi bilo mnogo bolje da se umjesto ponavljanja blagih opomena prepričavaju “evanđeoski događaji” u kojima se može iskusiti moć božanskoga milosrđa koje preobražava ljudsku slabost. Problem nastaje kada se od propovijedanja u crkvi prelazi na svakodnevni život crkvenih zajednica. Tu doživljavamo različite pojave podjela, ljubomore, zavisti, zlobe na svim razinama. Vrijeme provodimo tražeći trun u oku protivnika, neuki ili nesvjesni da su kritika i sumnjičenje rak rana svakog oblika zajedničkog života, civilnog ili crkvenog, i da je ogovaranje “sotonsko oružje”.
Nitko se neće osjećati siromašnijim zato što je oprostio uvredu; svatko će se osjetiti bogatijim jer je nekome oprostio. Svi možemo dati i primiti dar mira i pomirenja. Očigledno, ne samo u liturgijskom slavlju već i iznad svega u svakodnevnim životnim događajima. Različitost mišljenja, uvjerenja, usmjerenja, koja su uvijek moguća, mora služiti ne da bi se stvorili sukobi i podjele, već mogućnost življenja i djelovanja u zajedništvu, jedinstvu u bitnim, a sloboda u sporednim stvarima.

Svetišta patnje
Svakako da postoje privilegirana mjesta na kojima se milosrđe živi intenzivnije. To su svetišta patnje, to su bolnice, lječilišta, zatvori. Zauzimajući se za one koji žive na ovim mjestima patnje, papa Franjo predlaže kršćanskom narodu, da tijekom Jubileja razmišljaju o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Bit će to način da ponovno probudimo našu uspavanu savjest pred dramom siromaštva i da sve dublje uđemo u srce Evanđelja, gdje su siromasi povlašteni pred božanskim milosrđem. Isusovo propovijedanje nam predstavlja ova djela milosrđa kako bismo mogli shvatiti živimo li kao njegovi učenici ili ne. Otkrijmo ponovno tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, mrtve pokopati. I ne zaboravimo djela duhovnog milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.

ŽIVJETI MILOSRĐE
Prije svega, želimo ovo razdoblje živjeti kao jako vrijeme osobnog i zajedničkog obraćenja. Čitanje i osobno razmatranje Svetoga pisma biti će nam od velike pomoći da ponovno otkrijemo milosrdno lice Očevo! U sakramentu ispovijedi nas dotiče ruka velike Božje milosti, a vjernička hodočašća su prilika za velike Božje milosti na svetima mjestima. Dobar put obraćenja je onaj koji predlaže sv. Ivan Zlatousti sa svojih pet putova pomirenja s Bogom. “Prvi je osuda vlastitih grijeha. Drugi praštanje uvreda. Treći se sastoji u molitvi, četvrti u milostinji i peti u poniznosti”.

Isus je pravedna Riječ Boga Oca; Riječ čovjekom postala; Riječ koja spašava i oprašta. Božić koji slavimo poziva nas da navijestimo tu Riječ, da je svjedočimo životom. Budimo uvijek (do)nositelji te Riječi i svjedoci toga milosrđa i spasenja.

Želim vam sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu Novu 2016. godinu!
Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH