Čitanja: Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9;

Draga braćo i sestre!

1. Christus resurrexit! – Krist je uskrsnuo!
Krist je uskrsnuo! Krist je živ! Od uskrsnoga jutra ovaj navještaj odjekuje svijetom. Po Isusovom uskrsnuću zasjalo je svijetlo spasenja za sve ljude. Izvojevana je pobjeda nad smrću i grijehom. Oslobođeni smo straha, pobijeđen je neprijatelj. Počelo je novo vrijeme u kojemu se sve obnavlja u Kristu.
Nestrpljivost ljudske ljubavi i nemirenje s tamom, jednu je ženu nagnala da požuri na grob. Sve se događa u zoru uskrsnoga jutra, “još za mraka” (Iv 20,1). Toga je uskrsnog jutra sve započelo trkom, najprije Marije Magdalene, a zatim dvojice učenika, Petra i “onoga kojega je Isus ljubio” (Iv 13,23). Marija predstavlja kršćansku zajednicu koja, željna života i ljubavi, ne može prihvatiti Učiteljevu smrt, ali ga traži na pogrešnom mjestu. I dvojica učenika predstavljaju zajednicu koja nije usvojila logiku umiranja.
No, toga jutra, “još za mraka” nebo je zaigralo od radosti, jer je silnom mnoštvu ljudskih sinova i kćeri zauvijek omogućilo povratak u kuću Očevu. Bog se ne miri s odlaskom svoje djece iz Očeve kuće. On nas traži i u raljama posljednjeg neprijatelja života – u grozoti smrti. Širom je otvorio vrata neba, doma koji jedini daje smisao života svakome čovjeku.

2. Svjetlo Kristova uskrsnuća obasjalo je sav stvoreni svijet, ali ponajprije ljude koji u teškom životnom hodu mogu vidjeti razvaljena vrata smrti i gledati put prema nebu koje ih očekuje. A život, i u boli nošen je nadom. Pobjednički krik smrti i pakla o mrtvome Isusu uzmiče, ostavljajući prostor pjesmi, zaljubljenosti u život koja počinje riječima: Krist je uskrsnuo!
Na grob stižu oni koji ljube Isusa. To je uvjet uskrsne vjere. Kao ljudi, imamo oči kojima je moguće proniknuti znakove života, ali one nisu posvemašnje jamstvo da ćemo dohvatiti puninu značenja onoga što se događa. U susretu s tragovima smrti, Bog nas vodi onkraj smrti, objavljujući da Isusov grob nije mjesto završetka života, već naprotiv mjesto susreta Gospodara života sa čovječanstvom.
Tama još uvijek postoji sve dok se ne pojavi svjetlo vjere. Učenik kojega je Isus ljubio “vidje i povjerova”. Ulazak u grob znak je mnogo težega i važnijega ulaska što ga je učenik ostvario. S vjerom je proniknuo u Pisma. A njih i nije moguće odgonetnuti sve dok čovjek ne prihvati djelo koje je Bog izvršio osmoga dana, dana Isusova uskrsnuća, stvorivši neprolazno svjetlo, život koji ne poznaje kraja.
Jednako je nemoguće razumjeti djelo osmoga dana bez Pisama i bez obećanja kojemu je uskrsnuće konačno ispunjenje. Sve je tada bilo dovršeno kako bi u Kristu sve moglo ponovno započeti. Razumjeti Pisma znači proniknuti u Božansku logiku, u njegove putove i njegove misli. Krist je trebao uskrsnuti od mrtvih. Bez te konačne pobjede sve ostaje nerazumljivo: Marijin odlazak na grob, trčanje učenika, izmjenjivanje svjetla i tame. Isus je morao pobijediti smrt – kako bi stvorenje našlo željeni počinak, a božanska obećanja poprimila smisao za čovjeka.

3. Naš Bog jest Bog koji daruje radost i nadu, no na nama je da ih prihvatimo. Nije teško vjerovati u Boga koji s nama dijeli naše boli, ali teže je s njime dijeliti radost, jer ona nas obvezuje da gledamo dalje, da podignemo pogled i da ne ostanemo zatvoreni u sebe. Bog je u našim očima zapalio iskru koja omogućuje promatranje svijeta njegovim pogledom i življenje u njegovu otajstvu. To ima duboke praktične posljedice.
Kao Crkva, zajednica smo uskrsnulih koji u vjeri grade novi svijet pun solidarnosti, nasuprot sebičnosti. Na taj način i mi uzlazimo na križ sebedarne ljubavi. Slaviti Uskrs znači ljubiti. Uskrs tom ljubavlju daje križevima smisao. Nažalost ne uspijevamo uvijek živjeti Vazam na takav način da u djelo provodimo ljubav kojom nas Bog ljubi.
Krista možemo naći samo u vrtu života, na svadbi s onima koji su prihvatili navještaj blaženstava, posebno sa siromašnima. Točno je da nas prate tmine, ne samo glede naših pitanja i dvojba, nego i u zaslijepljenosti koju nudi svijet bez Boga. Kao kršćani pozvani smo svima darovati život u izobilju kako bi pečat smrti koji nas obilježuje mogao biti preobražen u zajedništvo ljudi koji sudjeluju u slavi Uskrsloga. Uskrsli Isus je dohvatljiv samo u osobnome susretu i prihvaćanju Božje riječi.

4. “Ako ste uskrsli s Kristom, tražite što je gore gdje Krist sjedi zdesna Bogu!”
To je poziv apostola Pavla Kološanima, ali upućen je i svakome od nas: “Tražite što je gore!”. Jesmo li mi, ljudi današnjice, uopće još sposobni tražiti “što je gore”? Ponekad smo toliko zaokupljeni stvarima i brigama ovoga svijeta da i sami postajemo svijetom, toliko zabrinuti prolaznim stvarima da postajemo vremenom.
Potrebno je prisjetiti se da apostol ne upozorava Kološane kako trebaju zanemariti zemaljske dužnosti i povući se iz svijeta u nekakvu daleku pustinju. Naprotiv, on često poziva kršćane da, prema Učiteljevim riječima, budu sol i svjetlo svijeta. Istodobno je duboko svjestan da će vjernici moći graditi ono što je dolje u skladu sa zamislima Isusa Krista – samo ako budu tražili što je gore. Samo težeći za nebeskim stvarima, moći će pravo shvatiti stvarnosti ove zemlje.
Što nam onda apostol Pavao hoće reći ovim upozorenjem? Kako je moguće tražiti ono što je gore? Odgovor je jednostavan: potrebno je uskrsnuti s Kristom. Mogli bismo reći da je to “stvar srca”. Uskrsnuti s Kristom znači pripadati njemu, kao što i služiti mu znači kraljevati, kao što prihvatiti njegovu vlast znači prihvatiti njegovu ljubav, a biti poslušan njegovoj Riječi znači biti slobodan.

5. Prava udaljenost – i mi to znamo – nije ona tjelesna, već udaljenost srdaca. Ako je naše srce uz njega, u licima ljudi koje susrećemo znat ćemo otkriti obrise Kristova lika, iako ga je ponekad u njima teško prepoznati i prihvatiti. Ali Isus je sveprisutan i traži da bude prepoznat i ljubljen kako bi nas mogao ljubiti i spasiti.
Upravo zato što je Ivanovo srce bilo uz Isusa, on je bio sposoban prepoznati ga prije ostalih. Apostol je otrčao do groba na krilima ljubavi i u grobnoj tami otkrio povoje gdje leže na zemlji. Ivan je “vidio” u tami. Možemo reći što je tama groba veća, on bolje vidi Krista uskrsloga i jače osjeća njegovu prisutnost.
A mi? I mi se susrećemo s okolnostima za koje bismo mogli reći da su “smrtne”, okolnosti u kojima se čini da će tama i hladnoća uništiti toplo svjetlo nade i radosti. No, ako naše srce ljubi Krista i dopusti mu da ga i on ljubi, onda ćemo ga i mi, poput Petra i Ivana, “vidjeti” te, poput Marije Magdalene, pohitati k njemu.
Čovjek nije sam jer je Krist uskrsnuo i uvijek je s njim (usp. Ps 138). Ne, ni mi nismo sami, prepušteni na milost i nemilost hirovitim događajima, nismo osuđeni na smrt, već predodređeni za život.
Međutim, potrebno je odvažno živjeti svoju pripadnost Kristu, živjeti je dan za danom, svakoga dana započinjući ispočetka ako je potrebno, sve do posljednjeg dana. Poput nekadašnjih i današnjih mučenika, poput blaženog Alojzija Stepinca, koji su, u dubokoj i životnoj povezanosti s Gospodinom, pronašli snagu i radost svjedočenja do mučeništva. U njima su se slabost i junaštvo isprepletali. Svjedočili su pred svijetom i naviještali Gospodara života snagom slabosti i vatrom ljubavi. Takvo svjedočanstvo, korjenito i otvoreno, ponizno i dostojanstveno, puno poštovanja prema svakom čovjeku i jasno, uvijek nam je potrebno.

6. Predragi vjernici, po uskrsnuću smo Kristovi suvremenici. Svakim sakramentalnim slavljem sudjelujemo u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Da li to pokušavamo živjeti? Znamo da smo s Kristom uskrsnuli jer ljubimo bližnje, piše sveti Ivan apostol. No, je li stvaramo ozračje životnosti, jesmo li pokušali koga “vratiti u život” dobrotom, nesebičnošću, istinom o njemu, koju smo mu priopćili s puno ljubavi?
Ovih dana suosjećamo i molitvama pratimo sve koji su pogođeni teškim potresom u srednjoj Italiji. Neka naše srce bude solidarno s potrebnima, što možemo učiniti preko našeg Caritasa.
Isusov križ objavljuje da se na svijetu obilježenom grijehom ne može izgraditi ništa, ako se ne prianja uz istinu. Krist nas uči da se osudom izmišljenoga krivca ne oslobađa čovjek i čovječanstvo. Križ nas uči da se odbijanjem sebedarja i žrtve umnaža i produbljuje borba čovjeka protiv čovjeka. Isusova je smrt čin ljubavi izrastao iz poslušnosti prema Bogu. To je potvrda života koji se događa i u našim životima kada dopustimo da nas Bog podigne nakon priznanja svoje krhkosti i ozbiljnog prihvaćanja evanđelja. Ako uočimo u sebi tamu grijeha, zacijelo nas raduje plamen uskrsne svijeće.
U kršćanskoj vjeri ljudski se život dovršuje u ljubavi, a ljubav u proslavi. Usklik i hvalospjev Aleluja, kruna je te proslave.
Draga braćo i sestre, neka vazmeno svjetlo rasvijetli vaš život. Želim vama i vašima, i svima koji su s nama povezani putem elektronskih medija, SRETAN USKRS!