Dragi prijatelji, radostan sam što se na početku svoje službe na Petrovoj stolici mogu susresti s vama, koji ste radili u ovom tako intenzivnom razdoblju, započeto s iznenadnim odreknućem mojega prethodnika pape Benedikta XVI., 11. veljače. Sve vas srdačno pozdravljam!
U posljednje je vrijeme uloga masovnih medija sve više jačala, toliko da su oni postali bitno sredstvo informiranja svijeta o suvremenim zbivanjima. Zato upućujem posebnu zahvalu vama na stručnosti kojom ste pratili događaje iz proteklih dana – naradili ste se, zar ne! baš ste se naradili! – kada su oči katolika iz čitavog svijeta, ali ne samo njih, bile uprte u Vječni grad i posebice u ovaj dio čije je središte grob svetoga Petra. Proteklih ste tjedana imali prigodu govoriti o Svetoj Stolici, o Crkvi, njezinim obredima i tradicijama, o njezinoj vjeri i posebice o ulozi Pape i njegovoj službi.
Posebno zahvaljujem onima koji su te povijesne crkvene događaje znali promatrati i predstaviti u jedinom ispravnom svijetlu u kojem ih se treba tumačiti – u svjetlu vjere. Povijesni događaji zahtijevaju gotovo uvijek složeno tumačenje, koje katkada može uključivati i vjersku dimenziju. Crkveni događaji nisu zasigurno složeniji od političkih ili ekonomskih! No oni imaju jedno posebno temeljno obilježje: slijede logiku koja ne odgovara, da tako kažem, svjetovnim kategorijama i upravo zato ih nije lako tumačiti i prenositi širokoj i raznolikoj javnosti. Naime, Crkva, premda je zacijelo i ljudska, povijesna ustanova, sa svim onim što to uključuje, nema političku narav, nego je u svojoj bîti duhovna ustanova, ona je Božji narod, sveti Božji narod koji ide ususret Isus Kristu. Jedino se s toga gledišta može cjelovito shvatiti djelovanje Crkve.
Krist je Pastir Crkve, ali se njegova prisutnost u povijesti očituje po slobodi ljudi: među njima se bira jedan čovjek da bude njegov Namjesnik, nasljednik svetoga Petra, ali središte je Krist, a ne Petrov nasljednik: Krist. Krist je središte. Krist je temeljno uporište, srce Crkve. Bez Njega ne bi bilo ni Petra ni Crkve niti bi oni imali smisla. Kao što je u više navrata ponovio Benedikt XVI., Krist je prisutan i vodi svoju Crkvu. U svemu što se događalo Duh Sveti je u konačnici imao glavnu riječ. On je radi dobra Crkve nadahnuo odluku Benedikta XVI.; on je u molitvi i izboru usmjeravao kardinale.
Važno je, dragi prijatelji, voditi računa o tom interpretativnom obzoru, toj hermeneutici, kako bi se u pravom svijetlu predstavilo ono što se stvarno događalo ovih dana.
Sve me to prije svega potiče da vam još jednom i od srca zahvalim za vaš rad u ovim posebno zahtjevnim danima, ali i da vas pozovem da nastojite sve bolje upoznati pravu narav Crkve kao i njezinu povijest, s njezinim vrlinama i njezinim grijesima, te duhovne razloge koji je vode i najispravniji način da je se shvati. Budite sigurni da Crkva posvećuje veliku pozornost vašem dragocjenom radu; vi ste kadri shvatiti i izraziti očekivanja i potrebe našega doba te ponuditi ključ za tumačenje stvarnosti. Za vaš je rad potrebno učenje, osjetljivost, iskustvo, kao i u mnogim drugim zanimanjima, ali to uključuje i posebnu pozornost prema istini, dobroti i ljepoti, a to je ono što nas posebno zbližava, jer Crkva postoji zato da naviješta upravo to: “uosobljenu” Istinu, Dobrotu i Ljepotu. Svima mora biti jasno da smo pozvani priopćavati ne sebe same, već tu egzistencijalnu trijadu koju čine istina, dobrota i ljepota.
Neki su htjeli znati zašto je rimski biskup želio uzeti ime Franjo. Neki su odmah pomislili na Franju Ksaverskog, Franju Saleškog kao i na Franju Asiškog. Ispričat ću vam kako je to bilo. Tijekom izbora kraj mene je sjedio umirovljeni nadbiskup Sao Paola i umirovljeni pročelnik Kongregacije za kler kardinal Claudio Hummes, veliki prijatelj, veliki prijatelj! Kada je stvar postala opasna, on me tješio. A kada je tijekom prebrojavanja glasova postignuta dvotrećinska većina, uslijedio je uobičajeni pljesak, jer je izabran Papa. A on me zagrlio, poljubio me i rekao: “Ne zaboravi siromašne!”. I te su mi se riječi odmah urezale u srce: siromašni, siromašni. Kad je pak riječ o siromašnima odmah sam pomislio na Franju Asiškoga. Zatim sam, dok su se glasovi nastavili brojati sve do kraja, mislio na ratove. A Franjo je čovjek mira. I tako se u moje srcu javilo ime: Franjo Asiški. On je za mene čovjek siromah, čovjek mira, čovjek koji voli i čuva stvoreni svijet; u današnjem dobu ni mi nemamo sa stvorenim svijetom baš najbolji odnos, zar ne? On je čovjek koji nam daje taj duh mira, siromašan čovjek… A tako silno želim siromašnu Crkvu i za siromašne! Nakon toga, počele su se zbijati šale: “Ma trebao si se zvati Hadrijan, jer je Hadrijan VI. bio reformator, a mi trebamo reformu…”. A netko drugi mi je rekao: “Ne: tvoje bi ime trebalo biti Klement”. “Ali zašto?”. “Klement XV.: tako ćeš se osvetiti Klementu XIV. koji je ukinuo Družbu Isusovu!”. Bile su to šale… Puno vas volim, zahvaljujem vam za sve što ste učinili. I mislim na vaš posao: želim da radite s radošću i da vaš rad bude plodonosan, te da što bolje upoznate Evanđelje Isusa Krista i stvarnost Crkve. Povjeravam vas zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije. Vama i vašim obiteljima želim sve najbolje. Svima od srca udjeljujem blagoslov. Hvala!

[na španjolskom]

Rekao sam vam da ću vam od srca udijeliti svoj blagoslov. Kako mnogi od vas ne pripadaju Katoličkoj Crkvi, a neki nisu ni vjernici, od srca udjeljujem ovaj blagoslov, u tišini, svakome od vas, poštujući svačiju savjest, ali sa sviješću da ste svi djeca Božja. Bog vas blagoslovio!