“Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10, 10)

Draga braćo i sestre!

Svakog Božića slavimo spomen Isusova rođenja i svakog se Uskrsa sjećamo njegove pobjede nad smrću, pobjede koja je i naša jer Isus je, kako kaže sv. Pavao, “prvouskrsnuli od mrtvih” (Dj 26, 23). Ali smo isto tako katkad suočeni s pitanjem: Što se stvarno promijenilo Isusovim dolaskom? To nam pitanje postavljaju oni koji nisu kršćani, ali ono se može pojaviti i u duši vjernika kad vidi kako je svijet i nadalje u zlu.

Što nam Isus nije htio donijeti?

Židovi su od Mesije očekivali uspostavu novog društvenog i političkog poretka, u kojemu neće biti više nepravdi, ratova, bolesti, gladi niti ikakva drugog zla. U tom smislu oni su se nadali da će Mesija preobraziti cijeli svijet te će, kako je naviještao prorok Izaija, narodi “mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove” (Iz 2, 4). Vjerovali su da će se Mesijinim dolaskom stubokom promijeniti odnosi među svim bićima, tako da će, prema Izaijinoj viziji, “vuk prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno pasti, a dječak će ih voditi” (Iz 11, 6).
Ovakvo je poimanje Mesije bilo predmetom i Isusovih kušnji u pustinji nakon krštenja na Jordanu, a i mnogi su učenici pošli za njime nadajući se da je on upravo takav Mesija. No, Isus je odbio takav mesijanizam, a time i ulogu onoga koji je došao riješiti čovjekove ovozemaljske probleme. Kada su njegovi sljedbenici toga postali svjesni, mnogi su ga napustili i postali njegovi protivnici.
Isus je i tijekom kasnije povijesti bio kritiziran i odbacivan upravo zbog toga što nije donio rješenje socijalnih, političkih i drugih problema ljudi. Sjetimo se, primjera radi, kako ga u romanu F. Dostojevskoga “Braća Karamazovi” veliki inkvizitor osuđuje baš iz tih razloga.
Mnogi su ga socijalni i politički reformatori i filantropi tijekom povijesti uglavnom zato odbacivali jer je, prema njihovu mišljenju, ostavio čovjeka da i dalje trpi bolesti, neimaštinu, ratove i svakojake nepravde i nevolje umjesto da ga od njih oslobodi. Čak su i kršćani nerijetko upadali u napast da u kršćanskom carstvu vide ostvarenje Kristova kraljevstva.

Što nam je Isus donio?

No, ako Isus svojim dolaskom na svijet nije ništa od rečenoga donio, niti je želio čovjeku išta slično donijeti, postavlja se pitanje: Što nam je onda zapravo donio? Upravo to pitanje postavlja i Sveti Otac Benedikt XVI. u svojoj najnovijoj knjizi “Isus iz Nazareta”, te odmah na njega i odgovora: “Isus je donio Boga, a time i istinu o našemu ‘kamo’ i ‘odakle’.” Objavivši nam pravo lice Božje, Isus nam je donio ono što nam je najpotrebnije, ono bez čega čovjek ne može pravo živjeti. A to je Bog, Bog koji čovjeku u Isusu “postaje bliskim i koji mu tumači smisao života, pokazujući mu tako put života”.
Odgovarajući na taj način na spomenuto pitanje, Sveti Otac ne želi zatvoriti oči pred tjelesnim čovjekovim potrebama nego mu je cilj istaknuti ono što je čovjeku prije svega potrebno. U tom smislu on tvrdi: “Dakako, čovjeku je potreban i kruh, hrana za tijelo, ali mu je prije svega potrebna Riječ, Ljubav, sam Bog. Tko mu to dadne, daje mu ‘život u izobilju'”. A upravo je Isus Božja Riječ čovjeku, “Riječ koja je postala tijelom i među nama se nastanila”, kako čitamo u evanđelju božićne mise (usp. Iv 1, 14). U Njemu se pojavila “dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga” (Tit 3, 4). Štoviše, On je sam Božji Sin, koji je radi nas i našega spasenja postao jednim od nas, da svatko tko u njega vjeruje “ima život vječni” (Iv 3, 16).
U “život u izobilju”, koji se proteže s onu stranu smrti, uključen je, naravno, već ovaj naš zemaljski život, uključeni su borba protiv bolesti i nepravde, kao i razvijanje naših stvaralačkih sposobnosti; uključena su tolika nova dobra koja čovjek stvara i koja je dužan s drugima dijeliti. “Život u izobilju” sadrži i obuhvaća sve što je čovjeku potrebno da bi ovdje živio dostojno čovjeka i da bi nastavio živjeti i u vječnosti. Isus čovjeku ništa od toga ne uskraćuje, dapače, oslobađajući u njemu snage sputane grijehom, On mu sve to tek omogućuje.
To znači da Isus nije ravnodušan prema čovjekovim nevoljama na zemlji. Naprotiv, On je došao riješiti ih, ali uključujući u to samog čovjeka, odnosno stavljajući samog čovjeka u stanje u kojem ih on sam može rješavati. A to stanje uključuje, kao temeljnu pretpostavku, vraćanje čovjeka Bogu i Boga čovjeku. Za Isusa je jasno da čovjek samo ako je u zajedništvu s Bogom može stvarati bolji i pravedniji svijet na zemlji iščekujući ujedno “nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva” (2 Pt 3, 13). Upravo nam je zato donio najosnovaniji i ujedno najveći dar – Boga.

Tko je Bog kojeg nam je Isus darovao?

Isus nam nije donio Boga na način proroka i drugih Bogom nadahnutih ljudi koji su samo Božju poruku prenosili ili su bili samo “oruđe” kojim je Bog u povijesti djelovao. Pisac Poslanice Hebrejima ovako izražava razliku između onoga što je donio Isus i onoga što su nam donijeli drugi: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu” (Hbr 1, 1). Prema Tome, Isus je Sin Božji ili sam Bog. To znači da je On bio onaj čiji su dolazak naviještali proroci, ali i onaj koji je bio predmetom njegova osobnog navještaja. U njegovoj su se osobi ispunila sva starozavjetna očekivanja, zapravo sve težnje ljudi za Spasiteljem, za “životom u izobilju”. Isus je kao Bog to sve ispunio i ostvario na čudesan i neočekivan način, utjelovivši se i postavši jednim od nas, štoviše, prihvativši križ i smrt kao put do svoga i našega uskrsnuća i pobjede.
To baca novo svjetlo i na odbacivanje koje je Isus doživio od svojih sunarodnjaka. Njegovi ga sunarodnjaci nisu htjeli prihvatiti jer nije bio Mesija prema njihovim očekivanjima, Mesija koji će ostvariti njihove političke i društvene snove. Ali je još dublji i zapravo glavni razlog njihova neprihvaćanja Isusa bilo to što se On, prema njima, pravio Bogom, odnosno što je sebi pripisivao ono što pripada jedino Bogu. U židovskim očima to je bilo bogohuljenje koje se plaćalo smrću. No, Isus se nije povukao ni pred smrću nego je, ne popuštajući ni za dlaku, ustrajao do kraja u tvrdnji i svjedočenju da je jedno s Ocem, tj. da je istobitan s Bogom.

Isus od svakoga želi čuti odgovor na pitanje: Tko sam ja za tebe?

Mnogi su u Isusovo vrijeme pitali tko je On. To se nastavilo i kasnije, sve do našeg vremena. Ni u jednoj generaciji ljudi nisu mogli ostati ravnodušnima pred Njime, odnosno pred tajnom Njegove osobe. No, i sam Isus potiče takva pitanja, te u svakom vremenu svoje učenike pita: “Što ljudi misle, tko sam ja?”, ali i: “Što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Prema tome, Isus želi da njegovi učenici uvijek znaju kakvo je mišljenje ljudi o Njemu, ali mu je ipak daleko važnije što On njima samima znači.
Upravo je to pitanje koje nam Isus i ovog Božića postavlja: “Što vi kažete, tko sam ja?”, ili: “Što ja vama značim?” Pritom je važno da naš odgovor bude istovjetan s odgovorom koji je Petar prvi dao na Isusovo pitanje učenicima. A Petar je na nj odgovorio: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16, 16). Od onda, otkad je prvi put izrečen, Crkva ne prestaje ponavljati taj odgovor, kao što ni Isus ne prestaje isto pitanje svakom svom učeniku iznovice postavljati.
U želji da svaki od nas što jasnije i odlučnije prihvati Petrov odgovor kao svoj osobni odgovor, proglasili smo ovu godinu u našoj nadbiskupiji “Godinom vjerovanja”. To znači da bismo se u toj godini svi trebali potruditi bolje upoznati svoju vjeru, uzimajući pritom u obzir i ono što ljudi misle o Isusu i Crkvi kao njegovu mističnom tijelu, ali ipak ustrajući poglavito na tome što Isus za svakog od nas osobno znači. Veliki Katekizam Katoličke Crkve, koji sada imamo i u sažetku (kompendiju), može nam u tom nastojanju uvelike pomoći. Uzmimo ga, stoga, i ovih božićnih blagdana u ruke, čitajmo ga i promišljajmo, bilo sami bilo u zajedništvu s drugima.

Zašto nam se čini da nam je Isus premalo donio?

Osjećaj da nam je Isus malo donio povezan je, prema Svetom Ocu Benediktu XVI., s tvrdoćom našeg srca. Pokušajmo, stoga, ovog Božića naći svoje mjesto pred jaslicama te Novorođenče u njima moliti da naša srca učini po srcu svome, tj. da ih “omekša” onom ljubavlju kojom je njegovo srce “omekšano” za sve nas. Tada ćemo duboko doživjeti veličinu dara što smo ga od Njega primili i to će u nama pobuditi želju da primljeni dar ne zadržimo samo za sebe nego i s drugima podijelimo, što i jest Isusova želja i volja.
Činjenica je, čovjeku se čini da mu je Isus premalo donio sve dok se On ne rodi u njegovu srcu, a kad se to rođenje, ništa manje čudesno od onoga u Betlehemu, dogodi, doživljava da ga je obdario preko svake mjere. Zato, braćo i sestre, neka se Isus ovog Božića rodi u našim srcima, i po nama u mnogima koji ga svjesno ili nesvjesno traže.
Da to tako doista bude, tj. da svi nađemo, u zajedništvu Crkve, upravo ovog Božića svoj osobni odgovor na pitanje što nam ga Isus postavlja, i da se On rodi u srcu svakoga od nas te da iskustvo njegove ljubavi htjednemo i uzmognemo i drugima priopćiti, posebno našim najbližima, s tom željom i molitvom čestitam svima blagoslovljene i radosne božićne blagdane i svako dobro u nadolazećoj godini.

Vaš u Kristu odani
+Ivan
nadbiskup