Draga braćo i sestre!
1. tema 41. svjetskog dana društvenih komunikacija, “Djeca i komunikacijska sredstva: izazov za odgoj” poziva nas na razmišljanje o dva problema od osobite važnosti. Jedan je odgoj djece, a drugi – možda manje vidljiv, no ne i manje važan – odgojna uloga medija.
Složeni izazovi s kojima se današnji odgoj i obrazovanje moraju suočiti često su povezani sa širokim utjecajem medija na naš svijet. Kao jedan od vidova pojave globalizacije i potpomognuti brzim razvojem tehnologije, mediji snažno ocrtavaju kulturni ambijent (usp. Ivan Pavao II., apostolsko pismo “Brzi razvoj”, 3). Zapravo, ima onih koji tvrde da je odgojni utjecaj medija konkurentan utjecaju škole, Crkve, a možda čak i utjecaju obitelji. “Mnoge osobe drže da stvarnost odgovara onome što im mediji predstave kao stvarnost” (Papinsko vijeće za društvene komunikacije, “Aetatis Novae”, 4).
2. Odnos između djece, medija i odgoja može se promatrati pod dva vidika: odgoj djece putem medija i odgoj djece za pravilan odgovor poticajima medija. Tako se pojavljuje svojevrstan reciprocitet koji ističe odgovornost medija kao industrije i potrebu aktivnog i kritičnog sudjelovanja čitatelja, gledatelja i slušatelja. U tom kontekstu prikladan odgoj za ispravno korištenje medija bitan je za kulturalni, moralni i duhovni razvoj djece.
Na koji način ovo opće dobro treba biti zaštićeno i promicano? Odgoj djece da budu selektivna prilikom korištenja medija odgovornost je roditelja, Crkve i škole. Uloga je roditelja od prvotne važnosti. Oni imaju pravo i obvezu jamčiti razborito korištenje medijima, odgajajući savjest svoje djece kako bi bila u stanju formulirati ispravne i objektivne sudove koji će ih voditi u izboru ili odbacivanju programa koji im se nude (usp. Ivan Pavao II., apostolska pobudnica “Familiaris consortio”, 76). U tom poslu roditelji bi trebali naći ohrabrenje i potporu u školi i župi, te imati sigurnost da im u tom teškom, premda zahvalnom, vidiku roditeljske uloge pomoć pruža čitava zajednica.
Odgoj za medije trebao bi biti pozitivan. Izlažući djecu onome što je estetski i moralno najbolje, pomaže im se da razviju svoje mišljenje, razboritost i sposobnost razlikovanja. Ovdje je osobito važno priznati temeljnu vrijednost primjera što ga daju roditelji te prednost uvođenja mladih u svijet klasika dječje književnosti, lijepih umjetnosti i plemenite glazbe. Dok će popularna književnost uvijek imati svoje mjesto u kulturi, popuštanje uzbudljivim poticajima ne bi trebalo biti pasivno prihvaćeno na mjestima odgoja i obrazovanja. Ljepota, gotovo odraz božanskoga, nadahnjuje i oživljuje mladenačka srca i umove, dok ružnoća i vulgarnost imaju deprimirajući utjecaj na njihove stavove i ponašanja.
Kao i obrazovanje općenito, tako i obrazovanje za medije zahtijeva odgoj za uporabu slobode. Riječ je o zahtjevnoj odgovornosti. Prečesto se sloboda predstavlja kao neumorna potraga za zadovoljstvima ili novim iskustvima. To je osuda, a ne sloboda! Prava sloboda ne bi nikada osudila pojedinca – posebice ne dijete – na neutaživu potragu za novostima. U svjetlu istine, prava sloboda doživljava se kao konačan odgovor na Božje “da” čovječanstvu, te nas poziva da izaberemo, ne bez pravljenja razlike, nego hotimice i svjesno, sve ono što je dobro, istinito i lijepo. Roditelji su čuvari te slobode te svoju djecu, postupno im dajući sve veću slobodu, uvode u duboku radost života (usp. “Govor na V. svjetskom susretu obitelji”, Valencia, 8. srpnja 2006.).
3. Želja što je roditelji i učitelji duboko osjećaju, da poučavaju djecu putu ljepote, istine i dobra može biti podržana i od strane medijske industrije samo u onoj mjeri u kojoj ova promiče temeljno dostojanstvo ljudskoga bića, istinske vrijednosti braka i obiteljskog života, pozitivna dostignuća i ciljeve čovječanstva. Odatle, potreba da mediji budu zauzeti u stvarnom odgoju i u poštovanju etike ima posebnu važnost i hitnost, ne samo u očima roditelja, nego i u očima svih onih koji imaju osjećaj građanske odgovornosti.
Dok se vidi da mnogi djelatnici u medijima žele činiti ono što je ispravno (usp. Papinsko vijeće za društvene komunikacije, “Etika u društvenim komunikacijama”, 4), valja primijetiti da se oni koji rade u tom području susreću s “posebnim psihološkim pritiscima i etičkim dvojbama” (“Aetatis Novae”, 19), budući da ponekad tržišna konkurencija prisiljava medijske djelatnike na snižavanje standarda. Svaka tendencija proizvodnje programa – uključujući i animirane filmove i video igre – koji u ime zabave uzdižu nasilje, odražavaju antisocijalna ponašanja ili vulgariziraju ljudsku spolnost, predstavlja perverziju, a posebice kad su takvi programi namijenjeni djeci i adolescentima. Kako objasniti tu “zabavu” bezbrojnim nevinim mladima koji su u stvarnosti žrtve nasilja, izrabljivanja i zloporaba? U tom smislu, svi bi morali promisliti o suprotnosti između Krista, koji ih “zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke” (Mk 10,16), i onoga koji sablažnjava jednog od ovih malenih, za kojega je korisnije ako je “s mlinskim kamenom strovaljen u more” (Lk 17,2). Iznova pozivam odgovorne u medijskoj industriji da modeliraju i potiču proizvođače na očuvanje općega dobra, na podržavanje istine, na štićenje osobnog ljudskog dostojanstva te na promicanje poštovanja potreba obitelji.
4. Sama Crkva, u svjetlu poruke spasenja što joj je povjerena, ujedno je i učiteljica čovječanstva, te joj je draga svaka prilika da roditeljima, učiteljima, medijskim djelatnicima i mladima ponudi svoju pomoć. Župe i školski programi morali bi danas biti avangarda koliko je do odgoja i medija. Ponajprije, Crkva želi pružiti ono viđenje prema kojem je ljudsko dostojanstvo središte svake ispravne komunikacije. “Ja Kristovim očima vidim i mogu dati drugome mnogo više od naizvan potrebnih stvari: mogu mu darovati pogled ljubavi koji mu je potreban” (“Deus caritas est”, 18).

Benedikt XVI.
U Vatikanu, 24. siječnja 2007., na blagdan sv. Franje Saleškoga

.