Uzoriti gospodine kardinale Josipe Bozaniću,
Preuzvišeni oci biskupi Valentine, Ivane i Mijo,
Braćo svećenici, redovnice i redovnici,
I Kristovi vjernici laici!

1. Zahvaljujem uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću na ljubaznom pozivu doći i uputiti riječ pozdrava u prigodi drugoga zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koja se odvija pod motom: „Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva”. Sinodalni događaj jedne partikularne Crkve nadilazi njezine granice i osjeća se i u susjedstvu. Stoga ne krijem osjećaje radosti što barem za kratko mogu biti s vama i prenijeti pozdrave i dobre želje u svoje ime, kao i u ime Hrvatske biskupske konferencije kojoj predsjedam.
Od srca čestitam pastiru ove partikularne Crkve što je sa svojim suradnicima prije 15 godina (10. veljače 2002.) otvorio rad Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koja, evo, ide prema svome završetku. U njezinom hodu uz Nadbiskupa i njegove pomoćne biskupe osobitu ulogu imali su i imaju svećenici, kao „mudri suradnici biskupskog reda”, te predstavnici redovništva i Kristovih vjernika laika. Pod geslom „Hodimo u novosti života” svi su se aktivno uključili kako bi dinamizam crkvenih snaga poslužio izgradnji i ostvarenju zajedništva u partikularnoj svetoj Crkvi Zagrebačkoj.
U vidu poziva i kardinalove ljubazne zamolbe uputiti riječ pozdrava nazočnim članovima, pročitao sam informativno izvješće kako je pripremljen „Radni dokument” koji je objavljen u listopadu 2015. kao pomoć i sredstvo članovima Sinode za sinodska zasjedanja. Vidio sam da je uz 18. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca (u listopadu 2016.), usvojen Pravilnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. A kada je početkom studenog 2016. godine završen izbor članova Sinode (175), euharistijskim slavljem, 8. prosinca 2016., otvoren je rad Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, poslije devedeset godina održanja Prve Sinode 1925. Prva pak sjednica s radnim naslovom „Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije” održana je 9. i 10. prosinca 2016. godine. Korisno mi je bilo saznati kako je tijekom daljnje i bliže prprave izlazio „Glasnik Druge sinode” u nakladi od 65.000 primjeraka, te da je bilo tiskano dvanaest knjižica sinodskog niza s duhovnim, katehetskim i informativnim obilježjem. A uz to održavale su se katehetske pripreme kroz četiri godine s vjeronaučnim natjecanjem za učenike viših razreda osnovne i nižih razreda srednjih škola pod nazivom „Naš put prema Sinodi: slika Crkve Drugog vatikanskog sabora”. Tako je crkva zagrebačka kroz pripremno razdoblje skupa hodila, raspravljala, družila se i molila. I to na sinodalan nači.
2. A riječ „sinoda” upravo to označava, „skupni hod” (syn-hodos), kod čega svi članovi Božjega naroda, svećenici i vjernici laici pod vodstvom biskupa skupa mole i razmišljaju, hode i raspravljaju. S osjećajem radosti, slobode i pune odgovornosti u ovdašnjem trenutku hodočasničke povijesti. Svi oni u svjetlu Objave i Riječi Božje proučavajući znakove sadašnjeg vremena, te vođeni poticajima Duha Svetoga nastoje vjerom i ljubavlju objaviti svojim suvremenicima vjeru u Uskrsnuloga Gospodina dok on ne dođe. To je zapravo vjera „putnika, hodočasnika” koji su svjesni milosnog stanja naći se u Kristovoj lađi koja plovi bespućima svijeta. Nju prepoznajemo u ona četiri bitna obilježja „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve”, s primjerenim zajedništvom kkako ga Luka opisuje u Djelima Apostolskim („bijahu postojani u zajedništvu”, 2, 42; i „sve im je bilo zajedničko”, 4, 33).
Takvom obliku života najbliži je onaj koji nalazimo u obitelji gdje sustolnici jedni s drugima razgovaraju i jedni druge obogaćuju, te vode brigu jedni o drugima. Očitovanje, dakle, i ostvarenje zajedništva zbiva se kod stola. A stol i blagovanje (euharistija) pratit će kršćane kroz stoljeća kao vidljivi znak i središte njihovoga rasta. Isus nije htio Crkvu kao „masu, organizaciju ili pak kao nadgradnju društva”. Ne. Želio je neka njegovi budu „zajednica braće i sestara” (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Zato Luka i veli da je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša”, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4, 32). U opisu prve kršćanske zajednice, dakle, osjeća se obiteljsko ozračje i opis vrijednosti koje bi trebale resiti naše obitelji. Ali, i Crkvu koja je velika Božja obitelj. Luka je ta obilježja sročio u četiri bitne odlike, pa zapisao: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42). U tom vidu čini mi se kako ovo zasjedanje obuhvaća temeljni dio “Radnog dokumenta”.
3. Kad je Crkva opremljena „obilježjem postojanosti i zajedništva”, ona je kadra biti kvasac i sol zemlje, te predstaviti se svijetu i reći kako je ona zapravo „produljeno Kristovo Utjelovljenje” u povijesti. Neki od komentatora Drugoga Vatikanskoga Sabora vele da je retoričko pitanje: Crkvo Božja tko si i kako ćeš se predstaviti svijetu?, iznjedrilo dva koncilska dokumenta: Dogmatsku konstituciju „O Crkvi” (Lumen Gentium), te pastoralnu konstituciju „O Crkvi u suvremenenom svijetu” (Gaudium et Spes). Temeljem tih dviju konstitucija moglo bi se reći kako se Crkva ponazočuje u svijetu na četiri načina i oblika:

– Ona je najprije pozvana svojim naukom i djelovanjem davati smisao i tumačenje povijesti. I ona to čini navještajem spasenja i otkupljenja po smrti, križu i uskrsnuću Krista Gospodina. To je „kerigma” kojom se obznanjuje svima kako „nema drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti, osim imena Isusa Krista” (Dj 4, 12).

– Pred izazovima tehnike koja često zarobljava, a čovjeka „gospodara tehnike” uvodi u napast da i on druge zarobljava, pa njima „gospodari i manipulira”, Crkva se osjeća pozvanom zalagati se za novi način života. Ne vladanjem, gospodarenjem ili ne daj Bože manipuliranjem, već „služenjem i zauzimanjem za drugoga”. To je „kraljevstvo Božje” koje je Isus navješćivao, a koje se ostvaruje „u ljubavi i bratskom služenju”, koje se na grčkom opisuje kao „diakonia”.

– Čovjeku, po prirodi društvenom biću, potreban je drugi kako bi i sâm preživio. Dok se druga živa bića lako „snađu i prežive”, čovjeku je „drugi” (majka, otac, učitelj, odgojitelj) potreban kao nužna pratnja kroz dugi niz godina, kako bi ga se odgojilo i pripremilo za zajednički život i rad. Crkva, kao dobra majka i učiteljica, trudi se svojim zauzimanjem odgovoriti na vjekovne težnje čovjeka za zajedništvom, pa svojim naukom, askezom i svetim sakramentima, posebnice euharistijom, ona stvara predpostavke za život u bratstvu i zajedništvu (na grčkom „koinonia”).

– Ima još jedna dimenzija Crkve koju prepoznajemo u njezinim svetim slavljima kada se „naviješta punina života” (Ef 1, 23). Pred krutim ograničenjima racionalnosti, kao i pred stvarnošću koja ljude lišava slobode i često osuđuje na odbačenost i samoću, Crkva nudi ozračje „slobode djece Božje”; ozračje „slobode za koju nas je Krist oslobodio” (Gal 5,1), pa mu u svečanim liturgijskim obredima „kličemo slavu i hvalu”. A liturgija je služba koju netko pred Bogom obavlja u ime naroda, u ime zajednice. „Leitourgéin” znači obavljati javnu službu u korist naroda pri čemu liturgija biva „bogoštovlje s vidljivim znakovima posvećivanja Crkve” (usp. Heb 10,11).
4. Sinoda je „zajednički hod” mjesne Crkve, koja skupa hodi i razmišlja, te povezuje različite stvari u jednom sustavu. Ona ne samo povezuje, već skladno i umješno umrežuje spomenuti navještaj, služenje, zajedništvo i liturgiju. A njezini članovi, koji su čuli i prihvatili Kristov poziv „budite savršeni i sveti”, osjećaju zajedničku potrebu, volju i želju kao hodočasnici i učenici Riječi Božje prepoznavati i proučavati znakove vremena. Tako će, nošeni vjerom i ljubavlju dok „zajednički hode”, biti kadri naviještati da se Isus radi nas ljudi i radi našega spasenja rodio, muku podnio i slavno od mrtvih uskrsnuo.
Dok zahvaljujem Božjoj Providnosti što sam u jednom trenutku hoda ove svete crkve Zagrebačke našao se i ja „na putu s Vama”, dragi članovi Sinode, koji u ovom dijelu razmišljate o temeljnim istinama vjere, o „slavljenju Kristova otajstva”, dopustite mi „promucati” nekoliko završnih želja uz izraze poštovanja i bratske solidarnosti.
• Neka se raduje srce vaše, poštovani članovi ovoga osobitoga zbora vjernih, jer ste privilegirani u slobodi i odgovornosti razmišljati, diskutirati i reći ono na što vas Duh Božji ovoga trenutka potiče i što vam poručuje.
• Neka vam On, koji je uzrok i temelj naše nade, pomogne prepoznavati i graditi Crkvu koja svojim naukom i djelom pruža smisao i tumačenje povijesti. A navještajem spasenja i otkupljenja (kerigma) po smrti i uskrsnuću Krista Gospodina vjeruje i ispovijeda da nam se samo u njemu i po njemu spasiti (Dj 4, 12).

• Zajedničko pak iskustvo hoda u vjeri neka vas još više oduševi zalagati se za novi način života. Ne zapovijedanjem i vladanjem, već „služenjem i zauzimanjem za druge”, posebice one koji su slabi i u nevolji. To je „kraljevstvo Božje na ovoj zemlji” koje se stvara „ljubavlju i bratskim služenjem” (diakonia).

• Poželio bih na koncu da svojim skupnim hodom osjetite i doživite kako je lijepo „kao braća živjeti zajedno” (koinonija), moliti i razmišljati. A posebice s osjećajem bratstva i zajedništva svečanim obredima „klicati slavu i hvalu” (liturgia) Onomu od kojega dolazi svaki dobar dar. Neka je blagoslovljen hod članova ovoga časnoga zbora, Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koji već mjesecima skupa „hode i ne more se” (Iz 40, 31). S izrazima osobitog poštovanja i zahvalnosti.

† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
Zagreb, 24. veljače 2017.